Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Finiš stranačke trke

PDF Štampa El. pošta
Saša Bižić   
petak, 01. oktobar 2010.
(Novi Reporter, 29. 9. 2010)

 

Iza nas je najveći dio još jedne predizborne kampanje u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Iako u posljednjih nekoliko nedelja u nastupima stranačkih čelnika nisu bile rijetke ocjene da je aktuelni uvod u odmjeravanje snaga među ovdašnjim partijama «najprljaviji do sada», u stvarnosti nije bilo previše oslonaca za tu otrcanu konstataciju. Ukoliko se izuzmu incidenti u Šekovićima i Orašju, u kojima, srećom, nije bilo ljudskih žrtava, ali jeste zabrinjavajućih napada na imovinu uz pomoć pirotehničkih sredstava, pa i vatrenog oružja, ovogodišnje političko nadmetanje u RS i Federaciji uglavnom je proteklo u znaku sivila.

Za maksimalne domete u slabašnoj konkurenciji za predizbornu inovaciju sezone bile su zadužene manje grupacije. Dok su se «giganti», tek uz povremena odstupanja, držali bezbjedne i predvidljive zone kada je riječ o retorici, sloganima i ostalim pratećim efektima kampanje, izlete van tog prostora pravili su samo živopisni likovi, poput Jerka Ivankovića – Lijanovića, kontinuirano obučenog u komičnu majicu sa srcem na sredini, kao i ostatak njegovog članstva, ili stranke sa egzotičnim profilom za ovu sredinu, kao što je Ekološka partija RS, dvosmisleno spremna da «očisti Srpsku od svakog smeća», kako je najavljivao epski intoniran glas u njihovom spotu.

Gusta magla: Takođe, nije bilo previše argumenata ni za sljedeći kliše, prisutan u vokabularu političara koji apstiniraju od vlasti – da je «medijski mrak», prije svega u RS, dostigao takve dimenzije da skoro niko od njih ne može da dopre do najšireg broja glasača, uključujući mnogobrojne potencijalne birače koji redovno prate televiziju i povremeno čitaju štampu, ali ne posjećuju stranačke promocije i okupljanja. Jer, sada je hiperprodukcija audio-vizuelnog i pisanog materijala sa predizbornom namjenom imala toliki obim da su vjerovatno i u obdaništima i u staračkim domovima, a o srednjoj generaciji da se ne priča, bombardovani primjerci homo sapiensa zapamtili na stotine imena i prezimena kandidata iz čitavog političkog spektra. Ali, ta neselektivna konzumacija imala je za rezultat činjenicu da su «objekti» memorisali «subjekte» uglavnom kao sliku bez tona. Tako će biti i u doglednoj budućnosti, dok god politički Davidi ne istaknu bijelu zastavu pred partijskim Golijatima i nestanu u talasu profilisanja stranačke scene. Ili, dok «stratezi» u izbornim štabovima ne shvate da precijenjuju značaj medija i marketinga u komunikaciji sa građanima, a potcijenjuju važnost takozvane interakcije, kako vole da kažu u nevladinom sektoru, odnosno, svakodnevnih ljudskih kontakata sa porodicom, prijateljima i poznanicima.  

Međutim, pošto je ta sfera teško uočljiva i za sociologe i psihologe, a i suviše individualizovana da bi se u njoj registrovale neke opšte zakonitosti, ključni učesnici izborne trke uglavnom odapinju sopstvene političke strijele naslijepo, prateći vlastitu intuiciju i računajući da će bar dio njihovih «projektila» pogoditi cilj. Gotovo jedini orijentir u tom poduhvatu predstavljaju im istraživanja javnog mnjenja. Međutim, i u RS i u Federaciji, ta profesija i dalje ima rudimentarne forme, tako da će partije i birači dočekati 3. oktobar sa tek nekoliko objavljenih, a pri tom prilično nepouzdanih anketa, ako se uzme u obzir ne baš blistava reputacija njihovih potpisnika, prečesto s razlogom kritikovanih da pokušavaju da kreiraju, a ne da ispitaju političko raspoloženje javnosti. Logično, takve «projekcije» brzo su izazvale čitavu seriju parodija u režiji nezadovoljnih stranaka, pa je zbrka postala kompletna, a magla još gušća.

Ipak, i kokoške sa velikom dioptrijom ubodu poneko zrno, pa su i ovdašnji, ili, preciznije, uvozni «istraživači» javnog mnjenja, može se reći sa pristojnom dozom vjerovatnoće, pogodili trend koji je prisutan u glasačkom tijelu, kada već nisu otkrili iole preciznu strukturu te velike populacije. Odnosno, bliska je realnosti njihova procjena redosljeda političkih partija poslije zatvaranja biračkih mjesta, ali su procenti prilično neuvjerljivi i paušalni. Ukoliko je već tako, nije na odmet upustiti se u pokušaj da se sagleda postizborni teren, prije svega RS, a djelimično i Federacije, ne zbog unaprijed besmislene ambicije da se dostigne statističko vizionarstvo bez odgovarajućih instrumenata, već radi detekcije mogućeg pravca u kome će dva entiteta i njihov labavi okvir, poznat kao BiH, krenuti u završnici 2010. godine.

Veliki upitnik: Ne postoje pretjerane dileme o tome da će kandidati Saveza nezavisnih socijaldemokrata za predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH zauzeti prvo mjesto u borbi za te funkcije. Ta dva slučaja, ipak, imaju i specifičnosti, koje uglavnom potiču iz činjenice da drugi čovjek SNSD-a u nezanemarljivoj mjeri političku snagu crpi iz harizme vodeće osobe te stranke. Kada taj tok dobije i numeričku podlogu u procentima, nije isključeno da će noć između 3. i 4. oktobra donijeti Miloradu Dodiku dvocifrenu prednost nad Ognjenom Tadićem, a Nebojši Radmanoviću nešto tiješnju, moguće i jednocifrenu prevagu u duelu sa Mladenom Ivanićem. Osim već pomenute hijerarhije u vladajućoj partiji, za takav rasplet biće zaslužan i relativno širi krug političkih opcija koje su se okupile, a i javno se deklarisale na taj način, oko predsjednika Partije demokratskog progresa, nego kada je u pitanju potpredsjednik Srpske demokratske stranke.

Stvarna kontroverza predstojećih izbora krije se u rasporedu mandata u Narodnoj skupštini RS. Ali, ne zbog toga što bi bilo iznenađenje da SNSD ima najviše mandata, da ih slijedi SDS, te da PDP sačuva treću poziciju. Poenta je u tome što i Savez nezavisnih socijaldemokrata samostalno, i tri opozicione partije iz bloka «Zajedno za Srpsku» udruženo, samo u slučaju malo vjerovatnog skoka u odnosu na dosadašnje reputacije mogu da osvoje 42 poslanička mjesta ili više od te donje granice natpolovične većine u NSRS. SNSD će, po svoj prilici, biti bliži takvom dometu, ali će i oni, kao i osovina SDS – PDP – SRS sa velikom radoznalošću gledati na učinak potencijalnih partnera iz ostalih stranaka koje znatno zaostaju za njima.

Stranka Milorada Dodika može sa dosta sigurnosti da očekuje da će DNS Marka Pavića preći cenzus. Međutim, iznad političke cijene koju će morati da plate za novi ciklus koaliranja sa tom partijom već stoji veliki upitnik, jer i konkurencija stoji u redu sa ponudom.

SNSD može da se nađe u nezahvalnoj situaciji i zbog toga što se lista njihovih eventualnih saveznika suzila na «jedno slovo», budući da je socijalista Petar Đokić dobio bitku sa Zdravkom Krsmanovićem na posljednjem partijskom kongresu prije razlaza, ali, očigledno, ne i «rat» za podršku birača sklonih takvoj orijentaciji. Tu se krug zatvara, jer su radikali sa centralom u Bijeljini, odnosno, Beogradu, iako sa Demokratskim narodnim savezom dijele uglavnom afirmativan stav prema Dodikovoj nacionalnoj politici, kao i rezerve prema crvenoj ikonografiji mogućeg «starijeg brata», zaostaloj iz nekih prohujalih vremena, propustili voz koji je kretao ka parlamentarnom statusu, izvjesnom u slučaju DNS-a, onda kada je na dijelu terena sa strankama njihove jačine bila znatno manja gužva.    

Brojke i slova: Kada je riječ o opoziciji, njenom tročlanom jezgru stoji na raspolaganju veći broj stranaka koje će, uz mnogo napora, preći cenzus i dobiti najmanje jednog, a najviše četiri poslanika u Skupštini. Skromne posjete na skupovima kojima je prisustvovao i Tomislav Nikolić sugerišu zaključak da se Srpska napredna stranka u RS ne nalazi u toj grupi. Nema ni Kalinića, koga su «autentični» opozicionari ionako otpisali kao nekog ko se uveliko nudi SNSD-u, ali, zbog mizerne glasačke podrške ne nazire šansu da se iskrca ni na jednoj, ni na drugoj obali. Ima Čavića, sa prevelikim apetitima iz ugla saveza «Zajedno za Srpsku», ali i boljim rejtingom među zapadnim diplomatama u BiH nego što je slučaj sa SDS-om, Mihajlicom, pa i PDP-om. Iako okolnosti donekle olakšava mogući prelazak cenzusa NDS-a, stranke tvrdog, ali ne i pretjerano konfliktnog Krste Jandrića, sa Čavićevim DP-om pojavljuje se nezgodna situacija za Mladena Bosića i Mladena Ivanića, jer će se, čak i ako im se otvori perspektiva teško dostižne većine, suočiti sa gotovo nemogućom misijom držanja na okupu broja partija koji prevazilazi obim s kakvim je moguća stabilnost.

Prava nevolja za opozicionare, ipak, počinje sa Zdravkom Krsmanovićem i Bojanom Bajićem. Jer, sa njima se ne slažu u elementarnim viđenjima budućnosti RS i BiH. To će biti istinski test za SDS, PDP i SRS. Ako zarad brojki budu ignorisali slova čiji su autori predsjednik NSP-a Zdravko Krsmanović, kao i stvarni šef Naše stranke Danis Tanović, takav prelazak Rubikona brzo će im se osvetiti. Ne zbog sigurnog gubitka kredibiliteta među izrazitom većinom opozicionih glasača koji se identifikuju sa Republikom Srpskom, inače nepostojećom kategorijom u stvarnom sistemu (anti)vrijednosti trougla Krsmanović – Bajić – Tanović, već zbog toga što se vodeći «novi socijalista» ne šali kada kaže da, osim pet poslanika, očekuje i premijersku poziciju u RS. O tome nešto više zna potpredsjednik SAD DŽozef Bajden, čovjek iz čijih usta je Krsmanović, prema pisanju londonskog «Tajmsa», ne tako davno čuo simptomatičnu rečenicu: «Računamo na vas».        

Ni vlast ni glavna opoziciona struja u RS ne moraju da očekuju da će mutna politička voda u Federaciji poslije izbora postati bistrija. Tamo će ih čekati Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić sa povampirenom Alijansom za promjene na vlasti u Sarajevu, kao i protivnici Pirovog pobjednika Dragana Čovića na sluganskim mjestima, rezervisanim za podobne Hrvate, u Mostaru. Valentin Incko će do kraja mandata u OHR-u biti irelevantan, jer je posljednjom serijom stupidarija u intervjuu bečkom «Standardu» pokazao da, osim što je beznadežno limitiran, nije ni kompetentan za rasplete koje opisuju znatno upućeniji tumači zapadnih planova u BiH od njega.

Na simptomatičan datum – 11. septembar, profesor Kristofer Koker, šef Katedre za međunarodne odnose u renomiranoj Londonskoj školi ekonomije, izjavio je u beogradskoj «Politici»: «Dobra vijest je da će Srbija postati članica EU u narednih 15 godina i da će biti posljednja zemlja koja će se priključiti prije nego što zatvorimo vrata. Loša vijest je da će BiH ponovo eksplodirati u narednih godinu ili dvije, kao rezultat etničkih trvenja»!

Dobra vijest je da ni vladajuća koalicija u RS, ni savez «Zajedno za Srpsku», bez obzira na rezultat izbora, ne prihvataju da postdejtonsko klatno koje se već deceniju i po kreće između disolucije i unitarizacije BiH, u periodu iz Kokerovih kriznih predviđanja prevagne na ovu drugu stranu. Loša vijest je da je Zdravko Krsmanović, sa Bajdenom iza leđa, ozbiljan u sopstvenim «državničkim» ambicijama. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner