Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Uticaj u zamenu za bezbednost, ili kako se uz pomoć EU Balkan priprema za NATO
Savremeni svet

Uticaj u zamenu za bezbednost, ili kako se uz pomoć EU Balkan priprema za NATO

PDF Štampa El. pošta
Kamran Hasanov   
utorak, 15. decembar 2015.

,,Simbioza“ EU i NATO jedna je od geopolitičkih aksioma Starog sveta. Na to upućuje ne samo sinhronizacija osnivanja i širenja dve organizacije, već i dislokacija njihovih štabova u jednom te istom gradu. Radeći u tandemu, početkom ovog veka, evroatlantska zajednica usisala je u sebe skoro čitav kontinent. Godine 2004. pokrenuta je poslednja runda ,,upijanja“, čija je meta bilo Balkansko poluostrvo. Od 2004. do 2013. godine u obe organizacije stupaju Bugarska, Rumunija, Slovenija, Albanija (samo u NATO) i Hrvatska, pri čemu, s početka u NATO, a potom u EU. Sada je red na ostale države subregiona.

U Zagrebu je 25. novembra održan samit u okviru tzv. procesa Brdo-Brioni, uz učešće predstavnika EU, i zapadnobalkanskih država (BiH, Crne Gore, Kosova, Makedonije, Srbije i Albanije). Kao počasni gost, istupio je potpredsednik SAD DŽozef Bajden, koji je izjavio: ,,Naše prisustvo nije povratak – mi nikada nismo ni odlazili“.

Bela kuća još nije okončala svoju misiju, a to je upravo – ,,utvrđivanje Balkana u EU i NATO“ – kako se izrazio Bajden. Ubeđenost u to pokazuju i evrobirokrate. Predsednik Evrosaveta Donald Tusk primetio je: ,,Nema sumnje da je budućnost zapadnog Balkana u EU.“

Nedelju dana docnije NATO je požurio da pošalje ,,ulaznicu“ u Crnu Goru, čije rukovodstvo nije protiv članstva u Alijansi. Takva je cena nezavisnosti koju bi Podgorica teško stekla 2006. godine, bez tutorstva severnoatlantske zajednice. Ne čekajući odgovor svog štićenika, gensek pakta ocrtava dalju projekciju. Jens Stoltenberg pozdravlja ,,progres Bosne, Makedonije i Gruzije, na putu ka članstvu u NATO“, prenosi The West Australian.

Kakve su posledice priključenja Crne Gore u NATO? Pre svega, to je dopunska garancija stupanja u EU. Akcioni plan pripreme za članstvo u NATO ne predviđa samo primenu vojnih, već i političko-ekonomskih reformi, koje odgovaraju standardima EU. Drugo, NATO će da monopolizuje pristup Balkana Sredozemnom moru, ostavljajući samo uski ,,bosanski koridor“. Treće, zatvara se obruč oko Srbije, koja lagano, ali ipak ,,pliva“ ka evroatlantiku. ,,Srpsko rukovodstvo ne balansira između Brisela i Moskve, ono je usmereno ka evroatlantskoj integraciji... mada je više od 80% građana kategorički protiv toga“, primećuje srpski politikolog Dragana Trifković.

Državna vlast označava ulazaku EU kao strateški imperativ. U martu 2015. godine Srbija je potpisala Individual Partnership Action Plan sa NATO – najviši nivo kooperacije u okviru Partnerstva za mir. Eksperti ukazuju i na to da se sa približavanjem Briselu Beograd obavezuje na prilagođavanje zahtevima tzv. Zajedničke spoljne i odbrambene politike EU. Član 24/4 Lisabonskog sporazuma odvraća države-članice od ,,delovanja koja podrivaju uticaj Unije kao kao jedinstvene snage u međunarodnim odnosima“.

Na taj način Srbija će morati da zaboravi na slovensko-pravoslavno jedinstvo u slučaju rusko-evropskih konflikata. Četvrto, ,,prijem Crne Gore u NATO kvari planove Rusije o gradnji vojno-pomorske baze u toj republici“, piše specijalista Carnegie Europe DŽudi Dempsi. Obalu Bosne i Hercegovine kontrolišu bosanski muslimani, a ne Srbi koji su prijateljski nastrojeni ka Moskvi (Republika Srpska). Tako je Crna Gora poslednja šansa ruske vojno-pomorske flote da se zakači za poluostrvo.

Pri sadašnjem status kvo statusu dalja atlantizacija Evrope je samo pitanje vremena. Tome pomažu i spoljni faktori – teroristička, migrantska i ukrajinska kriza. Tusk podseća da je ,,te izazove moguće rešiti samo zajedničkim naporima“. EU je spremna da pomogne zemljama bivše Jugoslavije da izađu na kraj sa migrantskim talasom.

Pretnja terorizma takođe nagoni da se koordiniše bezbednosna i spoljna politika sa evropskim i natovskim strukturama. Italijanska i kosovska policija su 2. decembra privele građane Kosova, za koje se pretpostavlja da su povezani sa Islamskom državom. Održavanje evropsko-ruskog konflikta daje svojevrsni kart-blanš za ekspanziju NATO. Karakteristična je u tom pogledu promena pozicije Berlina – do 2014. godine, Nemačka je istupala protiv prijema Crne Gore u NATO. Sada već podržava.

SAD pripremaju svoje odstupanje iz Evrope i sa Bliskog istoka. Njega prati ,,politički haos“ koji se odražava ne samo na bezbednost pojedinih država već i podriva alternativne sisteme savezništava. ,,Amerikanci, odlazeći iz Evrope, hoće da je ostave još zavisnijom od sebe, i zbog toga obnavljaju, koliko je god moguće, konfrontaciju između Rusije i značajnog dela Evrope. Zbog toga je bila realizovana ukrajinska operacija“, smatra predsednik Saveta za spoljnu i odbrambenu politiku (SVOP) Sergej Karaganov.

Dok je pažnja u svetu usmerena na Siriju i Ukrajinu, evroatlantska zajednica uvlači preostale slovenske i pravoslavne zemlje Balkana u orbitu svog uticaja. Rusija treba da istupi na strani bratskih naroda Crne Gore, Srbije, Makedonije i Republike Srpske, koji protestuju protiv transformacije koja se uvodi odozgo.

Preveo sa ruskog: Nebojša Vuković

Izvor: http://www.iarex.ru/articles/52192.html