Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Samit G 20 u Torontu
Savremeni svet

Samit G 20 u Torontu

PDF Štampa El. pošta
Radoman Jović   
petak, 02. jul 2010.

Lideri G20 na četvrtom susretu u Torontu, kao ni na poslednja tri, nisu uspeli  da dogovore zajednički nastup u rešavanju svetske ekonomske krize. Definisan kao Forum za medjunarodnu ekonomsku saradnju i koordinaciju, ni po četvrti put nije ispunio očekivanja sopstvene javnosti a još manje siromašnih i najmanje razvijenih zemalja. I ovog puta pokazalo se da zbog parcijalnih sebičnih interesa nema globalnog rešenja za globalnu krizu. Pokazalo se takođe, posebno na ovom poslednjem susretu, da najmoćniji dolaze na samit da bi nametnuli svoja rešenja i prvenstveno spasavali svoju ekonomiju. SAD su insistirale na podsticanju potrošnje, članice EU predvođene Nemačkom za radikalnu budžetsku štednju, Kini je bio osnovni cilj da sačuva autonomnost u svojoj monetarnoj politici, a lideri zemalja BRIK (Brazil, Rusija, Indija, Kina) nisu uspeli čak ni da održe predviđeni sastanak.

Ekonomsku krizu, čiji je pojavni oblik finansijski slom najvećih banaka na Volstritu, koja je poprimila globalni karakter, nisu prouzrokovale siromašne zemlje. Moćni će, bilo dogovorom bilo sopstenim snagama, naći rešenja za svoje probleme, a šta je sa siromašnima. Oni su potupno marginalizovani i bez svojih predstavnika. Krahom komunizma svet je globalizovan tako da siromašni još više zavise od bogatih. Umesto izvornog pojma globalizacije kao imperativa tehnološkog i informatičkog povezivanja zemalja, društava i pojedinaca u globalno selo ravnopravne saradnje, bahatošću moćnih pretvorio se u neokolonijalni koncept svekolike vladavine moćnika, što je dovelo, sistemom spojenih sudova, do prelivanja krize iz SAD na ceo svet.

Siromašnim zemljama nudi se, a samo malim delom realizuje, minimalana pomoć za preživljavanje ali tako i toliko da i dalje ostanu nerazvijeni i zavisni od razvijenih. Ko još misli ili ulaže u njihov razvoj. G8 je obećala dodatnih pet milijardi pomoći ovim zemljama a da ni prethodnu nije realizovala. Ni do sada nijedna bogata zemlja, sa izuzetkom par skandinavskih, nije ispoštovala višedecenijsku preporuku UN da izdvaja iz svog DBP 0,7% za zemlje u razvoju. Još su manje šanse da će razvijeni svet u sadašnjoj krizi biti izdašniji. Njima je ostavljen MMF kao garant bogatim da će siromašni otplaćivati dugove, Svetska banka da šablonskim programima strukturnog prilagođavanja, po pravilu neuspešnim, urušava ionako oronulu privredu, uz Svetsku trgovinsku organizaciju da učvrsti načelo  “jednakih uslova trgovine za nejednake partnere”, što ih još više dovodi u zavisnost od bogatih. Prevaljivanjem krize na siromašne, što se već oseća u praksi, neće doneti dobra nikome.

U rešavanju svetske ekonomske krize, koja je došla kao rezultat nuspelog neoliberalnog koncepta trzišne privrede i bahatog ponašanja finansijskog sektora sa svojim bankarskim “derivatima” alhemijskog karaktera, bez regulatorne uloge države, pristupa se jednostrano. Traže se ekonomske mere a zanemaruju se socijalni i politički efekti koji mogu ozbiljno da ugroze bezbednost na globalnom planu. Ukoliko se ubrzo ne obezbedi rast zaposlenosti uz garanciju minimalnog iznosa nadnica i veći izdaci za socijalno najugroženije, ekonomska kriza može dovesti do socijalnih nemira širih razmera i značajnih političkih promena u mnogim, posebno siromašnim zemljama. Pojaviće se radikalni pokreti za “socijalizaciju” gubitaka a time i za društveno-političke ekstreme, haos, povećani terorizam, uz opasnost eksplozije “socijalne bombe” sa nesagledivim posledicama. Najgori scenario bi mogao biti ukoliko “bogati ranjeni lav” ode u krajnost i pokuša da silom, možda i vojnom, krene u zaštitu i oporavak svog “oronulog carstva moći”. Ekonomska kriza iz tridesetih godina prošlog veka, zbog nesloge upravo najmoćnijih, praktično je okončana tek Drugim svetskim ratom. Zna se ko je izašao ekonomski ojačan iz tog rata. Istorija se ne ponavlja, ali razboriti izvlače pouke iz nje.

Sadašnji momenat globalne ekonomske krize je prilika da se sagledaju sveukupni međunarodni odnosi i trasiraju putevi za izgradnju boljeg sveta od ovog u kome živimo. Parcijalno spasavanje finansijskih institucija i multinacionalnih kompanija, da bi se održao neoliberalni koncept, ne vodi nikuda. Dok se ne izmeni sadašnje stanje u kome jedna hiljada najbogatijih raspolaže bogatstvom većim od imetka dve i po milijarde siromašnih, svet će ulaziti u sve veću i opasniju neizvesnost. Ulaganje u razvoj a ne samo  donacije filantropa za preživljavanje siromašnih, je ono što njima treba.

Dosadašnji rezultati četiri samita G 20 ne ulivaju nadu da će se naći globalno rešenje za krizu koja se najdrastičnije odražava na najsiromašnije i zemlje i  siromašne pojedince u razvijenim zemljama. Ova grupacija zemalja nije ni reprezentativna ni legitimna. Zašto se zaobilazi OUN koja je u svojoj Povelji odredila kao jedan od svojih ciljeva i medjunarodnu saradnju u rešavanju “medjunarodnih problema ekonomskog karaktera” čl. 1 t.3) i u celosti ignoriše njen organ (Ekonomsko socijalni savet, glava 10 Povelje) upravo uspostavljen u te svrhe. Zašto sadašnjoj svetskoj organizaciji ne dati šansu da se čuje glas celog čovečanstva u cilju iznalaženja sveobuhvatnog rešenja. Nije valjda da se njoj ostavljaju samo pitanja ljudskih prava i uvođenje sankcija po volji moćnih. Demokratija i ljudska prava bez ekonomske podloge su lepe reči koje se ne jedu. Ukoliko ih neko i proguta, nesvarljive su.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner