Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Ugrožena dominacija “jedine” globalne super sile
Savremeni svet

Ugrožena dominacija “jedine” globalne super sile

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
sreda, 03. februar 2010.

Četvrtak, 29 januar. Prezadovoljni kontrolori leta u kontrolnom tornju na aerodromu koji se nalazi u sklopu fabričkog poligona kompanije Suhoj u Komsomolsku na Dalekom istoku posmatrali su uspešni probni let najnovijeg ruskog stelt aviona tipa Suhoj T-50.[1] Ovaj avion, koji se i na Zapadu smatra čudom tehnike i ruske avio industrije, predstavlja direktan odgovor na američki Raptor F-22, koji ima slične karakteristike. Direktor programa “Pak-Fa”, kako glasi i nezvanični naziv ovog aviona, Ilja Fedorov u svojoj izjavi, koju je preneo sajt “Ruska sila”, rekao je da je za pogon aviona korišćen potpuno novi tip motora koji nema ekvivalent na Zapadu niti bilo gde u svetu. “Ovo je najnoviji motor a ne unapređeni pogonski sistem koji predstavlja analogon motoru korišćenom na avionu Su-35, kao što su neki mediji pisali ili izjavljivali pojedinci.[2]

Ruska avio industrija je pokazala da se uspešno nosi sa američkom, kao što je i do sada bio slučaj. Poznato nam je da se u vazduhoplovstvu najviše ogleda snaga i stepen razvijenosti vojne industrije, s obzirom da je vazduhoplovstvo tehnički daleko najsavršeniji i najsofisticiraniji vid oružanih snaga jedne zemlje. Ovome naročito u prilog govori trend koji diktira savremeno ratovanje. Akcenat je na udarima iz vazduha, što se u praksi i pokazalo u brojnim primerima od Iraka pa do bombardovanja SRJ 1999. god.

Međutim, ono što predstavlja primer aktuelne tehnološke supremacije u vazduhoplovstvu jeste primena tzv. stelt tehnologije. Ovo je u praksi dokazano još 1989. godine, prilikom prve borbene upotrebe jednog aviona na kome je primenjena stelt tehnologija, tokom jedne od brojnih američkih intervencija u Srednjoj i Latinskoj Americi. Reč je o nama dobro poznatom avionu tipa F-117, koji je razvijen sa ciljem proboja duboko u vazdušni prostor tadašnjeg najljućeg protivnika SSSR-a uz pomoć smanjenog radarskog odraza. Pomenuti stelt bombarder tada je još uvek predstavljao tajni projekat. Jedan avion ovog tipa završio je `99. u Buđanovcima. To svakako pokazuje da stelt tehnologija nije nešto što bi se moglo smatrati nepobedivim oružjem. Ali to svakako nije sprečilo Amerikance da nastave u ovom pravcu, razvijanjem svojih aviona koji poseduju stelt karakteristike poput aviona  F-22 i F-35.

Naime, primena stelt tehnologije ne omogućava optičku nevidljivost, na šta navodi pogrešan prevod reči stelt, koja zapravo znači prikrivenost. Radi se naime o smanjenoj uočljivosti aviona na protivničkim radarskim sistemima, bez obzira da li se radi o radarima koji su bazirani na zemlji ili je reč o radarima na protivničkom lovcu ili avionima tipa “AVAKS”. Smanjeni radarski odraz postiže se primenom različitih postupaka počev od specijalnih premaza, konfiguracije i aerodinamičkih osobina aviona pa sve do upotrebe savremenih kompozitnih materijala.

Svojim projektom Rusi su pokazali svetu, a naročito Amerikancima, da ne samo da ne zaostaju u primeni stelt tehnologije, već i da ruski avion poseduje i karakteristike koje će biti bolje i od njegovih direktnih takmaca. Prema prvim objavljenim podacima, novi Suhoj imaće gotovo duplo veći dolet od američkog “Raptora”. Su T-50 osim pomenute smanjene vidljivosti imaće mogućnost ugradnje motora sa tzv. vektorisanim potiskom, koji će mu obezbediti odlične manevarske osobine. Vektorisani potisak naime omogućava avionu da, naročito u bliskoj vazdušnoj borbi, izvede određene manevre koje inače ne bi bio u stanju da napravi sa običnim dodatnim sagorevanjem konvencionalnih motora. Pošto je reč o prototipu, mnoga rešenja biće tek primenjena na aparatima u serijskoj proizvodnji.

Iako su Amerikanci trenutno u prednosti, jer već duže vreme koriste F-22, Rusi se uče prateći razvoj rešenja koja su Amerikanci primenili na svojim letelicama, što uključuje i eventualne kvarove. Sajt “Ruska sila”, pozivajući se na izvore, u rubrici vesti navodi da su Amerikanci već izgubili jedan avion tipa F-22 u Kaliforniji, blizu vazduhoplovne baze Edvards. Naravno, tu je i problem finansiranja tako skupog projekta, koji prema nekim procenama košta preko 100 miliona dolara po komadu. Tim povodom,  američki ministar odbrane Robert Gejts predlaže dalju suspenziju proizvodnje aviona F-22 usled ogromnih troškova proizvodnje i održavanja.

Prema najnovijoj izjavi generala ruskog vazduhoplovstva Zelina, u budućnosti će težište u razvoju ruskih vazdušnih snaga biti, pored uvođenja najnovijeg Suhoja u operativnu upotrebu, i razvoj borbenih bespilotnih letelica, koje inače i predstavljaju najnoviji trend, i koje bi po izjavi trebalo da čine i do 40 % sastava ruskog vazduhoplovstva. Rusija će naravno i dalje nastaviti sa razvojem raketne tehnologije i balističkih projektila. A da Rusi ne žele da zaostanu za Amerikancima, potvrđuju upravo reči generala Zelina da Amerikanci iz svemira sada mogu da pogode bilo koji cilj u Rusiji i zato “gradimo novi sistem sposoban ne samo da savlada antiraketni sistem već i svemirski sistem“.[3] Zelin je, po navodima ruskih agencija, dodao da je izrada sistema S-500 prioritet ruskog vazduhoplovstva, jer će SAD 2030. imati rakete koje će iz svemira moći da napadnu svaki deo Rusije. “Ta pretnja nije virtuelna već stvarna”. Zelin je takođe izjavio i da će “sistem S-500 moći da uništi svaku balističku raketu ili supersoničnu letelicu”. Zelin je ukazao na to da je očigledno da Amerika nastoji da militarizuje orbitu naše planete i da će za to ruske oružane snage biti spremne. Inače ovo i ne predstavlja veliku novost jer su Amerikanci još tokom ranim osamdesetih, za vreme Reganove administracije, imali u planu platforme i satelite koji bi iz orbite projektilima mogli da napadnu neprijateljsku teritoriju.

Svakako da primer aviona Su-50 pokazuje da su Rusi ovladali najmodernijom tehnologijom, sa kojom apsolutno mogu da pariraju navodno jedinoj globalnoj savremenoj vojnoj super sili u svetu. Setimo se samo ruskih raketnih sistema poput čuvenog S-300 koji je imao brojne modernizacije oličene između ostalog u sistemima poput Antej-2500 ili S-400. Naravno, sve ovo vodi jednom sistemu kao što je S-500[4] koji će moći da zaštiti teritoriju Rusije i od eventualnih napada iz orbite.

 Stvar je ista kada je u pitanju i kopneni segment ruskih oružanih snaga. Pri tome treba imati na umu savremene ruske tenkove ili oružija za protivoklopnu borbu, koja su svoju efikasnost dokazala na primeru izraelske intervencije u južnom Libanu, kada su izraelski tenkovi tipa Merkava pretrpeli teške gubitke. Svemu ovome moramo dodati i izvoz ruskog oružija u vrednosti od 15 milijardi dolara.

Ono što ipak Rusiju odvaja od Amerike je nedostatak ekspanzionističke vojne doktrine. Rusija se opredelila za odbrambenu vojnu strategiju kao i strategiju odvraćanja. Međutim, čini se da će se i u tom segmentu stvari uskoro promeniti jer je ruska vojska stekla pravo da ratuje u inostranstvu. Predsednik Medvedev je Državnoj dumi podneo predlog zakona o postupku angažovanja oružanih snaga Ruske Federacije u inostranstvu.[5] Videli smo da je Rusija itekako spremna da zaštiti živote svojih građana kao i svoje nacionalne interese u slučaju oružanog pokušaja Gruzije da pod svoju kontrolu vrati Južnu Osetiju, što je trebalo da posluži upravo kao testiranje spremnosti ruskih snaga. Na žalost, taj test je rezultovao velikim civilnim žrtvama ali jasno je da Zapad, kao ni NATO, nikada nije mario za civilne žrtve.

Doktrina ruskih vojnih snaga predstavljena je i na zvaničnom sajtu ministarstva odbrane ruske federacije.[6] O trenutnim razlikama u doktrini svedoči i brojna flota nosača aviona koja Americi omogućava veliku fleksibilnost i mogućnost za strateško dislociranje na različitim tačkama sveta. Iako Rusi ne mogu parirati SAD u tom aspektu sa svojim jedinim nosačem Admiralom Kuznjecovim, snaga ruskih snaga počiva za sada prvenstveno na  raketnom štitu. Osim toga, Rusija i dalje ima respektabilni nuklearni vojni potencijal koji predstavlja ključni faktor odvraćanja koji Amerikanci svakako uzimaju u obzir. Pri tome naročito treba istaći ruske interkontinentalne balističke projektile tipa “Topolj” sa višestrukim nuklearnim bojevim glavama.[7]

Međutim, ne samo da Rusija itekako može u vojnom pogledu parirati SAD, već Amerika ozbiljno mora da računa i na ogromnu kinesku armiju. Peking je razvio savremeni balistički potencijal koji uključuje projektile srednjeg i interkontinentalnog dometa koji se mogu lansirati sa kopna ili mora. Procenjuje se da Kina raspolaže sa 100 do 160 projektila sa tečnim gorivom koji mogu dosegnuti teritoriju SAD, i sa oko 100 do 150 projektila čiji domet pokriva teritoriju Rusije i Istočne Evrope. Kinezi takođe poseduju i nekoliko stotina taktičkih balističkih projktila čiji je domet između 300 i 600 km. Kineska vojna industrija svojim ogromnim kapacitetima može parirati svim zemljama u svetu. Kina je buduća svetska super sila broj jedan, u tome se slažu svi ekonomski eksperti, ali pri tome nikako ne smemo da zanemarimo i njene oružane snage, koje kao i Ruske, nisu koncipirane poput oružanih snaga SAD, koje počivaju na   strateškoj dominaciji.

Odbrambena sposobnost Kine se nikako ne sme dovoditi u pitanje, što se vidi i po pitanju Tajvana, koji predstavlja neku vrstu američke predstraže. I kineske  oružane snage, kao i ruske, baziraju se na strategiji odvraćanja koja je zasnovana  na nuklearnom potencijalu.[8] Amerikanci su prodajom svojih borbenih helikoptera tipa Kobra ozbiljno ugrozili kineske interese, tako da je kineski ministar inostranih poslova tim povodom izjavio da najnovija prodaja oružija predstavlja bezbednosnu pretnju po Kinu. On je u svetlu najnovije krize u kinesko-američkim odnosima izjavio da će Kina uvesti sankcije američkim kompanijama koje budu prodavale oružije Tajvanu. Američki list “San Francisko Sentinel” preneo je izjavu kineskog zamenika ministra inostranih poslova. “Sjedinjene Američke Države će snositi odgovornost za ozbiljne posledice ukoliko odmah ne povuku pogrešnu odluku o prodaji oružija Tajvanu”.[9] Sve ovo predstavlja izvestan presedan, jer su do sada SAD bile te koje su imale neku vrstu isključivog prava uvođenja sankcija zemlji koja isporučuje oružje neprijateljskim zemljama.

U kontekstu pomenute najsavremenije tehnologije, Kinezi i u vazduhoplovnoj industriji grabe krupnim koracima, dok njihov najnoviji avion četvrte generacije J-10, kao i njegov dalji razvoj, predstavlja samo uvod u stvaranje kineskog aviona pete generacije za koga se već spekuliše da se nalazi u poodmakloj fazi razvoja. Kinezi takođe grade i svoj prvi nosač aviona. Osim toga, Kina je već kupila licencu za proizvodnju ruskih borbenih aviona tipa Suhoj. Kina će samim tim biti u mogućnosti da odgovori na sve buduće eventualne provokacije po pitanju Tajvana.

Trenutno, kopneno i mornaričko vazduhoplovstvo Narodne Republike Kine raspolaže sa kombinovanim snagama, koje se sastoje od starijih aviona koji su bili u službi tokom osamdesetih godina kao i savremenim avionima koji su koncipirani tokom devedesetih godina ili kasnije. Hiljade aviona tipa J-6 (Mig-19) koji su nekada činili okosnicu kineskog ratnog vazduhoplovstva povučeno je iz upotrebe. U trenutnom sastavu nalaze se lovci i lovci bombarderi koji pripadaju trećoj ili četvrtoj generaciji uključujući 800-1000 J-7 (Mig-21) i J-8II,    76 Ruskih Su-27 zatim od 95 do 116 kopija pomenutih Suhoja koji su napravljeni u Kini, 76 Ruskih Su-30MKK višenamenskih lovaca i nekih 60 do 80 kineskih najsavremenijih lovaca J-10 koji nimalo ne zaostaju za svojim pandanima na Zapadu. Brojke govore za sebe.[10] Kinesko vazduhoplovstvo ima brojni sastav od oko 400 000 ljudi. Uz sve to Kina takođe razvija i sisteme za obaranje stelt aviona.

“Kina nikada kao sada nije bila tako blisko povezana sa ostatkom sveta”. Godišnji izveštaj koji ministarstvo odbrane dostavlja kongresu SAD počinje ovim citatom koji je preuzet iz zvaničnog saopštenja kinekog ministarstva za informisanje. Cilj izveštaja jeste svakako procena kineskih odbrambenih kao i ofanzivnih potencijala sa težištem na Tajvanu. U izveštaju se dalje navodi da Kina raspolaže sa preko 700 borbenih aviona čiji radijus dejstva pokriva teritoriju Tajvana. U pomenutom izveštaju stoji da su kineski stratezi svesni značaja koju imaju informacione tehnologije kao i značaja preciznih podataka na kojima počivaju savremene strategije. Shodno tome Kinezi usavršavaju svoj globalni komunikacioni sistem, mrežu satelita kao i izviđačke bespilotne letelice. U izveštaju se detaljno analizira kineska strategija odbrane teritorijalnih voda. Naime, Kina je formirala dve odbrambene linije, tzv. “ostrvske lance”. Prva linija odbrane proteže se južno od japanskih ostrva, zatim istočno od Tajvana, sve do Vijetnama na jugu. Drugi lanac proteže se istočno od Japana sve do ostrva Guam u zapadnom pacifiku. Što se tiče kineskih inter-kontinentalnih projektila, na osnovu izveštaja vidi se da ga Amerikanci smatraju ozbiljnom pretnjom. Kineske snage raspolažu sa projektilima koji mogu da dosegnu kontinentalni deo SAD jer je domet projektila DF-31 DF-31A procenjen na 11.270 km. U izveštaju američkog ministarstva odbrane navodi se čak i citat iz knjige kineskog pukovnika Juan Zelua čiji naslov glasi: “Združene kampanje rata u svemiru”. “Cilj šokantnih i zastrašujućih napada iz kosmosa jeste odvraćanje neprijatelja a ne njegovo  provociranje koje bi za posledicu imalo vojni odgovor. Iz ovog razloga, izabrani ciljevi za napad moraju biti malobrojni i precizno određeni.. Na primer, napadi bi trebalo da budu usmereni na važne obaveštajne centre, komandne i kontrolne centre, komunikaciona čvorišta kao i na druge ciljeve. Ovo će uzdrmati strukturu operativnog sistema protivnika i imaće veliki psihološki uticaj na protivnikove stratege”[11]

Sve ovo dovoljno govori o tome da su Amerikanci sasvim svesni činjenice da Kina predstavlja globalnu silu. Kina poseduje paletu anti-stelt oružja. Ovi sistemi za cilj nemaju samo obaranje stelt aviona već i obaranje krstarećih projektila kao i ostalih precizno navođenih projektila. Šta više, među ovim sistemima ističu se programi koji predstavljaju tzv. anti-satelitske sisteme, koji mogu ometati GPS navigacione kao i špijunske satelite, što bi drastično poboljšalo šanse kineske vojske u bilo kom scenariju koji bi eventualno uključivao sukob sa SAD. Glavni sistem koji je namenjen obaranju satelita je raketni sistem po imenu KS-19. Oružje je uspešno testirano 2007. prilikom čega je oboren satelit na visini od 500 km.[12]

U ovoj analizi nikako ne smemo zaboraviti Indiju. Direktor indijskog programa odbrambenog razvoja general V. K. Sarasvat izjavio je da “ Indija radi na razvoju tehnologije koja bi se mogla koristiti u cilju neutralizacije neprijateljskih satelita”.[13] Indija je takođe kupila licencu za proizvodnju ruskog Suhoja-30 i planira značajnu modernizaciju svojih snaga.[14] Indija takođe raspolaže sa značajnim nuklearnim potencijalom, dok su njene snage treće po brojnosti u svetu. Indija u svom naoružanju poseduje oko stotinu najsavremenijih aviona ruske proizvodnje Su-30 MKI, kao i nekoliko stotina najmodernijih tenkova tipa T-90, koji su takođe ruske proizvodnje. Indija je u saradnji sa Rusima razvila najmoderniji protiv-brodski sistem “Brahmos” koji razvija super sonične brzine. Indijska armija u svom sastavu poseduje i avione Mig-29 kao i francuske lovce tipa Miraž, zatim višenamenske avione tipa Jaguar britanske proizvodnje i brojne varijante aviona Mig-21, Mig-23, Mig-25 i Mig-27.[15]

Naravno, pri svakoj analizi trenutnog odnosa snaga među najvećim svetskim silama treba uzeti u obzir činjenicu da su Američke trupe trenutno vojno angažovane u Iraku kao i u Avganistanu. Takođe, videli smo da osim unutrašnje destabilizacije Irana, SAD nisu u stanju da ozbiljno ugroze režim tamošnjeg lidera Mahmuda Ahmadinedžada.

S druge strane, Venecuela, kao i Brazil predstavljaju značajne vojne sile u regionu Latinske Amerike. Venecuela, zahvaljujući kupovini ruskih borbenih aviona, sasvim efikasno može braniti svoje interese, i pri tome preuzeti ulogu vodeće zemlje koja predvodi zemlje koje su antiamerički orijentisane. Nemoć američkih regularnih jedinica, jedinica za specijalne operacije kao i obaveštajnih agencija da uhvate Osamu Bin Ladena, ne samo da doprinosi porastu pristalica teorija zavere, već predstavlja i ozbiljan izazov američkoj sveopštoj vojnoj supremaciji.

 


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner