Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Velika ruska gasna igra
Savremeni svet

Velika ruska gasna igra

PDF Štampa El. pošta
Joška Fišer   
subota, 31. jul 2010.

(Danas, 28.7.2010)

Ukoliko ne modernizuje svoju ekonomiju i društvo, Rusija može da zaboravi na sopstvene tvrdnje o statusu svetske sile u 21. veku i nastaviće da zaostaje ne samo za starim već i silama u usponu. Štaviše, Rusiji su potrebni partneri za modernizaciju, jer su njeno stanovništvo i ekonomski potencijal isuviše mali da bi igrala važnu ulogu u nastajanju novog poretka. Rusko strateško nuklearno naoružanje biće nedovoljno da obezbedi sebi mesto među prvorangiranim silama.

Ali, gde se Rusija može okrenuti? U pravcu istočne Azije? Ka jugu i islamskom svetu? Nijedno od ovih nije ozbiljno rešenje. Rusija se može okrenuti samo u pravcu Zapada a naročito Evrope.

Za Evropu, međutim, ruska uloga je od suštinskog značaja. Čak i delimična revizija postsovjetskog poretka u pravcu povećanja ruskog uticaja na bivše sovjetske države ili satelite drastično bi promenila strategiju EU i bezbednosnu politiku.

Obe strane tvrde da žele poboljšanje bilateralnih odnosa, ali postoji prostor za sumnje povodom toga da li Rusi i Evropljani u stvari misle o svojim odnosima na isti način. Pogled iza srdačne retorike otkriva duboke razlike. Kada je bivši ruski predsednik i sadašnji premijer Vladimir Putin pre nekoliko godina objavio da je velika katastrofa 20. veka bila krah Sovjetskog Saveza, on nije samo govorio za sebe već verovatno u ime dobrog dela ruske političke elite. Velika većina Evropljana, međutim, vide raspad SSSR-a kao razlog za slavlje.

Zaista, današnja Rusija otvoreno pokušava da preinači postsovjetski poredak u Evropi koji se pojavio nakon 1989/90, barem u nekim delovima svog susedstva, dok Evropljani i Zapad žele da ga sačuvaju po svaku cenu. Sve dok Moskva ne shvati ove fundamentalne razlike i izvuče prave zaključke iz njih, Evropa neće videti rusko otvaranje prema Zapadu kao mogućnost, a Rusija će uvek nailaziti na duboko nepoverenje u Evropi. No ovo nije sprečilo praktičnu i pragmatičnu saradnju u brojnim oblastima. Današnja Rusija je sačuvala svoju jačinu samo kao snabdevač energije. Zato nema iznenađenja kada Putin pokušava da iskoristi ovu polugu da povrati rusku moć i preispita postsovjetski poredak.

Ruske isporuke prirodnog gasa Evropi igraju vitalnu ulogu u tom pogledu jer je ovde ruska pregovaračka pozicija veoma jaka. Što je još važnije, njeni direktni susedi su potpuno zavisni od ruskih gasnih isporuka - Ukrajina i Belorusija - ili Azerbejdžan i Turkmenistan koji su zavisni od ruskih gasnih sistema ne bi li isporučili i prodali svoj gas.

Rusija se svakako sve više bavi ekonomskim interesima u svojoj gasnoj izvoznoj politici, naročito kada cene gasa idu silaznom putanjom i želi da proširi svoju ulogu na evropskom gasnom tržištu do opsega zavisnosti koji sada postoji.

Ruski poremećaj u isporukama gasa januara 2009. jasno je pokazao da je EU i u nesigurnim vremenima spremna da plati određenu cenu. To je i razlog zašto je „diverzifikacija zemalja snabdevača gasa“ bila politika EU, uključujući prvo i najvažnije gasni projekat Nabuko, koji bi otvorio južni koridor između Kaspijskog mora, Centralne Azije, severnog Iraka i Evrope. Nabuko bi dopro do Evrope preko Turske i drastično bi smanjio zavisnost kaspijskih zemalja od ruskih gasovoda te zavisnost novih jugoistočnih članica EU od ruskih gasnih isporuka. Stoga nije nikakvo iznenađenje da Kremlj pokušava da se uključi u Nabuko.

Primarni cilj ruske gasne politike nije ekonomski, već politički odnosno revizija postsovjetskog poretka u Evropi. Uz gasovod Severni tok na Baltiku i preskupi Južni tok na Crnom moru Rusija ne pokušava samo da stvori direktnu gasnu vezu između sebe i EU koja zaobilazi Ukrajinu i potkopava Nabuko. Glavni cilj je da se pojača pritisak na Ukrajinu, kao i Azerbejdžan i Turkmenistan, koje žele da snabdevaju Evropu gasom nezavisno od Rusije. Kada jedan od ovih ciljeva bude postignut ili planovi vezani za Nabuko, Južni tok će biti odložen jer neće imati ekonomskog smisla.

Autor je šef nemačke diplomatije i vicekancelar 1998–2005. Bio je savetnik i za projekat Nabuko od jula 2009.