Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Smrt antikapitalističke levice
Savremeni svet

Smrt antikapitalističke levice

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Golubović   
nedelja, 26. novembar 2017.

Nekome ko bi se 5. jula na proslavi „Oxi“ referenduma malo više napio, pa se sapleo, udario glavom o pločnik atinskog trga Sintagma i pao u komu, verovatno ništa ne bi bilo jasno kad bi se probudio par  kilometara dalje i par godina kasnije u opštoj bolnici Laiko. Ne samo da je njegova vlada, za koju je glasao i čiju je politiku podržao prilikom provere narodne volje na referendumu kapitulirala pred pritiscimaTrojke i tu narodnu volju poništila, već je celokupn i globalni levi pokret delom slomljen, a delom prevaren od strane globalnih kapitalističkih moćnika.

Umesto slike koju zatiče podmeće mu se druga: fašisti su zaposeli nekoliko evropskih država, Orban okuplja zapadnoslovenske države i zajedno sa njima pravi novi pakt sila osovine. Ratsamo što nije počeo, samo će ovaj put započeti – ironično – poljskim napadom. Sa druge strane atlantika, diktator (koji ne poseduje nikakvu vlast) pučem uzurpira američku demokratiju (tako što demokratski pobeđuje na izborima).  Podovom pretnjom fašizma levica ponovo, uprkos nelagodnosti, pravi pakt sa buržoazijom da bi sačuvala ono malo zajedničkih vrednosti koje se mogu nać i u preseku ova dva suprotstavljena ideološka sistema.

Dve godine kome čine svoje, inašem „nekom“ omogućavaju dovoljno autonomije da uvidi neke nelogičnosti.Tako pojam „fašiste“ više nije eksluzivno rezervisan za besprizornike iz „Zlatne zore“, sada svako može biti fašista. Štaviše, većinu tih fašista čine oni koje je pre par godina podržavao kao nosioce svoje političke borbe.

Preko okeana pokret „99 odsto“ podelio se na dve četrdeset devetke, kampovanje na Volstritu zamenjeno je tučama po kampusima američkih univerziteta. Radnici Mičigena, Viskonsina i Ohaja od najveće nade za američki levi pokret na čelu sa Sandersom postali su deplorables koji su doveli fašističkog uzurpatora na vlast. Za samo par godina „mi smo 99%“ postalo je „vi ste seksisti, rasisti i homofobi“; pri tome „vi“, da ne bude zabune, niste onaj „jedan procenat“ protiv koga smo se „mi“ tako udružili, već „fašistička bagra“ koja je na izborima glasalaza „Narandžu“.

Naš levičar-rekonvalescent, nastojeći da se otarasi ovog čudnog osećaja pogledao je i u onaj maleni „presek dva skupa zajedničkih vrednosti“, na koji se levičari uvek pozivaju kada prave neprijatne kompromise.  U njemu sada nije stajalo da jeugroženo najminimum ljudskih prava zbog koga su u istoriji svetski buržuji i levičari zaista umeli da prevaziđu svoje razlike, već nešto sasvim drugo: „rodno neutralna kupatila“, „zastupljenost etničkih manjina u visokobudžetnim filmovima“ i „seksualno zlostavljanje u Holivudu“.

Ova sloga među klasnim neprijateljima raste svaki dan, primećuje on a presek se širi sve više puni se sve više iviše, gde su glavni sastojci strah od „fašizma“ i sve novije teorijske invencije sa američkih i kanadskih univerziteta. Teorijska produkcija proizvodi sve više političkih i socijalnih fenomena i zahteva kategorički da se oni shvate i prihvate na tačno određen način. Neprihvatanje takvog razumevanja sveta vas čini „fašistom“, a fašisti proizvode još više strah i sve veće slaganje između levičara i buržuja. Savršen mehanizam.

Sve klizi kao podmazano, neprijatnosti poput onih da je Demokratska Stranka aktivno radila protiv Bernija u toku preliminarnih stranačkih izbora za mesto predsedničkog kandidata, koje iznosi Dona Brazil u svojim memoarima bivaju otpisani kao ništavni. Berni lično poručuje da levičari neće dozvoliti da ih „zamajavaju“ takvim detaljima. Na levici više niko ne dovodi u pitanje konsezus, a „ludeglave“ poput Sare Vagenkneht, koje su i znale po koju negativnu reč  da kažu o migrantskoj krizi, ili su, poput Žižeka, podržaleTrampa (doduše iz svojih ekscentričnih razloga), sada upozoravaju na „novu osovinu zla u Evropi“ koju proizvodi Orban, a sve da bi se oprali od svojih prethodnih izleta i kupili sebi malo milosti od novih gospodara levice.

Teoretičare i političke ideologe kao što su Varufakis, Žižek, Cipras i Korbin zamenili su komičar DŽimi Kimel, vlasnik „Amazona“ DŽef Bozosi direktor „Epla“ Tim Kuk. Dovoljno je da neko pokaže prstom i kaže „seksista/homofob/rasista“, pa da se cela levica horski prihvati pesme. Levicom ne gospodari politika, većmoralna panika, a onaj ko je stvara i kontroliše vladaće levičarima. Smireni Varufakis nikada neće zaseniti jednog Kimela, te samim tim više u levoj politici nema šta da traži.

„Ali gde je tu antikapitalizam?!“, pita se naš probuđeni levičar. O tome kasnije, možda i nikada, dokle god je akademska zajednica reinterpretira i dekonstruiše, fašizam se može proizvoditi. Zašto bi se borili protiv kapitala, ako nam kapital sada toliko pomaže u borbi?! Možda Karlos Slim poseduje celu telekomunikacionu mrežu Meksika, ali poseduje i„Njujorktajms“, koji se bori protiv seksizma; „Koka-kola“ će ostavljati sela u Indiji bez vode da bi punila svoje boce, ali će u domovini promovisati diverzitet, što je čini logičnim saveznikom nove levice.

Tako je malo trebalo da kapital sebe skloni iz fokusa levice, i da one slojeve koji bi da spasu sve, a ne razumeju ništa, okrene na svoju stranu. Sada kada je kapital shvatio kakoda svoje partikularne interese sameri sa levičarskom predstavom o opštem dobru i tako kupi njihovu vernost i poslušnost, stvoreni su uslovi za stvaranje novog partnerstva, od koga profitiraju svi, a od koga levicane gubi mnogo: kako se ispostavilo za onih kratkih par godina – samo svoju autonomiju, identitet i politički smisao.