Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Pokret „Žutih prsluka“ potresao Francusku — narod je u otvorenoj pobuni koju niko nije dočekao spreman
Savremeni svet

Pokret „Žutih prsluka“ potresao Francusku — narod je u otvorenoj pobuni koju niko nije dočekao spreman

PDF Štampa El. pošta
Mark Eno   
sreda, 05. decembar 2018.

Masovni neredi na francuskim ulicama usmereni protiv državne politike, a isprovocirani naglim povećanjem cene goriva, čiji su lajt-motiv fluorescentni žuti-prsluci koje su oblačili demonstranti čija su se kola „pokvarila na putu“, ovih dana nalaze se u centru pažnje svetske javnosti, i već prelivaju na druge evropske države. Očekujući burnu predizbornu kampanju pred izbore za Evropski parlament na proleće 2019 g., o političkoj situaciji u Francuskoj govori nam mladi francuski novinar Mark Eno (Marc Eynaud), autor francuskog portala Boulevard Voltaire, i neposredni svedok ovih događaja. Razgovarao Nikola Tanasić.

NSPM: Protesti „Žutih prsluka“ isprva su bili usmereni protiv dodatnog nameta na gorivo, ali su sada eskalirali do masovnih nereda usmerenih protiv celog reformskog programa predsednika Makrona. Vlada je sada najavila da će sporni namet biti zamrznut, ali da je li to dovoljno da smiri narod u ovom trenutku?

Pre svega, hteo bih nešto da razjasnim oko „Žutih prsluka“. Povećanje cena goriva je zapravo bilo samo „reforma koja je prelila čašu“, i koja je isprovocirala eksploziju gneva koji se skupljao nekoliko decenija. Nevezano za cenu goriva, u Francuskoj, kao i u velikom broju zemalja Zapadne Evrope, veliki broj građana oseća se izneverenim. Jedan deo francuskih intelektualaca to naziva „perifernom Francuskom“ (La France Périphérique). Drugim rečima, to je narod zaboravljen u globalizaciji. To su oni koji sebe još uvek prepoznaju kao deo „ukorenjene Francuske“, naspram „pokretne Francuske“,neopterećene i u stalnom pokretu prema navodnom „napretku“.

Što se tiče reformi koje je suspendovao premijer Eduar Filip, za opoziciju i „Žute prsluke“ je to premalo, i prekasno. Najave premijera Filipa kasne jedno tri nedelje. I vlasti i novinari su ovu krizu grubo potcenili. Ona predstavlja savršeno opredmećenje stava Šarla Morasa (Charles Maurras) koji je suprotstavljao „zakonsku državu“ (payslégal) „realnoj državi“ (paysréel).

NSPM: Možemo li govoriti o pravom političkom pokretu na ovim protestima, ili su demonstranti prosto pripadnici različitih ideoloških grupa koje istovremeno iskaljuju nezadovoljstvo? Postoje li opšti zahtevi među demonstrantima? Da li ih iko koordiniše?

Odgovor je već sadržan u Vašem pitanju. I to je upravo razlog zbog čega se vlast toliko muči da odgovori na ovaj pokret. On nema ni glave, niti zvaničnih predstavnika. Sva politička stremljenja su tu zastupljena. Država je pokušala da odredi nekakve predstavnike, ali oni nisu imali nikakav priznat legitimitet, jer su svi protesti organizovani na osnovu lokalnih, pa čak i individualnih inicijativa. Ovo nije borba jedne političke grupacije protiv druge. Ovo je rezultat najavljenog, a zatim i ostvarenog razvoda između globalizovane elite i onih koji plaćaju cenu.

Nažalost po Emanuela Makrona, njegov izbor za predsednika bio je posledica jednog ogromnog nesporazuma. On je prikazao postojeću političku klasuprevaziđenom, iskoristio skandale koji su survali kampanju Fransoa Fijona, i to ga je izvelo pred Marinle Pen u drugom krugu.A doslovno jedina datost koju smo imali na predsedničkim izborima 2017. godine bila je da će Marinle Pen ući u drugi krug, i da će njenom suparniku – ko god to bio – biti osigurana pobeda. Tu imamo još jedan francuski paradoks: Makron je izabran bez jasnog programa. Nije mu bio ni potreban. On se predstavljao kao neko ko će ponovo probuditi duh Pete republike, kao predsednik koji je izabran bez partijske podrške i koji će stoga moći da ujedini Francuze. I upravo zato što su na njega polagane tako velike nade sada imamo ovako nasilne reakcije, koje prevazilaze stare političke podele.

NSPM: Ali ako protesti nemaju „ni glavu, ni predstavnike“, ako nemaju organizacionu strukturu i jasne zahteve, da li mogu uopšte da računaju na uspeh? Zar ne može vlast samo da ih iznuri, i da sačeka da se sami razvodne i utihnu?

To je sasvim moguće. Nijedna zimska revolucija nije uspela da trijumfuje, osim u Rusiji. Sasvim je moguće da će božićni i novogodišnji praznici da dovedu do primirja. Odsustvo vođe je istovremeno najjače oružje i najveća slabost „Žutih prsluka“. Oružje, jer su pregovori nemogući, i svaki postignuti dogovor bi važio samo za osobu koja bi ga potpisala. „Žute prsluke“ pre svega motiviše individualni gnev. Videli smo čak i pojedince koji na nekim mestima demonstriraju sami. Ali protest bez predstavnika istovremeno celi pokret ostavlja „u slobodnom padu“, koji niko ne kontroliše. Ovo ostavlja dve mogućnosti: ili će pokret da se raspadne bez ikakvog spoljašnjeg razloga, ili će nagomilani gnev da se otme kontroli. A to je veoma rizična igra, kako za „Žute prsluke“, tako i za francusku državu.

NSPM: Kakve se posledice protesta mogu očekivati na političkoj sceni Francuske? Hoće li ovo dovesti do rađanja nekog novog političkog pokreta, ili samo do mešanja karata među postojećim političkim partijama? Hoće li se omogućiti povratak starog partijskog sistema koji je na proteklim izborima počistila Makronova „Republika u pokretu“, ili možemo očekivati nešto uzbudljivija dešavanja na političkoj sceni?

Iskreno, do sada bi trebalo već da se vidi na čemu će se sve zaustaviti. U nekim krajevima zemlje, putevi su još uvek blokirani, 80% automatskih radara je uništeno, a mobilizacija ne jenjava. Ali ne mislim da će pokret „Žutih prsluka“ dovesti do obrazovanja nekog novog političkog pokreta. Trenutno se partije i na levici, i na desnici, muče da uopšte shvate razmere posledica ovih događaja. Ali bez obzira na to, vredi ukazati na nekoliko faktora. Pre svega, uspon Emanuela Makrona uništio je Socijalističku partiju. Levicu danas predstavlja Žan-Lik Melanšon(Jean-Luc Mélenchon) u okviru jednog neobičnog konglomerata levih suverenista i „izvorne“ levice.S tim što se on nedavno ogradio od ovih prvih, pripremajući se za evropske izbore.

Na desnici, Republikanci na čelu sa Loranom Vokijeom (Laurent Wauquiez) i dalje ne uspevaju da odrede jasnu liniju prema Evropi. Oni su iznutra rastrgnuti između svoje evrofilne i liberalističke struje i evroskeptičke struje. Sa druge strane, Nacionalni savezMarinle Pen je naizgled u odličnoj poziciji da izbije na prvo mesto, koristeći se masovnim odbacivanjem evropskih institucija koje se smatraju krivim za gubitak suvereniteta i potčinjavanje migratornim tokovima, koje je pokrenuo „Pakt iz Marakeša“ (prim. — globalni sporazum UN koji predviđa proglašavanje migracije za ljudsko pravo). Između njih, Nikola Dipon-Enjan (Nicolas Dupont-Aignan) pokušava da zastupa poziciju očuvanja Unije, istovremeno odbacujući evropska zastranjenja.

Da rezimiramo: stare političke partije su i dalje u fazi rekonstrukcije. Imamo narod u otvorenoj pobuni, koju niko nije dočekao spreman. Pri tome ne treba zaboraviti da evropski izbori teško mobilišu građane na masovniji izlazak —osim ako ne posluže kao prilika da se na izvorima kazni Makronova politika. A to su sve loše vesti za pristalice federalizovane Evrope.

NSPM: Pre svega nekoliko meseci globalna tehnokratska elita je očekivala da evropski izbori potvrde Makrona kao „novog lidera Evrope“. Očekujete li ikakve promene u francuskoj spoljnoj politici u doglednoj budućnosti, kako po pitanju odnosa prema EU i NATO, tako i po pitanju odnosa prema Rusiji?

Makron predstavlja otelotvorenje sna o moćnoj, jedinstveno, i ekonomski snažnoj federalnoj Evropi, koja bi bila u stanju da bude konkurentna svojim velikim partnerima, bile to SAD, Kina, Rusija, ili Indija. To bi bilaultraliberalna Evropa, u kojoj caruje tržište. Makron je zaista predstavljao odgovor na suverenističku suzdržanost nekih zemalja poput Mađarske, Poljske, ili Italije,svojevrsni anti-Orban. Ovaj scenario bi imao težinu da je politika Emanuela Makrona dobila podršku u javnom mnjenju. Međutim, više je nego očigledno da to nije slučaj — upravo zato što ga u Francuskoj vide kao kandidata tehnokratije i krupnih finansija. Vidite u čemu je problem. Bojim se da će na evropskim izborima ipak pobediti oni kojima su Orban i Salivni draži od Žan-Kloda Junkera.

Stoga, ako pod „doglednom budućnošću“ mislite „za vreme petogodišnjeg mandata Emanuela Makrona“, ne mislim da će biti naročitih promena. Za sada je Makron pokazao da ništa ne može da ga natera da skrene sa kursa koji je sebi zacrtao.

Što se Rusije tiče, tu su stvari komplikovanije. Francusko-ruski odnosi su veoma složeni. Bez obzira, mogu se primeriti određena poboljšanja odnosa: tako su novinari ruske RTovih dana dobili akreditacije da izveštavaju iz Jelisejske palate, što im je prethodno bilo uskraćeno. Predsednik Makron je takođe naglasio da Rusija ima svoje mesto u Savetu Evrope.

NSPM: Srbija i Francuska imaju dugu istoriju srdačnih odnosa, koji su zahladneli posle Drugog svetskog rata, a potpuno razoreni nakon jugoslovenskih ratova, što je kulminiralo francuskim učestvovanjem u bombardovanju SRJ 1999. godine i priznanjem nezavisnosti Kosova 2008. Ov godine je Srbija postala pridružena članica Frankofonije, ali smo takođe imali diplomatski incident na manifestaciji posvećenoj stogodišnjici primirja u Prvom svetskom ratu. Da li Srbija uopšte postoji na francuskom spoljnopolitičkom radaru? Postoji li francuska politika prema Srbiji, ili Pariz prosto podržava Berlin i Vašington u regionu?

Istorijski, Francuska i Srbija su prijatelji. Poštovanje našeg istorijskog saveza sa Rusijom i prijateljstvo sa srpskim narodom nas je zvanično i navelo da uđemo u rat 1914-1918. godine. Srbija je u tom ratu platila visoku cenu, proporcionalno veću od ostalih.

Mali broj nas zna da se vaš kralj Petar borio u Legiji stranaca protiv Nemaca. Nažalost, francuska javnost slabo poznaje rat u Jugoslaviji, osim kroz prizmu vojnika koje smo tamo slali. Štaviše, Francuska je Srbe smatrala jedinim odgovornim za taj rat, što je stav koji se u velikoj meri ne može braniti.

U Francuskoj je jedan mali broj novinara skandalizovan priznanjem kosovske države. Mali broj nas je uopšte pokrenuo pitanje državne posete Hašima Tačija Francuskom, budući da su vlasti ovaj događaj gurale pod tepih. Diplomatski propust na račun Aleksandra Vučića je utoliko više neoprostiv, što se na podijumu našao Hašim Tači. Ovo je očigledno bila potpuno nenamerna brljotina.

Makronova zvanična poseta Beogradu bi bila dobra prilika da se razveje svaka pomisao o zloj nameri, i da se, nadam se, ojačaju naše veze.