Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Srbija u geopolitičkoj misli Aleksandra Dugina
Savremeni svet

Srbija u geopolitičkoj misli Aleksandra Dugina

PDF Štampa El. pošta
Zoran Milošević   
sreda, 08. april 2009.

Autor analizira pitanje srpske geopolitike u delu A. Dugina i dolazi do zaključka da ovaj značajni ruski mislilac sugeriše da se geopolitički Srbija mora okrenuti bugarskoj geopolitici koja je praktično uvek u sebi spajala rusofilstvo sa germanofilstvom, stvarajući u Južnoj Evropi prostor političke stabilnosti i sklada, što je Srednjoj Evropi postepeno moglo da otvori izlaz ka muslimanskom jugu i samim tim učini kraj prevlasti atlantističkog Zapada u tom regionu. Štaviše, preporučuje Dugin, Srbija mora da shvati svu dvosmislenost one podrške koju joj je ranije pružao Zapad i čija cena se lepo danas ogleda u antisrpskim akcijama zapadnih zemalja. Zbog toga će geopolitičko sjedinjavanje sa drugim pravoslavnim istočnoevropskim narodima (u prvom redu sa Bugarskom) u jedinstven proruski i istovremeno prema Srednjoj Evropi prijateljski nastrojen blok stvoriti na Balkanu zonu stabilnosti i izbaciti iz upotrebe sramotni termin «balkanizacija».

Aleksandar Gjeljevič Dugin je doktor političkih nauka, filosof, publicista, osnovač Pokreta neoevroazijstva, tvorac savremene ruske geopolitičke škole. Pripada pravoslavnoj staroobrednoj Crkvi, koja je u jedinstvu sa Ruskom pravoslavnom Crkvom. Rođen je 07. januara 1962. godine u Moskvi. Politički se aktivirao u maju 1994. godine u «Pokretu nove desnice», zatim je sa Eduardom Limonovim osnovao Nacional-boljševičku partiju, a od 2001. godine lider je političkog pokreta «Evroazija». Govori devet jezika, između ostalog francuski, španski, engleski, nemački i arapski. Oženjen je i ima dvoje dece.

Dugin permanentno prati zbivanja u Srbiji i objavljuje o tome svoja mišljenja na sajtu Pokreta «Evroazija», http://www.evrazia.org/. Već tu se može videti da je Dugin veliki prijatelj Srba i Srbije.

Kada, dakle, razmatra geopolitički položaj Srbije, Aleksandar Dugin ne izbacuje emotivni elemenat, ali, istovremeno, ume da na krajnje surov način ukaže da je stvarnost Srbije «negde između», da je to međuprostor ili, drugim rečima, teritorija za kusuranje velikih. Tako je moguće da u predgovoru srpskom izdanju svoje čuvene dvotomne knjige Osnovi geopolitike napiše: «Ja jako volim Srbiju. (...) Smatram da je središte sveta u Srbiji. Tajno srce planete je negde kod vas; vi ga čuvate, shvatate koliko bi koštalo da ga izgubite, krvarite, gledate u prazno, trljate zapešća i čuvate...».1 U jednom drugom radu, Dugin navodi da Srbi i Rusi nisu prosto jedno – to je najbolji deo Srba i Rusa zajedno uzetih, pošto stradaju i za Ruse, otvarajući im (Rusima) put.2 Dajući tako veliki kompliment Srbima, Dugin, ipak, upozorava da geopolitika nije poezija i emocija: «Geopolitika je suvoparna nauka, operiše s realnostima lišenim poezije. Ali i s te strateške tačke gledišta stožernost Srbije, njena središnjost, njena jedinstvenost među narodima Balkana izbija sa svom očiglednošću. Ko kontroliše Srbiju, kontroliše Balkan; ko kontroliše Balkan, kontroliše ogroman mediteranski strateški region. To je geopolitički aksiom za koji Srbi tako skupo plaćaju u svojoj istoriji».3

Dugin misli da su SAD i EU, odnosno zagovornici «Novog svetskog poretka» Srbiju, kao uostalom i Rusiju, otpisale.4 «Za nas nema mesta u amerikocentričnom svetu, u planovima jednopolarnog globalizma. Jasna i nemilosrdna dijagnoza, nema šta – osuđeni smo na propast. Vi ste već slušali sirene, sledeći smo mi (Rusi – Z. M.)».5 Naravno, srpski otpor NATO agresiji Dugin smatra ispravnim, a iskazano rodoljublje hvali.6

Ono što je interesantno jeste da je Dugin (ne)opravdano protiv slovenofilskih i panslovenskih ideja (tako dubokih u Srbiji). On smatra da »slovenstvo postoji, ali da slovenizma nema», tj. etnička i lingvistička bliskost slovenskih naroda nije dovoljan osnov da bi se moglo govoriti o njihovom kulturnom i karakternom jedinstvu.7

Za Dugina povratak carističkoj i samim tim u celini «slovenofilskoj geopolitici krije u sebi strašnu pretnju. Radi se o tome da tokom poslednjih pola veka vladavine Romanova spoljnu politiku dinastije nisu određivale evroazijske tradicije Aleksandra Prvog ni perspektive kontinentalne Svete Alijanse (zasnovane na alijansi Rusije i država Srednje Evrope) već proengleski i profrancuski projekti zbog kojih se Rusija uvlačila u samoubilačke sukobe na strani svojih prirodnih geopolitičkih protivnika, a protiv svojih prirodnih geopolitičkih saveznika. Podrška srpskih zahteva, neodgovoran mit o «Bosforu i Dardanelima», uvučenost u evropske antigermanske intrige francuskih masona – sve to je Rusiju navodilo na igranje političke uloge koja ne samo da joj nije bila svojstvena nego je bila direktno pogubna po nju. Pokušavajući da se na slovenofilskom osnovu učvrsti u Istočnoj Evropi i budući stalno uvlačen u sukob sa srednjoevropskim državama (prirodnim saveznicima Rusije), carski režim je sistematski podrivao osnove ruske države i Rusiju direktno vodio ka političkom samoubistvu.»8 Potom Dugin zaključuje da je slovenofilska politička utopija Rusiju koštala Cara, Crkve i Imperije... Istovremeno, panslavizam je za Dugina još gore geopolitičko opredeljenje, koje on smatra naivnom i veštačkom tvorevinom.9 Drugim rečima, ljubav Dugina prema Srbiji je uslovljena interesima same Rusije, ona, dakle, nije bezuslovna kako je pisao u Predgovoru srpskom izdanju svoje knjige Osnovi geopolitike.

Srbija – međuprostor

Razvijajući dalje ideju Evroazije, Dugin nalazi da se Evropska Imperija mora ustrojiti upravo oko Berlina koji se nalazi na pravoj i životvornoj osovini sa Moskvom, ali i nabraja koje su države međuprostor, odnosno moneta za potkusirivanje velikih sila. «Stvaranje osovine Berlin – Moskva kao noseće zapadne konstrukcije Evroazijske Imperije pretpostavlja nekoliko ozbiljnih koraka u odnosu na zemlje istočne Evrope između Rusije i Nemačke. Tradicionalna atlantistička politika u tom regionu bila je zasnovana na Makinderovoj tezi o potrebi da se tu stvori «sanitarni kordon» u vidu tampon – zone bremenite sukobima, a radi osujećivanja rusko-nemačkog saveza koji predstavlja životnu opasnost po čitav atlantistički blok. U tom cilju su Engleska i Francuska težile na sve moguće načine da destabiliziju istočno-evropske narode, da im usade misao o neophodnosti «nezavisnosti» i oslobađanja od nemačkog i ruskog uticaja. Osim toga, diplomatski potencijal atlantista je svakojako radio na jačanju rusofobskih raspoloženja u Nemačkoj i germanfobskih u Rusiji da bi obe zemlje uvukao i lokalni sukob oko podele sfera uticaja u međuprostorima – Poljskoj, Rumuniji, Srbiji, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Baltiku, Zapadnoj Ukrajini itd.»10 Istu taktiku sprovode i današnji stratezi NATO, predlažući ideju stvaranja «crnomorsko-baltičke federacije» država koja bi bila direktno povezana sa atlantizmom i potencijalno neprijateljska kako prema Rusiji, tako i prema Nemačkoj.11

Interesantna je organizacije, poretka Evroazije, a samim tim i mesta Srbije u tom novom poretku. Evroaziju Dugin zamišlja kao Imperiju mnogih imperija. Nova Imperija će na sledećen nižem novou predstavljati «konfederaciju Velikih Prostora» ili Imperiju drugog reda. Među njima Dugin izdvaja četiri osnovne – Evropsku Imperiju na Zapadu (oko Nemačke i Srednje Evrope), Tihookeansku Imperiju na Istoku (oko Japana), Srednjoazijsku Imperiju na Jugu (oko Irana) i Rusku Imperiju u centru (oko Rusije).12

Unutar tih Imperija drugog reda će takođe delovati konfederalni princip. U tom smislu Velikorusi se, na primer, mogu smatrati za poseban narod ili čak «zemlju» unutar Ruske Imperije, uporedo sa Ukrajincima, Belorusima, moguće Srbima13 itd., no svi oni će istovremeno biti tesno povezani sa jurisdikcijom slovensko-pravoslavnog tipa oličenom u samosvojnom državnom sistemu.14

Sam Balkan je i za Dugina komplikovana stvarnost koju je teško politički (re)organizovati, Ipak, on predlaže projekat opšteslovenske južne federacije koju bi činile Srbija, Bugarska, Makedonija, Crna Gora i Srpska Bosna, koja bi teoretski predstavljala idealno rešenje, ali koje je teško ostvarljivo u bližoj budućnosti.15 «Štaviše, on predstavlja opasan presedan širinske integracije koja je u etnički složenim regionima uvek problematična».16 Ovo argumentuje Balkanskim ratovima (Srbije, Bugarske i Grčke).

Ipak, za Dugina Srbi (i delimično Bugari) u okviru malog modela čitavog Balkanskog poluostrva predstavljaju evroazijski impuls, pojavljuju se kao nosioci ideje heartland-a. Rešenje srpskog pitanja u okviru Evroazijske Imperije nema kratkoročnu perspektivu, već isključivo dugoročnu, udaljenu. Ako se u dalekoj perspektivi može zamisliti opšta evroazijski opredeljena Balkanska Federacija, onda se minimum geopolitičkog programa može formulisati kao stvaranje nepravilnog romba Sofija – Moskva – Beograd – Atina (i opet Sofija) u kome iz Centra polaze dva zraka – rusko-srpski i rusko-bugarski koji se spajaju u Atini. Pritom bi pitanje Makedonije moglo biti rešeno tako da joj se dodeli poseban status, da bi se uklonio kamen spoticanja između sve tri pravoslavne balkanske i u različitoj meri, potencijalno evroazijske države.17

Geoplitička perspektiva Srba je izrazito proruskog, evroazijskog karakera, smatra Dugin. Srbija se preko verskog i etničkog činioca direktno priključuje Rusiji i predstavlja njen geopolitički produžetak na jugu Evrope. Sudbina Srba i sudbina Rusa je na geopolitičkom nivou jedna ista sudbina. Zato je Srbima, da bi se vratili izvorištima svoje evropske misije, neophodno da se okrenu Istoku, Evroaziji, da shvate smisao i ciljeve ruske geopolitike. Pritom zvezda-vodilja autentične srpske geopolitike ne treba da bude naivni i veštački panslavizam čiju neosnovanost je sjajno prikazao ruski filosof Konstantin Leontijev, nego upravo projekat Velike Evroazije sa Rusijom kao osovinom – svojevrstan ekumensko-kontinentalni pravoslavni neovizantizam. Samo će se u tom slučaju srpska težnja vratiti svojim sopstvenim korenima i prestaće da igra ulogu marionete u rukama atlantista koji ove koriste samo za borbu protiv Srednje Evrope i germanskog sveta.

Ka bugarskoj geopolitici

Kad god govori o Srbiji Dugin ističe da Srbi moraju sarađivati sa Nemačkom, odnosno Srednjom Evropom (iz konteksta proizilazi pogotovo kada je Rusija slaba) i da u tome treba da sledi Bugarsku geopolitiku. Ne sporeći ispravnost ovakvog rasuđivanja A. Dugina, ipak valja podsetiti da kad god je Rusija bila slaba Nemačka i Austro-Ugarska nisu htele da sarađuju sa Srbijom, nego su je ugnjetavale. Tako je bilo od pamtiveka, a tako i poslednje dve decenije.18 Zbog toga ovo deluje naivno i podseća na onu narodnu izreku «Pustio bih ja njega, ali neće on mene». Drugim rečima, nije sporna želja Srba i Srbije da sarađuju, ali između saradnje i okupacije, razbijanja i stvaranja od Srba novih naroda, kosmičke su razdaljine. Ipak, pogledajmo šta Dugin savetuje Srbima.

«U geopolitičkoj istoriji Evrope se može pratiti jedna stalna tendencija, čije razjašnjavanje će pomoći u shvatanju toga šta je za Srbiju pozitivno rešenje. To je sledeća tendencija: savez Istoka sa središnjom Evropom protiv Zapada je uvek koristan i za jednu i za drugu stranu».19

Ovo je ključni trenutak kada Dugin savetuje da Srbi usvoje bugarsku geopolitiku. «Imajući ovo u vidu, možemo reći da se geopolitičko opredeljenje Srba mora okrenuti bugarskoj geopolitici koja je praktično uvek u sebi spajala rusofilstvo sa germanofilstvom, stvarajući u Južnoj Evropi prostor političke stabilnosti i sklada, što je Srednjoj Evropi postepeno moglo da otvori izlaz ka muslimanskom jugu i samim tim učini kraj prevlasti atlantističkog Zapada u tom regionu. Štaviše, Srbija mora da shvati svu dvosmislenost one podrške koju joj je ranije pružao Zapad i čija cena se lepo danas ogleda u antisrpskim sankcijama zapadnih zemalja. Samo će geopolitičko sjedinjavanje sa drugim pravoslavnim istočnoevropskim narodima (u prvom redu sa Bugarskom) u jedinstven proruski i istovremeno prema Srednjoj Evropi prijateljski nastrojen blok stvoriti na Balkanu zonu stabilnosti i izbaciti iz upotrebe sramotni termin 'balkanizacija'».20

I, zaista, ako se pogleda istorija Srba u protekla dva veka, mišljenje Dugina postaje veoma interesantno i aktuelno. Do duše, ne možemo reći da među srpskim političarima i intelektualcima nije bilo i takvih koji su pokušavali da vode politiku «na bugarski način» (posebno pred i tokom Drugog svetskog rata), ali su bili onemogućeni od anglofila. Bez obzira, dakle, na prošlost, Duginovo viđenje problema srpske geopolitike je, pre svega, objektivno, iako mu je početna tačka velika ljubav prema srpskom narodu.

Literatura

Bendasюk, S. Ю.: Istoričesko razvitie ukrainskogo separatizma, v sbornike: Ukrainskaя boleznь russkoй nacii, Izdatelьstvo Imperskaя tradiciя, Moskva, 2004.

Volkov, Vladimir: Po nacionalnim kućama, Slovenski narodi u XXI veku: dijagnoza i prognoze, u Zborniku: Jedinstvo pravoslavnih Slovena, priredio: Zoran Milošević, Filozofski fakultet, Istočno Sarajevo, 2006.

Voeйkov, Nikolaй N.: Cerkovь, Rusь i Rim, Luči Sofii, Minsk, 2000.

Dugin, Aleksandar: Osnovi geopolitike, knj. 1, Geopolitička budućnost Rusije, Ekopres, Zrenjanin, 2004.

Dugin, Aleksandr: Russko-serbskaя imperiя protiv imperii amerikanskoй, Srpska politička misao, 1- 2, Beograd, 2008

Efimenko, A. J.: Istorija ukrajinskog naroda, Institut za političke studije, Beograd, 1999.

Miloševič, Zoran: "Veйmarskaя metafora" i Rossiя. K voprosu ob otnošeniяh Rossii i SŠA // Tradicii v kontekste russkoй kulьturы: Mežvuzovskiй sbornik naučnыh rabot. Vыpusk HŠ.- Čerepovec, ČGU, 2006.

Miloševič, Zoran: O voйne i Evrope, Filosofskie mыsli svяtitelя Nikolaя Velimiroviča (I), «Novaя kniga Rossii», No 2, Moskva, 2006., No 3, Moskva, 2006.

Miloševič, Zoran: Deйstvuй bыstro i эffektivno! Diplomatičeskaя aktivnostь bosniйsko-gercegovinskih episkopov po razrušeniю respubliki Serbskoй, http://www.voskres.ru/bratstvo/miloschevitsch1.htm (2006)

Miloševič, Zoran: Litva i Polьša: pod akkompanement demagogii, Belaruskaя dumka, Minsk, No 10, 2007.

Miloševič, Zoran: Ideologiя katoličesko-pravoslavnogo konflikta, u: «Religiя i obщestvo – 2: aktualьnыe problemы sovremennogo religiovedeniя», Sbornik naučnыh trudov, MGU, Mogilev, 2007.

Milošević, Zoran: Od Malorusa do Ukrajinaca, prilog proučavanja promene kulturnog i nacionalnog identiteta Malorusa, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2008.

Miloševič, Zoran: Russkie i serbы, Эkonomičeskoe sotrudničestvo russkih i serbov i razrušenie sveяtosavvskogo kulьturnogo obraza, Russkoe Voskresenie

http://www.voskres.ru/bratstvo/miloschevitsh.htm (2008)

Unija, politika Rimokatoličke crkve prema pravoslavnim Slovenima, priredio: Zoran Milošević, Institut za političke studije, Beograd, 2005.

http://www.evrazia.org/

1. Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, knj. 1, Geopolitička budućnost Rusije, Ekopres, Zrenjanin, 2004, str. 5.[^]
2. Aleksandr Dugin, Russko-serbskaя imperiя protiv imperii amerikanskoй, Srpska politička misao, 1- 2, Beograd, 2008, str. 83.[^]
3. Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, knj. 1, Geopolitička budućnost Rusije, str. 5.[^]
4. Nezavisno od Dugina i mi smo zastupali istu hipotezu u radu: «"Veйmarskaя metafora" i Rossiя. K voprosu ob otnošeniяh Rossii i SŠA // Tradicii v kontekste russkoй kulьturы: Mežvuzovskiй sbornik naučnыh rabot. Vыpusk HŠ.- Čerepovec, ČGU, 2006.- S.122-141.[^]
5. Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, knj. 1, Geopolitička budućnost Rusije, str. 6.[^]
6. «Rodoljublje nije pribežište nitkova, premda je, zaista, sposobno da opravda, skine ljagu sa onih koji mu se na kraju krajeva obrate. Rodoljublje je socijalna, politička i kulturna norma i skretanje sa nje je ružno obeležje i zametak realnog socijalnog ekstremizma, nihilizma, subverzije». Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, knj. 1, Geopolitička budućnost Rusije, str. 13. (podvlačenje Z. M.)[^]
7. Isto, str. 81.[^]
8. Isto, str. 184.[^]
9. Isto, str. 394.[^]
10. Isto, str. 198 – 199.[^]
11. O tome videti našu knjigu Od Malorusa do Ukrajinaca, prilog proučavanja promene kulturnog i nacionalnog identiteta Malorusa, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Istočno Sarajevo, 2008., kao i naš rad: Litva i Polьša: pod akkompanement demagogii, Belaruskaя dumka, Minsk, No 10, 2007, str. 132 – 136.[^]
12. Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, knj. 1, Geopolitička budućnost Rusije, str. 217.[^]
13. U spomenutom radu objavljenom u Srpskoj političkoj misli, Dugin se zalaže za ujedinjenje Rusije i Srbije u jednu imperiju, čiji je osnovni zadatak borba protiv američke imperije. Vidi: Aleksandr Dugin, Russko-serbskaя imperiя protiv imperii amerikanskoй, str. 83 – 98.[^]
14. Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, knj. 1, Geopolitička budućnost Rusije, str. 218. [^]
15. O tome je pisao i naš sveti vladika Nikolaj Velimirović. Vidi: Zoran Miloševič, O voйne i Evrope, Filosofskie mыsli svяtitelя Nikolaя Velimiroviča (I), «Novaя kniga Rossii», No 2, 2006. str. 17 – 24. No 3, Moskva, 2006. str. 25 – 28.[^]
16. Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, knj. 1, Geopolitička budućnost Rusije, str. 301. Dugin podržava sve vertikalne (dužinske) integracione procese, a traži da se osujete sve horizontalne (širinske).[^]
17. Ovo svakako izbija svaki argument srpskim atlantistima koji o Srbiji koja sarađuje sa Rusijom govore isključivo kao o ruskoj guberniji. Vidi: Zoran Miloševič, Russkie i serbы, Эkonomičeskoe sotrudničestvo russkih i serbov i razrušenie sveяtosavvskogo kulьturnogo obraza, Russkoe Voskresenie http://www.voskres.ru/bratstvo/miloschevitsh.htm (2008)[^]
18. Vidi: Vladimir Volkov, Po nacionalnim kućama, Slovenski narodi u XXI veku: dijagnoze i prognoze, u Zborniku: Jedinstvo pravoslavnih Slovena, priredio: Zoran Milošević, Filozofski fakultet, Istočno Sarajevo, 2006, str. 35 – 45.[^]
19. Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, knj. 1, Geopolitička budućnost Rusije, str. 394. Srednja Evropa je prostor bivše Austro-Ugarske monarhije i njena supstanca je rimokatolicizam koji je iz misionarskih razloga uvek neprijateljski raspoložen prema pravoslavnim Srbima. Ne postoji način da se ovi rimokatolički misionari pacifikuju, kada su Srbija i Rusija slabe. O tome videti: Zoran Miloševič, Deйstvuй bыstro i эffektivno! Diplomatičeskaя aktivnostь bosniйsko-gercegovinskih episkopov po razrušeniю respubliki Serbskoй, http://www.voskres.ru/bratstvo/miloschevitsch1.htm (2006) i Zoran Miloševič, Ideologiя katoličesko-pravoslavnogo konflikta, u: «Religiя i obщestvo – 2: aktualьnыe problemы sovremennogo religiovedeniя», Sbornik naučnыh trudov, MGU, Mogilev, 2007, str. 86 – 88, zatim Zbornik radova: Unija, politika Rimokatoličke crkve prema pravoslavnim Slovenima, priredio: Zoran Milošević, Institut za političke studije, Beograd, 2005. [^]
20. Aleksandar Dugin, Osnovi geopolitike, knj. 1, Geopolitička budućnost Rusije, str, 395.[^]