Početna strana > Debate > Srbija među ustavima > Šta se krije iza pokrajinske "deklaracije o potrebi promene Ustava Srbije"
Srbija među ustavima

Šta se krije iza pokrajinske "deklaracije o potrebi promene Ustava Srbije"

PDF Štampa El. pošta
Dušan Kovačev   
sreda, 24. septembar 2014.

Ilegalna evropska regija je godinama koristila organe naše Vojvodine da, u njeno ime a za svoj račun, deklariše razne protivustavne i protizakonite uzurpacije. Danas je prevazišla sebe. Iskoristila je Skupštinu APV da u njeno ime deklariše stanje republičke ustavne potrebe - potrebu za izmenom ili donošenjem novog ustava R. Srbije.

Naravno, ne radi se o ustavnoj inicijativi, pošto pravo na ustavnu inicijativu imaju isključivo najmanje jedna trećina od ukupnog broja narodnih poslanika, predsednik Republike, Vlada i najmanje 150.000 birača. Ali, tri pokrajinske stranke, zahvaljujući svojoj većini u pokrajinskoj Skupštini, smatraju da su bogom dani da deklarišu republičku ustavnu potrebu!

Vrlo brzo pošto je PO DS nakon konsultacija sa LSV i NDS usvojio novi (tajni) pokrajinski program, Skupština APV je prepadnuta Predlogom deklaracije o potrebi za pokretanjem postupka izmene Ustava Srbije ili donošenje novog Ustava Srbije (u nastavku teksta Predlog deklaracije o potrebi).

Netransparentna sadržina Predloga deklaracije o potrebi i traljava rasprava

Pošto je DS svoj pokrajinski politički program očigledno suštinski zamenila programom LSV, rešila je da iskoristi svoju apsolutnu većinu u Skupštini APV i nametne joj deklaraciju o promeni Ustava Srbije. Naravno, i to je učinjeno sasvim netransparentno. Pokrajinskim poslanicima je Predlog deklaracije o potrebi podnet tek u petak, 19. septembra, a sednica Skupštine APV, na kojoj se o predlogu raspravlja, zakazana je za 23. septembar. Predlog deklaracije o potrebi nigde nije objavljen javnosti Srbije i Vojvodine koje se najviše tiče. Ovaj dokument nigde nije javno izložen. Nije objavljen ni u jednom javnom mediju, ni na sajtovima i u glasilima DS, LSV i NDS, nije ga bilo ni tamo gde bi najpre morao da bude objavljen: na sajtu Skupštine APV.

Da ne bude zabune, Predlog deklaracije o potrebi nije predlog pokrajinske vlade, već tri stranke u sastavu pokrajinske Skupštine, od kojih jedna nije čak ni član te vlade. SVM je, međutim, član pokrajinske vlade, pa je izabrala da ne podrži ovaj akt.

Baš kao što javnosti nije bila data prilika da učestvuje u raspravi, ni stručne javne rasprave povodom Deklaracije o potrebi nije bilo. Jedina rasprava koja je vođena bila je rasprava koja je trajala tri i po sata u Skupštini APV.

Već pred početak sednice, predsednik SVM Ištvan Pastor (predsednik Skupštine APV) je izjavio da će poslanici SVM učestvovati u raspravi, ali se neće izjašnjavati o toj deklaraciji koju je unapred ocenio kao „štetnu“, i „u ovom trenutku nepotrebnu“. Zanimljivo, Pastor, koji je inače veliki zagovornik potrebe promene Ustava, tom prilikom je ocenio da će Deklaracija o potrebi „doneti više štete nego koristi“ i nakon donošenja brzo pasti u zaborav.

Precizne podatke o sadržini Predloga deklaracije o potrebi tokom skupštinske rasprave javnost nije mogla da sazna, pošto su njeni zagovornici uglavnom iznosili svoje kritike na Ustav Srbije. Od B. Bogaroškog i M. Sedlarević smo čuli stare ligaške argumente. Novina je da sve te argumente podržava i DS u licu Branislava Bugarskog, što ne čudi, pošto je DS programski prihvatila program LSV. Čuli smo iznova stare pokušaje prikazivanja političkog pojma decentralizacije kao pravnog pojma, a radi pravdanja neistinitog stava da je Srbija visoko centralizovana država. „Najoriginalniji“ je bio B. Novaković (DS) koji je pobrkao APV sa lokalnom organizacijom vlasti, a posle pokušao da razvoj autonomije poveže sa Baden-Virtembergom - koju je prikazao kao regionalnu jedinicu, iako je ista federalna jedinica SR Nemačke! Šef poslaničke grupe SNS Predrag Matejin je uglavnom govorio o tome da će u procesu evrointegracija Ustav svakako morati da se menja, ali i da SNS neće podržati Predlog deklaracije o potrebi.

Pavle Budakov (SPS) se suprotstavio Predlogu deklaracije o potrebi. On je s punim pravom podsetio na činjenicu da stranke koje traže promenu Ustava nisu sačinile ni jedan predlog zakona o nadležnostima APV, o izvornim prihodima, finansijama, itd. Ovaj argument je upotrebio i Vladimir Galić (SNS). Milenko Jovanov (DSS) je napomenuo i da Predlog deklaracije o potrebi ne odražava čak ni jedinstven stav vladajuće koalicije u APV. Više poslanika je upozoravalo na to da se usvajanjem ovakvog akta pokrajinska Skupština sramoti, jer će on ostati u arhivama kao svedočanstvo za budućnost.

Na žalost, niko se od učesnika rasprave nije setio da kaže da se donošenjem Deklaracije o republičkoj potrebi bavi pokrajinska Skupština koja za osam godina nakon donošenja Ustava nije ni pokrenula postupak izrade predloga zakona o pitanjima od pokrajinskog značaja.

Stvarni razlog usvajanja Predloga deklaracije o potrebi je ojačavanje političke pozicije DS, LSV i NDS u pregovorima o koncentracionoj vladi. Usvajanje deklaracije je bilo potrebno tim strankama kao demonstracija sile u Skupštini APV, kako bi pokazali javnosti, SVM-u i SNS-u ko ima većinu i vlada pokrajinskom vladom i Skupštinom.

Predlog deklaracije o potrebi je usvojen istog dana, bez aplauza onih koji su glasali za njeno usvajanje.

Nepostojeća pravna priroda i nemoguća pravna forma Deklaracije o potrebi

Razmotrimo mogućnost postojanja pravne prirode usvojene Deklaracije o potrebi koja je vidljiva već iz tačnog naziva akta: Deklaracija o potrebi za pokretanje postupka izmene Ustava Republike Srbije ili donošenje novog Ustava Republike Srbije.

Što se tiče potrebe za promenom Ustava R. Srbije, ona se ne može ticati bilo kog predmeta koji je pokrajinski interes, jer pokrajinski interes proizilazi iz Ustava kojeg donose građani republike, a ne obrnuto. Ustavno uređenje je isključivo republičko pitanje ustanovljeno objektivnim pravom i to se ne može menjati u ime bilo kakvih istorijskih i nazovi prirodnih prava koja pokrajinska birokratija tumači po svom nahođenju. Pokrajina može imati razloge za razvijanje svoje autonomije, može biti nezadovoljna svojim ustavnim statusom, može koristiti zakonsku inicijativu, ali ne i ustavnu inicijativu jer na to nema pravo, pošto je pitanje promene Ustava u nadležnosti Republike a ne Pokrajine.

Međutim, Deklaracijom o potrebi su tri pokrajinske stranke upotrebile Skupštinu APV (pod rukovodstvom Ištvana Pastora) da deklariše postojanje republičke ustavne potrebe! Ustav R. Srbije ne poznaje pravo pokrajine na deklarisanje potrebe ustavnopravne promene. Naravno, pravo se ne bavi potrebama - one se nalaze u oblasti pravne metafizike. Kao takve mogu uticati na razlog pokretanja pravne inicijative (materijalne izvore prava), ali je sve to van materije objektivnog prava. Čak i tumačenjem prema cilju i smislu prava bilo kakvom metodom ustavno-pravnog tumačenja nemoguće je izvesti ovakav smisao i cilj pokrajinskog objektivnog prava koji bi doveo do promene Ustava, pošto je pokrajina niži (regionalni) nivo državne vlasti u odnosu na republički (nacionalni). Osim toga, pravni poredak u R. Srbiji je jedinstven, a regionalna (pokrajinska) vlast nije učesnik uređenja stvarne podele vlasti (čl. 4. Ustava R. Srbije). To je suprotno načelu hijerarhije pravnih akata i vladavini prava, i time bi se poredak pretvorio u besporedak. Prema tome, Deklaracija o potrebi je u materijalnom (suštinskom) smislu pravno nepostojeći akt.

Što se tiče činjenica koje govore o Deklaraciji o potrebi kao nepostojećem aktu u formalnom smislu, prethodno se mora imati u vidu da je predlog podnet na inicijativu stranaka i usvojen od Skupštine APV koja ni posle osam godina nije pokrenula čak ni raspravu a kamo li podnela predlog zakona o pitanjima od pokrajinskog značaja. Od tri bitna elementa forme pravnog akta koje bi Deklaracija o potrebi kao pravni akt morala kumulativno da ispunjava (donet od strane nadležnog organa, u pravno valjanom postupku i materijalizovan na propisan način), ona ne ispunjava ni jedan. Skupština APV nema ni pravo ustavne inicijative, niti to pravo imaju pokrajinski poslanici. Nadležnost i postupak promene Ustava je regulisan samim Ustavom (čl. 203), a materijalizacija republičkih akata se vrši putem republičkog Službenog glasnika a ne putem pokrajinskog organa. Prema tome, Deklaracija o potrebi je i u formalnom smislu pravno nepostojeći akt.

Slične pokrajinske deklaracije koje su se ticale i metaustavnih faktora, koje je Skupština APV usvojila tokom spora pre nastupanja pravosnažnosti Odluke o ustavnosti Korhecovog Statuta, bile su iz tog Statuta izvedene. Njihova pravna sudbina stoga sledi pravnu sudbinu tog akta. Sve do jedne, pokrajinske deklaracije odnosnog doba protivustavne su. Međutim, iako protivustavne, u toku spora o ustavnosti Korhecovog Statuta su bar bile pravno postojeće. Posledica ovoga je da su ti akti mogli imati pravno dejstvo do nastupanja pravosnažnosti Odluke Ustavnog suda o Statutu APV, mada je njihovo dejstvo ništavo ab initio. Baš iz razloga što bi nastupanjem pravosnažnosti Odluke Ustavnog suda nastala obaveza povraćaja u prethodno statusno stanje, pokrajinske vlasti su toliko žurile da donesu Pastorov Statut. Međutim u odnosu na pravnu prirodu navedenih pokrajinskih deklaracija, Deklaracija o potrebi nije čak ni pravno ništav akt ab initio. Ona jeste i biće uvek i samo nepostojeći akt i u formalnom i u materijalnom smislu.

Predsednik Skupštine APV je pogrešio što je u skupštinsku proceduru primio predlog akta za koji ovaj organ pokrajinske autonomije nije nadležan. Predlog Deklaracije o potrebi je morao biti odbačen jer je već iz samog naslova jasno da on nije predlog pravnog već predlog metapravnog akta!

Naravoučenije:

Donošenje Deklaracije o potrebi je prelomni trenutak u razvoju evropske regije. Iako su tri stranke u pokrajinskoj Skupštini jasno pokazale svoju političku moć, ostvarile su Pirovu pobedu nad republičkim vlastima. Ta pobeda je pokazala da evropskoj regiji više nije dovoljno da donosi protivustavne i protivzakonite akte da bi opstajala.

Pajtićev čardak ni na nebu ni na zemlji se prvi put oslonio na pravno nepostojeći akt. Usvajanje Deklaracije o potrebi je dokaz da evropska regija napušta realnost vojvođanske autonomije, i njen dalji put će se sve više protezati ka prostoru pravno nemoguće metafizike - ka oblasti u koju je odavno, kao svoju prethodnicu, već poslala naše novce.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner