Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Šta bi Vizantija učinila?
Savremeni svet

Šta bi Vizantija učinila?

PDF Štampa El. pošta
Edvard Latvek   
ponedeljak, 01. februar 2010.

(Prospekt, 27.1.2010)

Čak i prema najstrožoj računici, Vizantijsko carstvo trajalo je osam vekova (od 4. do 12. veka), dakle duže nego ijedno u istoriji. Iako su Vizantinci bili čvrsti u borbi, njihova strategija – izmišljena kao odgovor na do tada nezapamćenu pretnju kakvu je Atila Hunski predstavljao u 5. veku – oslanjala se na diplomatiju, prerastavši u skup pravila i tehnika koje su i danas aktuelne.

Za razliku od Rimljana, Vizantinci su pisali zvanične udžbenike ratovanja, spoljnih poslova i špijunaže, koje smatram naročito zadivljujućim, budući da sam učestvovao u pisanju osnovnog priručnika za američku vojsku. Ove prastare tehnike okupljene su oko jednog, paradoksalnog principa: učini sve što je u tvojoj moći da okupiš, opremiš i obučiš najbolju moguću vojsku i mornaricu, a onda učini sve da ih koristiš što je moguće manje.

Kada je u pitanju Avganistan, zapad se suočava sa jednostavnom strategijskom računicom: suviše je skupo ostati tamo, suviše je opasno otići. Vizantijski odgovor bio bi da se za početak povuku oskudne i skupe zapadne trupe, a da se umesto toga naoružaju lokalci. To je bio uobičajen postupak kada su bile u pitanju nemirne ali bezvredne oblasti u kojima nije bilo izgleda za prikupljanje poreza, ali koje je trebalo uskratiti neprijateljima, i to je bio napredak u odnosu na sklonost Rimljana ka pohodima u kojima bi neprijatelj bio istrebljen.

U Avganistanu je jednostavan princip „zavadi pa vladaj“ neizvodljiv. Nema te jedinstvene nacije koju treba podeliti. Što znači da postoje dobri preduslovi za vizantijsku strategiju, koja ne bi težila vladanju Avganistanom, već sprečavanju talibana da vladaju. Potrebno bi bilo malo ubeđivanja kako bi se stekli saveznici. Hazari šiitske oblasti ne veruju talibanima, koji na njih gledaju kao na jeretike koji zaslužuju smrt, a ni Tadžikistanci i Uzbekistanci, mada su ekstremniji u religiji poput talibana, takođe ne priželjkuju vlast talibana.

Vizantinci bi diplomatijom obrlatili raznolike susede Avganistana. Jednom su čak ubedili rivalsko carstvo da sa njima podeli troškove čuvanja strateški važnih graničnih prelaza kako bi zajedničkim snagama zaustavili osvajače. Današnji Uzbekistan, koji od Avganistana deli samo reka, i njegov pokrovitelj Rusija, koja je odmah pored, imaju sve razloge da drže talibane na odstojanju, imajući u vidu njihove unutrašnje sukobe sa naoružanim islamistima. Samim tim, Vizantinci bi zahtevali od Rusa i Uzbekistanaca oružje i municiju koji su neophodni avganistanskim Tadžikistancima, Uzbekistancima i Hazarima.

I većini Pakistanaca islamista je preko glave – na poslednjim izborima 2008, u njihovom navodno najjačem uporištu na severozapadu zemlje, vladajuća partija islamista osvojila je samo 3 odsto glasova. Pakistan je mnogo liberalniji nego što mislimo: jednu od najpopularnijih TV emisija u kojoj gostuju najvažnije političke ličnosti vodi transvestit (koji uopšte ne peva loše). Međutim, kada je mešanje u stvari Avganistana u pitanju, odlučuje vladajuća ideološka kasta islamista, koja ne obraća mnogo pažnje na želje glasača. Tako da bi Pakistan nastavio da čini sve što je u njegovoj moći kako bi sabotirao vizantijska rešenja i jačao talibane. Oružje za talibane stiže uglavnom preko pakistanske teritorije – šiitski Iran samo ponekad snabdeva talibane koji istrebljuju šiite, i to kada potreba da se ponizi SAD prevagne nad mnogo jačim dugoročnim interesom da se zaustave ekstremno sunitski talibani.

Vizantinci bi upotrebili uobičajenu tehniku kako bi onemogućili očekivanu reakciju Pakistana. U njihovo vreme, kada bi se pojavio neki novi neprijatelj, npr. strelci na konju, ili kada bi nova carstva napadala njihove garnizone na istoku, oni bi organizovali ogromne diplomatske ekspedicije, duboko u neprijateljku pozadinu, kako bi pronašli druge sile koje bi podstakli da dođu i napadnu ih. Jednom je izaslanik putovao 3.000 milja do teritorije današnje Kine i ubedio do tada nepoznatog vladara da pošalje snage koje bi napale njihovog neprijatelja, Persijsko carstvo.

Danas nam ne bi bila potrebna tako duga putovanja da bi se pronašao saveznik. Indija već pruža ekonomsku, političku i obaveštajnu podršku Avganistanu i žestoko bi se protivila strategiji prepuštanja Avganistana lokalnim snagama. Ali kada bi se Amerika ponela vizantinski i povukla, Indija ne bi imala drugog izbora nego da pojača svoj otpor prema talibanima. Kako bi se to odrazilo na američko-indijske odnose? Bilo bi prolaznih neprijatnosti i ljubazno bismo saslušali pritužbe, bezbrižno ih ignorišući. Ipak, snaga zajedničkih interesa – i, naravno, iznenadno oživljavanje pitanja teritorijalnog spora oko nove indijske države Arunačal Pradeš od strane Pekinga – naterali bi Indiju da popusti.

Napušteni Avganistan, čak i uz nizak nivo nasilja, ne bi bio lep prizor. S druge strane, i sada je daleko od toga, uprkos veoma skupoj intervenciji. Strategija, vizantinska ili bilo koja druga, nije sentimentalno pitanje.