Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Strategija opstanka
Savremeni svet

Strategija opstanka

PDF Štampa El. pošta
Srba Ignjatović   
četvrtak, 16. decembar 2010.
Vreme je da mi, Srbi, prestanemo sa samozavaravanjem. To će reći da je neophodno da sagledamo realnost vlastite aktuelne pozicije.

Zašto je to potrebno?

Onaj ko nije u stanju da uvidi realnost svoje – ma kako nepovoljne pozicije – neće biti u stanju ni da razvije strategiju/ strategije za njeno prevazilaženje.

Aktuelni status Srbije je status poražene zemlje. Njega su nam nametnule „sile pobednice“ u neobjavljenom ratu vođenom mimo međunarodnog prava i svih civilizacijskih uzusa. To nametanje svakako ne bi bilo dovoljno uspešno da nije i, kako političari vole da kažu, snažne potpore iznutra.

Da bi se ta „stvar“ što korektnije primila, da bismo je progutali i „svarili“ dobačen nam je navodni eufemizam: faktički tretirani kao poraženi formalno ćemo biti označeni kao krivci, a što pre se saživimo s tom potonjom ulogom, to ćemo navodno biti „prevaspitavani“, „prihvatljiviji“, „prosvetljeniji“ i „bolji“.

Za istinu o pravom statusu i tretmanu, međutim, nisu potrebne mnoge analize i dokazi. Dovoljno je podsetiti da se od poraženog vazda nešto traži i očekuje, zahteva, da se svaki njegov korak nadgleda, uslovljava i programira.

Poražena zemlja po pravilu je na gubitku. Ona gubi značajne elemente vlastite državnosti. Samostalnost i njene spoljne i njene unutarnje politike trpi „deficit“, pogotovu u suočenju s pravom jačega, i to u globalnom svetskom sklopu u kojem su interesi moćnih, ma kako bili proklamovani i zaodenuti, u biti ultima ratio.

Deficit u samostalnosti i autentičnosti unutrašnje politike neminovno se iskazuje i kao kulturni deficit: gubljenje kulturnog identiteta, destrukcija najrazličitijih domaćih ustanova, pogotovu vitalno važnih. Pod plaštom modernizacije i usaglašavanja svi segmenti moraju da budu dovedeni u sumnju, u fluidni, rastresiti status „preispitivanja“.

Posledično se ruiniraju i sve norme – od pravnih do etičkih. Urušavaju se kulturni i obrazovni, a u krajnjem i mentalni standardi. Poželjna je shizofrena rascepljenost, valjda kao krupan korak u poželjno (buduće) „apsolutno zdravlje“.

Poražena zemlja, naravno, nikada neće biti pouzdano, do krajnosti pokorna ako i u ekonomskom pogledu nije bačena na pleća. Silama pobednicama ona mora da stavi na raposlaganje sve, a pogotovu strateški važne resure.

Dok god raspolaže makar nekima od njih, nije dovoljno pouzdana: postoji mogućnost da se nađe tačka oslonca i porodi seme otpora.

Perverzno je ali prija sluhu moćnih: od poraženog se očekuje da sladostrasno uživa u svojim gubicima i padu, da ih obnaroduje kao uspeh i neprestano pruža nove dokaze o dobro naučenoj lekciji. U tome će mu pomoći brojni domaći „tehničari“, onaj soj o kojem je upečatljivo pisao Malaparte prateći političke preokrete i prevrate na svetskoj sceni u prvim decenijama minulog veka. Njihovo je da zaposednu bitne „kote“, potom sve ide jednostavno.

Bez obzira na pobrojane „majstorije“ prvi korak ka strategiji opstanka je oslobađanje od iluzija, uviđanje značenja dela a ne reči, te skrame i fila mastodontskog „novogovora“.

Kada se većina – ne mora da bude apsolutna – oslobodi iluzija, i pogotovu bliske nam gubitničke špekulacije tipa da ću se ja, pojedinac, zahvaljujući ličnoj dovitljivosti, prilagodljivosti i ketman – kamuflaži nekako provući, dok me za ostale, celinu (sve do potomaka) nije briga, strategija opstanka još nije na pomolu. Ta većina mora da uvidi kako sve ono što nam se događa nikako nije naciljano na nekakvo bliže ili dalje dobro, pa se valja još malo strpeti, naučiti još koju lekciju – i eto nas, obećanjima namamljenih i raspamećenih u rajskom poretku bez premca i limita („kraj istorije“).

Istopljeni, usitnjeni, socijalnom dramatikom i demografski slabim natalitetom dodatno oslabljeni, svesni smo da nam nisu potrebne preskupe pobede, ni mitske, ni istorijske.

Politika velikih, davno je primetio Crnjanski (Embahade) u suštinskim usmerenjima ne menja se stotinama godina. To treba uvek imati na umu.

Makar zvučalo patetično, neka bude rečeno i ovo: u strategiju opstanka, naoko skromnu alternativu, mora mnogo da se uloži – i truda i uma – dok uspešnosti možemo da se učimo od naših sportista. Opstaju oni koji nisu poraženi iznutra. Opstaju oni koji su veoma svesni realnosti ali nisu izgubili identitet. Opstaju oni koji nisu pristali na samoponištenje i inferiornost, na mentalitet gubitnika.

(Nastup za okruglim stolom na temu „Da li Srbija ima svoju strategiju?“) 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner