Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Iz arhive NSPM - Ko je i kada razbio BiH ili zašto je 9. januar temelj državnosti Republike Srpske
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Iz arhive NSPM - Ko je i kada razbio BiH ili zašto je 9. januar temelj državnosti Republike Srpske

PDF Štampa El. pošta
Igor Vukadinović   
sreda, 09. januar 2019.

Nažalost, javnost u Srbiji nikada nije bila u dovoljnoj meri upoznata sa ključnim razlozima za raspad Jugoslavije i izbijanje građanskog rata u njenim bivšim republikama. Stručna javnost i intelektualna elita ili je kukavički bežala od ove teme, ne želeći da njome „prlja ruke“ ili je, u slučaju tzv „Druge Srbije“, nekritički usvajala sve mantre, prazne floskule i mitološke konstrukte iz Zagreba i Sarajeva.

Činjenica je da su Hrvati u ratu prilikom raspada Jugoslavije prvi put u istoriji dobili svoju nacionalnu državu (ne računajući NDH), a Bošnjaci su dobili i državu i naciju. Ono što je za izgradnju srpskog nacionalnog identiteta bila Kosovska bitka, Prvi srpski ustanak, Balkanski ratovi, Prvi svetski rat... Hrvati i Bošnjaci su sabili u četiri godine građanskog rata nakon raspada Jugoslavije – tzv „Domovinski rat“. Zbog toga je zvaničan odnos hrvatskih i bošnjačkih elita prema tom ratu oslobođen svake trunke objektivnosti i zdravog razuma.

Umesto objektivnog sagledavanja svih aspekata problema i nepristrasnog tumačenja činjenica, Zagreb i Sarajevo ključne događaje koji su prethodili raspadu zemlje i izbijanju rata prikazuju kroz niz uvredljivih floskula i mantri bez ikakvog naučnog uporišta - „velikosrpska agresija“, „velikosrpski hegemonizam“, „srbočetnički agresori“, „memorandum SANU“, „zločinački Miloševićev režim“, „agresorska JNA“, „Miloševićev govor na Gazimestanu“... Zatim selekcijom činjenica po dvostrukrim aršinima izdvajaju ono što im odgovara, dok prećutkuju sve činjenice ili zakonske i ustavne akte koji im ne idu u prilog, kako bi dehumanizovali protivnika i stvorili sliku o sebi kao „žrtvi“, a Srbima kao „agresorima“.

Najveća mistifikacija i manipulacija se sprovodi u tumačenju sticanja nezavisnosti i izbijanja rata u BiH. Sarajevo i Zagreb su u ovom slučaju primorani na grubo falsifikovanje istorije i izvrtanje činjenica, kako bi dokazali da je „otcepljenje BiH od Jugoslavije bilo legalno i zakonito“, dok je formiranje Republike Srpske bilo „velikosrpska agresija na Bosnu i Hercegovinu“.

15. oktobar 1991 – Dan kada su SDA i HDZ razbili SR Bosnu i Hercegovinu

Naime, prećutkuje su ključni događaj od 15. oktobra 1991. kada su SDA i HDZ direktno suspendovali Ustav SR BiH (i to kršenjem dela koji se odnosi na funkcionisanje parlamenta, najvažnije institucije u zemlji) čime je Socijalistička republika  Bosna i Hercegovina sa tri konstitutivna naroda formalno prestala da postoji, a SDA i HDZ pristupili formiranju nove dvonacionalne države.

Nijedna dalja odluka koju su SDA i HDZ u parlamentu i vladi donele, uključujući i onu o održavanju referenduma o nezavisnosti 1. marta 1992, nije bila u skladu sa Ustavom SR BiH, i prema tome, ne može se povlačiti nikakav političko-pravni kontinuitet između SR BiH koja je postojala od 1945. do 15. oktobra 1991. i nove neustavne dvonacionalne muslimansko-hrvatske države, koju su nakon toga počeli da prave Alija Izetbegović i Franjo Tuđman.

Ustav BiH je nakon usvajanja amandmana LIX-LXXX 31. jula 1990. godine jasno definisao način funkcionisanja parlamenta BiH, kojim je bio zaštićen princip konstitutivnosti srpskog, muslimanskog i hrvatskog naroda, odnosno sprečena mogućnost da se bilo koja odluka u parlamentu donese preglasavanjem predstavnika jednog naroda.

Ustavom je propisano da u Skupštini BiH postoji Savet za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda i narodnosti BiH, u kojem se odluke donose saglasnošću predstavnika svih naroda i narodnosti. Ako najmanje 20 poslanika iz redova jednog naroda smatra da se predloženim skupštinskim aktom narušava ravnopravnost, taj predlog je automatski morao da bude potvrđen od strane Saveta.

Na taj način je SR BiH konstituisana kao republika tri konstitutivna naroda, u kojoj se odluke na najvišem nivou mogu doneti jedino saglasnošću predstavnika sva tri naroda.

Ovaj mehanizam je uspešno primenjivan narednih godinu dana i dva meseca od donošenja ustavnih amandmana. Međutim, na skupštinskoj sednici 14. i 15. oktobra 1991. muslimanski i hrvatski poslanici odlučili su da u Skupštini usvoje „Memoradnum o reafirmaciji suverenosti Republike BiH“, bez saglasnosti srpskih poslanika, odbivši da ispoštuju ustavni mehanizam da, ako se najmanje 20 poslanika iz jednog naroda (srpskih poslanika u parlamentu je bilo mnogo više) usprotive nekom predlogu, on automatski skida sa dnevnog reda i prosleđuje Savetu.

Takozvani „Memorandum o reafirmaciji suverenosti BiH“ nije mogao biti sproveden jer on nije usvojen u Skupštini BiH po zakonitoj i ustavnoj proceduri. Ipak, muslimanske i hrvatske stranke su silom krenule da sprovode neustavnu odluku, čime su zauvek srušile pravni poredak Socijalističke republike Bosne i Hercegovine.

Ovim činom je pravno gledano, prestala da postoji i funkcioniše Skupština Socijalističke Republike BiH, a sve dalje odluke koje su u „krnjem parlamentu“ usvajali poslanici SDA i HDZ bile su neustavne i nelegalne, u direktnoj suprotnosti sa odredbama Ustava BiH koji se odnosi na rad parlamenta.

Muslimanski i hrvatski politički činioci su na taj način srušili Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a samim tim i SR Bosnu i Hercegovinu kao republiku tri konstitutivna naroda. Sve dalje odluke koje su muslimanske i hrvatske stranke u donosile, uključujući i referendum o otcepljenju BiH 1. marta 1992, nisu bile legalne i ustavne odluke SR BiH, već jedne nove dvonacionalne muslimansko-hrvatske države, koja je sa SR Bosnom i Hercegovinom delila samo ime.

Republika Srpska – zakonski i demokratski odgovor Srba na razbijanje SR BiH od strane muslimanskih i hrvatskih predstavnika

Srpski politički predstavnici su u tim okolnostima, razbijanja tronacionalne BiH od strane muslimansko-hrvatske koalicije, učinile jedinu moguću stvar – pristupili su formiranju srpske nacionalne republike.

S obzirom da je srpski narod bio konstitutivan narod i nosilac suverenosti SR BiH, pošto je ona prestala da postoji kršenjem Ustava od strane SDA i HDZ-a, koji su odlučili da naprave novu državu u kojoj za Srbe nema mesta, Srbi su imali puno moralno i zakonsko pravo i obavezu da ostvare svoj suverenitet na teritoriji na kojoj su živeli.

Pored pravnog osnova (SR BiH je razbijena suspendovanjem njenog ustava na sednici 15. oktobra 1991), za formiranje Republike Srpske postojao je i važan moralni i etički temelj i osnov – Srpski predstavnici nisu razbili SR BiH i suspendovali njen Ustav, već su to učinili muslimanski i hrvatski politički činioci.

Srpski narod u BiH nije imao nikakve pretenzije ni prema kome već se jedino zalagao za očuvanje jedinstvene SR BiH tri konstitutivna naroda i njen ostanak u Jugoslaviji. Ništa više od toga. Formiranje Republike Srpske bila je upravo izraz težnje srpskog naroda u BiH za ostankom u multietničkoj Jugoslaviji, za koju su se izborili oslobodilačkom i antifašističkom borbom u Drugom svetskom ratu.

Međunarodno priznavanje tzv „Republike BiH“ – nasilje nad pravom i pravdom         

Devet dana nakon muslimansko-hrvatske suspenzije Ustava BiH u parlamentu, srpski poslanici 24. oktobra 1991. formiraju Skupštinu srpskog naroda Bosne i Hercegovine, a kada je postalo jasno da su muslimanski i hrvatski poliitički faktor zapravo formirali novu dvonacionalnu državu, koja pokušava lažno da se predstavi da održava kontinuitet sa SR BiH, srpski poslanici su 9. januara 1992. formirali Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine (kasnije je usvojen naziv Republika Srpska).

Ustavom Republike Srpske, koji je usvojen 28. februara 1992, predviđeno je da nova republika obuhvata srpske autonomne oblasti, entitete i opštine u kojima su Srbi bili većina. S druge strane muslimansko-hrvatska republika je hegemonistički pretendovala na celu teritoriju nekadašnje tronacionalne BiH.

Druga velika manipulacija vezana je za izbijanje oružanog sukoba u BiH. Srbi obično kao datum početka rata ističu ubistvo srpskog starog svata na Baščaršiji 1. marta, a Bošnjaci pokušavaju da predstave kako je rat počeo sukobima u Bijeljini 1. i 2. aprila.

Suštinski, rat u BiH je počeo agresijom Hrvatske (para)vojske na Bosanski brod 3. marta 1992, a prvi masovni zločin desio se 25. marta u selu Sijekovac u istoj opštinni, kada su hrvatske snage ubile 9 srpskih civila, da bi u narednim danima masakrirali preko 70 Srba. Rat se produbio agresijom hrvatske vojske na opštinu Kupres krajem marta i početkom aprila 1992.Hrvatska je bila više nego zainteresovana da se rat proširi na BiH kako oslabila Jugoslaviju sa kojom je već bila u ratu.

Uprkos evidentnoj činjenici da je Srbima u novoformiranoj muslimansko-hrvatskoj „Republici BiH“ namenjeno istrebljenje i egzodus, međunarodna zajednica 6. aprila priznaje nezavinost muslimansko-hrvatske „Republike BiH“ i, što je još skandaloznije, njen suverenitet na celoj teritoriji nekadašnje SR BiH tri konstitutivna naroda!

Srpska republika Bosna i Hercegovina 7. aprila, na osnovu održanog demokratskog referenduma proglašava ostanak u Jugoslaviji. Međutim, režim u Beogradu, u nameri da se dodvori „Međunarodnoj zajednici“ od koje će mesec dana kasnije dobiti sankcije, umesto priznavanja rezultata referenduma u Republici Srpskoj i prisajedinjenja te teritorije, praktično priznaje Muslimansko-hrvatsku Republiku BiH, i to u granicama cele nekadašnje tronacionalne SR BiH, i formira SR Jugoslaviju u avnojevskim granicama Srbije i Crne Gore.

Nizom nepravednih i brutalnih odluka, Srbi iz BiH su protiv svoje volje izbačeni iz države u kojoj su živeli, izbačeni i iz republike u kojoj su živeli (SR BiH tri konstitutivna naroda) i osuđeni od međunarodne zajednice na nestanak i istrebenje u novoformiranoj muslimansko-hrvatskoj državi.

Takozvana Republika BiH, koju su Amerikanci 1992. ugurali u UN, uprkos tome što nije ispunjavala nijedan uslov za međunarodno priznanje, ne može se smatrati naslednicom SR BiH, s obzirom da je nastala kršenjem i suspendovanjem njenog Ustava i majorizacijom i negiranjem prava srpskog naroda, koji je u SR BiH bio konstitutivan, dok u Republici BiH nije imao demokratski izabrane predstavnike.

Formiranje Republike Srpske 9. januara predstavlja legalan i legitiman odgovor srpskog naroda na razbijanje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine rušenjem njenog ustavnog poretka 15. oktobra 1991. i formiranje dvonoacionalne države od strane SDA i HDZ.

Samo je nasilje nad pravdom i pravom dovelo do toga da muslimansko-hrvatska država 1992. postane međunarodno priznata i to na teritoriji cele nekadašnje SR BiH, a Republika Srpska nepriznata i proglašena za „agresorsku tvorevinu“.

Zaključak

Suštinski su 1991. i 1992. na razvalinama nekadašnje tronacionalne BiH formirane dve nove države, koje i danas postoje – Federacija BiH i Republika Srpska. Ove dve države imaju demokratski kapacitet, za razliku od veštačke dejtonske tvorevine „Bosne i Hercegovine“.

Zahvaljujući svom demokratskom kapacitetu – volji i patriotizmu naroda koji u njoj živi – Republika Srpska je preživela totalnu izolaciju međunarodne zajednice, blokade, NATO bombardovanja, hrvatsko-muslimansku agresiju 1995, demonizaciju i dehumanizaciju od strane sarajevskih medija, nasilno oduzimanje nadležnosti i, može se reći fašističko iživljavanje visokih predstavnika od 1997. do 2006.

Potom je, od dolaska na vlast Milorada Dodika, najpre zaustavila, a potom i preokrenula sve loše procese u suprotnom pravcu, snažno koračajući ka slobodi i samoopredeljenju koje joj je nepravedno i nasilno osporeno 1992. godine.

Svi koji  pokušavaju da ospore da se u Republici Srpskoj obeležava 9. januar, ne shvataju da time samo ubrzavaju trenutak kada će se u RS kao državni praznik slaviti 15. februar – Dan državnosti Srbije.