Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Sporazumi koje su pojeli skakavci
Savremeni svet

Sporazumi koje su pojeli skakavci

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Dikić   
četvrtak, 08. maj 2014.

Sporazumi velikih sila obično se sklapaju da bi se postigla ravnoteža snaga u određenom delu sveta gde se njihovi interesi sukobljavaju. Ti delovi sveta su hronične neuralgične tačke koje neretko postaju okidači, ali ne i stvarni uzroci globalnih sukoba.

Jednom kada je sporazum postignut, zadovoljne strane ne ostaju zauvek zadovoljne, već taj predah koriste kao intermeco za nove sukobe ili odmeravanje snaga kako bi se zadovoljio permanentni cilj - dominacija nad protivnikom.

Pitanje je vremena kada će sporazumi postati prevaziđeni, odnosno kada njihova snaga nestaje jer je realnost na terenu postala potpuno drugačija, dok uslovi koji su doveli do kompromisa više ne postoje.

Istorija ja puna takvih primera, a moguće je i danas postaviti neke istorijske paralele.

Bečka konferencija kojom je uspostavljen mir posle Napoleonovih osvajanja stvorila je Svetu alijansu, koja je trebalo da ograniči francusku moć na kontinentu. Ipak, savez istočnih dvorova raspao se onog trenutka kada je Rusija vođena religijskim motivima i jednostranim potezima cara Aleksandra zaratila sa Turskom 1854. zbog Krima i na taj način posle četiri decenije ujedinila ostale sile sa „večitim“ neprijateljem – Francuskom.

Berlinski kongres tvorevina je mudrog pruskog kancelara Bizmarka koji je stvorio Drugi rajh kao protivtežu austrijskoj dominaciji nad nemačkim govornim područjem. Najznačajnije odredbe istog su međunarodno priznanje Srbije i Crne Gore, čime je jasno sprečen prodor Habzburga na Balkan, iako je jug bio jedini put njihove ekspanzije posle poraza u Pruska-austrijskom ratu 1866. godine.

Jedno nerešeno pitanje kasnije će postati mogući uzrok globalnog sukoba u potpuno drugim okolnostima.

Trideset godina posle balkanskih ratova Austrougarska se pozvala na pravo utvrđeno Berlinskim kongresom da anektira Bosnu i Hercegovinu nad kojom je imala faktičku civilnu upravu. Tadašnja Evropa nije ni u čemu ličila na onu iz Bizmarkove epohe.

Ujedinjena Nemačka bila je najjača sila u Evropi i od takve zazirali su njeni susedi, pre svega Rusija i Francuska. Jedini saveznik kajzera Vilhelma Drugog bila je Austrija, iako je on uzaludno pokušavao da napravi savez sa Velikom Britanijom kojoj bi prepustio prekomorske posede zarad nemačke dominacije u Evropi.

„Stara dama“ je te 1908. godine bila podeljena između dva suprotstavljena bloka koja su čekala varnicu da započne globalni požar. Na jednoj strani bili su nemački susedi primorani na saradnju, a kroz istoriju ljuti protivnici, Francuska i Rusija spojeni u „Entente cordiale” 1891. godine kojoj se priključila Velika Britanije 1907. godine, a na drugoj savez kojeg su se plašili svi državnici osamnaestog i devetnaestog veka – ujedinjena Nemačka i Austrougarska.

Posle marokanske krize iz 1905. godine, kada je Nemačka ponizila Francusku jer Rusija posle poraza od Japana nije bila spremna da ratom podrži svog saveznika i 1911. godine kada Austrija odbija da rizikuje svoj opstanak zarad severnoafričke avanture nemačkih nacionalista, aneksija Bosne i Hercegovine je zapravo šamar Rusima na njenoj interesnoj zoni zbog čega će nekoliko godina kasnije to bure baruta najzad eksplodirati i dovesti čovečanstvo pred katastrofu.

Beč nije shvatao da su se okolnosti dramatično promenile od sredine 19. veka i platio je skupu cenu zajedno sa svojim saveznikom.

I danas svet se vrtoglavo menja. Nestaju nekada dominantne sile, nastaju nove i svedoci smo nove podele sveta i nove raspodele interesnih sfera.

Sledstveno tome međunarodni sporazumi sklopljeni u prošlom teško da mogu da prežive ovaj burni i nepredvidivi 21. vek.

Budimpeštanski sporazum, koji definiše status Ukrajine u novoj posthladnoratovskoj Evropi, danas je samo mrtvo slovo na papiru. Ruska tradicionalna ekspanzionistička politika sve više uzima maha, a žrtva je, naravno, Ukrajina u sovjetskim granicama, čija je sudbina sve neizvesnija.

Sve ukazuje na to da je za održivo rešenje potrebna nova međunarodna konferencija, gde se više neće trgovati ukrajinskim nuklearnim naoružanjem, niti će Rusija u novoj konstalaciji moći imati defanzivnu ulogu. Amerika i EU moraće da prihvate politiku ravnoteže snaga, pre nego da odmeravaju snage u trenutku kada svet potresa ekonomska kriza, kada je Unija u procesu unutrašnje reorganizacije, a Amerika nije zainteresovana ili nema snage da vojno deluje u Evropi kao krajem dvadesetog veka.

Slično je i sa Dejtonskim sporazumom. Bosna i Hercegovina kao veštačka tvorevina kojom nijedna strana nije zadovoljna dovoljno je nefunkcionalna da zahteva potpunu rekonstrukciju i nijedna opcija ne sme biti isključena.

Država koja je nastala raspadom druge države nema moralno pravo da negira opciju sopstvenog raspada. Ako ta opcija donosi mir na Balkanu ona je podjednako realna kao i kompromis u vidu konfederalnog uređenja ili saveza država, sve sem jedne opcije, one zbog koje je i počeo krvavi bosanski sukob-unitarna Bosna i dominacija muslimana nad druga dva konstitutivna naroda.

Još jedan međunarodni sporazum pojeli su skakavci. A to je Rezolucija 1244.Status Kosova rešava se i rešavaće se novom Rezolucijom jer to zahtevaju nove okolnosti na terenu i novi odnosi snaga.

Privremeni organi koji su uspostavljeni Sporazumom iz Rambujea kao sastavnim delom Rezolucije koji definiše civilno i političko uređenje Kosova bili su samo međukorak ka potpunoj amputaciji južne srpske pokrajine.

Konačni status Kosova rešen je unilateralno, a odnos Srbije sa novim susedom uspostavlja se u Briselu kao konačnoj destinaciji oba „entiteta“.

Briselski sporazum je samo pravno situiranje srpske manjine u državoidnoj tvorevini koja nema potpuno međunarodno priznanje, ali koja će uskoro dobiti vojsku - jedini deo izvršne vlasti koji joj nedostaje, kao i poseban status u Ujedinjenim nacijama kao kompenzaciju do punopravnog članstva.

U skorijoj budućnosti Srbija će morati da postigne trilatarelne sporazume sa Prištinom i EU kojima će definisati svoje državne interese na Kosovu, prihvatajući, ali formalno ne priznavajući nezavisnost Kosova i sa takvom odlukom novoizabrano rukovudstvo će pozicionirati Srbiju kao deo evropske interesne sfere i deo nove evropske porodice. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner