Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Ostavljanje Zapada iza sebe - Nemačka gleda istočno?
Savremeni svet

Ostavljanje Zapada iza sebe - Nemačka gleda istočno?

PDF Štampa El. pošta
Hans Kundnani   
utorak, 23. decembar 2014.

(Forin afers)

Nemačka gleda istočno

Ruska anaksija Krima marta 2014. predstavljala je strateški šok za Nemačku. Odjednom, ruska agresija pripretila je evropskoj bezbednosti koju je Nemačka uzimala zdravo za gotovo od kraja Hladnog rata. Berlin je proveo dve decenije težeći da ojača političke i ekonomske veze sa Moskvom, ali ruske akcije u Ukrajini sugerišu da Moskva više nije zainteresovana za partnerstvo sa Evropom. Uprkos nemačkoj zavisnosti od ruskog gasa i važnosti Rusije za nemačke izvoznike, nemačka kancelarka Angela Merkel složila se sa uvođenjem sankcija Rusiji i pomogla da druge države EU učine isto.

Ukrajinska kriza otvorila je stara pitanja o nemačkom odnosu sa ostatkom Zapada. U aprilu, kada je nemački ARD upitao Nemce kakvu bi ulogu njihova zemlja trebalo da zauzme u ukrajinskoj krizi, samo 45 odsto smatralo je da bi zemlja trebalo da ujednači politiku sa zapadnim saveznicima i EU i NATO; 49 odsto izjasnilo se za posredovanje između strana u konfliktu. Ovi rezultati uticali su na magazin Špigel da u majskom izdanju upozori da se Nemačka okreće od Zapada.

Nemački odgovor na ukrajinsku krizu može se razumeti u kontekstu dugoročnog slabljenja tzv. Vestbindung, odnosno postratne integracije u Zapad. Pad Berlinskog zida i uvećanje EU oslobodilo je zemlju od njenog oslonca na SAD radi zaštite od moćnog Sovjetskog Saveza. Istovremeno, od izvoza zavisna nemačka ekonomija postala je zavisna od tržišta u razvoju poput kineskog. Iako je Nemačka ostala privržena evropskoj integraciji, ovi faktori su pomogli da se zamisli post-zapadnonemačka spoljna politika. Takav zaokret dolazi sa velikim ulozima. Uzimajući u obzir povećanu moć Nemačke u okviru EU, njen odnos sa ostatkom sveta definisaće, u velikoj meri, isti odnos cele Evrope.

Nemački paradoks

Nemačka je uvek imala kompleksan odnos sa Zapadom. S jedne strane, mnoge od političkih i filozofskih ideja koje su vremenom zauzele centralno mesto na Zapadu poreklom su iz Nemačke, poput prosvetiteljskih ideja Imanuela Kanta. S druge strane, istorija nemačkog intelektualizma uključuje mračne ideje koje su pripretile zapadnim normama – poput rasta nacionalizma u ranom 19. veku. Početkom druge polovine 19. veka, nemački nacionalisti započinju da definišu nemački identitet u suprotnosti sa liberalnim, racionalističkim, pincipima izniklim iz francuske revolucije i prosvetiteljstva. Ova verzija nemačkog nacionalizma kulminirala je u nacizmu koji je nemački istoričar Hajnrih August Vinkler nazvao “klimaksom nemačkog odbijanja zapadnog sveta”. Nemačka je, stoga, predstavljala paradoks: bila je deo Zapada, ali mu je proizvela najveći izazov.

Nakon Drugog svetskog rata, Zapadna Nemačka uzela je udela u evropskoj integraciji, pa se tako 1955. uključila u NATO. Sledećih 40 godina, Vestbindung, koji je vodio Nemačku ka saradnji sa zapadnim saveznicima, postao je egzistencijalna neminovnost koja je nadvladala ostale spoljnopolitičke ciljeve. Nemačka je nastavila da identifikuje sebe kao zapadnu silu kroz devedesete. Pod kancelarom Helmutom Kolom, ujedinjena Nemačka pristala je da uvede evro. Do kraja decenije, činilo se da Nemačka prihvata sve obaveze kao članica NATO. Posle 11. septembra, kancelar Gerhard Šreder obećao je “bezuslovnu solidarnost” sa SAD i posvećenost nemačkih snaga misiji NATO u Avganistanu.

Međutim, tokom prethodne decenije, nemački stav prema Zapadu se promenio. U debati povodom invazije na Irak, Šreder je govorio o “nemačkom putu” kao suprotnom “američkom putu”. Od tada, Nemačka je zaoštrila svoje protivljenje upotrebi vojne sile. Nakon iskustva u Avganistanu, činilo se da je Nemačka odlučila da prava lekcija iz nacističke prošlosti nije “nikada više Aušvic”, princip koji je stavljen u prvi plan kako bi se opravdalo učešće Nemačke u vojnoj intervenciji NATO na Kosovu, već “nikada više rat”. Nemački političari širom političkog spektra sada svoju državu definišu kao Fridensmaht, odnosno kao “snage za mir”. Nemačka posvećenost miru vodila je optužbama od strane SAD i EU da Nemačka vodi solo igru u zapadnoj alijansi. Govoreći u Briselu 2011, američki sekretar odbrane Robert Gejts upozorio je da NATO postaje “dvostepeni savez…između onih koji su spremni i koji su u mogućnosti da plate cenu i nose teret posvećenosti alijansi i onih koji uživaju u pogodnostima članstva, bilo da su to bezbednosne garancije ili sedišta struktura, ali ne žele da dele rizike i cenu”. Naročito je kritikovao one NATO članice koje troše na odbranu manje od dogovorenih dva odsto BDP; Nemačka troši samo 1,3 odsto. U prethodnih nekoliko godina, Francuska je izložila Nemačku sličnim kritikama, jer nije obezbedila dovoljnu podršku za intervenciju u Maliju i Centralnoafričkoj republici.


Jedan razlog zašto je Nemačka zanemarila svoje obaveze kao članica NATO je da Vestbindung ne izgleda više kao strateška neophodnost. Nakon kraja Hladnog rata, EU i NATO su se proširili na pojedine zemlje centralne i istočne Evrope, što znači da se Nemačka “okružila prijateljima”, kako je rekao nemački ministar odbrane Volker Rue, pre nego potencijalnim vojnim agresorima, te stoga, nije bila više potrebna zaštita SAD od Sovjetskog saveza.

Istovremeno, nemačka ekonomija postala je zavisnija od izvoza, posebno u nezapadne zemlje. U prvoj deceniji ovog veka, kako je domaća tražnja ostala niska, a proizvođači su povratili konkurentnost, Nemačka je postala više zavisna od izvoza. Prema Svetskoj banci, doprinos izvoza nemačkom BDP porastao je za 33 odsto 2000. na 48 odsto 2010. Sa početkom Šrederovog mandata, Nemačka počinje da orijentiše svoju spoljnu politiku u skladu sa ekonomskim interesima i, posebno, u skladu sa potrebama izvoznika.

Pojačano antiameričko raspoloženje među običnim Nemcima doprinelo je takođe obrtu u spoljnoj politici. Ako je rat u Iraku dao Nemcima povod da se raziđu sa SAD po pitanju rata i mira, finansijska kriza 2008. ubedila je Nemce da postupe isto kada je u pitanju ekonomska politika. Za mnoge Nemce, kriza je označila krah anglo-saksonskog kapitalizma, a potvrdila valjanost socijalno-tržišne nemačke ekonomije. Otkriće iz 2013, da je Nacionalna bezbednosna agencija iz SAD špijunirala Nemce i privatni mobilni telefon kancelarke Merkel, dalje je učvrstilo antiameričko raspoloženje. Mnogi Nemci kažu da više ne dele vrednosti sa SAD, a neki kažu da vrednosti nikada i nisu delili.

Nemačka liberalna politika, kao rezultat njene zapadne integracije, tu je da ostane. Međutim, ostaje da se vidi da li će Nemačka nastaviti da sarađuje i ujednačava politiku sa svojim zapadnim partnerima i da li će nastaviti da se zalaže za zapadne norme, kako njen ekonomski razvitak postaje sve zavisniji od nezapadnih zemalja. Najdramatičnija ilustracija politike post-zapadne Nemačke došla je 2011. kada se Nemačka suzdržala da glasa u SB UN po pitanju vojne intervencije u Libiji – pridružujući se tako Kini i Rusiji, a nasuprot Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD. Pojedini nemački zvaničnici instistiraju da ova odluka nije označavala neki novi trend. Anketa međunarodnog žurnala International Politik, sprovedena kratko nakon glasanja u UN, pokazala je da su Nemci podeljeni po pitanju sa kim sarađivati u budućnosti – sa zapadnim partnerima, sa drugim zemljama poput Kine, Indije i Rusije ili i sa jednima i sa drugima.

Nova istočna politika

Nemačka politika prema Rusiji dugo je bila bazirana na političkom angažmanu i ekonomskoj međuzavisnosti. Kada je Vili Brant postao kancelar Zapadne Nemačke 1969, bio je za to da ujednači Vestbindung sa otvorenijom politikom prema Sovjetskom Savezu, pa je primenio novi politički pristup koji je postao poznat kao Ostpolitik ili “Istočna politika”. Brant je verovao da pojačane političke i ekonomske veze između dve sile mogu dovesti do nemačkog ujedinjenja. Takvu strategiju je njegov savetnik Egon Bar nazvao “promenom kroz ponovni pristup”.

Nemci su podeljeni po pitanju toga da li sarađivati sa zapadnim partnerima ili zemljama poput Rusije i Kine.

Od kraja Hladnog rata, ekonomske veze između Rusije i Nemačke još više su se produbile. Sećajući se Brantove “Istočne politike”, Šreder je započeo politiku poznatu kao “promena kroz trgovinu”. Kreatori nemačke politike, posebno socijaldemokrati, nazivali su takvu politiku “partnerstvo za modernizaciju”, u kojoj bi Nemačka snabdevala Rusiju sa tehnologijom za modernizaciju njene ekonomije i, u idealnom slučaju, njene politike.

Ove veze objašnjavaju početno odbijanje Nemačke da uvede sankcije Rusiji nakon ruskog upada u Ukrajinu 2014. U procesu odlučivanja da li pratiti američko vođstvo, Merkelova se suočila sa moćnim lobijima iz nemačke industrije, predvođenim Odborom za istočnoevropske ekonomske odnose, koji su tvrdili da će sankcije bitno podriti nemačku ekonomiju. U javnom iskazivanju podrške ruskom predsedniku Vladimiru Putinu, DŽo Kajzer, direktor Simensa, posetio je ruskog lidera u njegovoj rezidenciji van Moskve, nakon aneksije Krima. Kajzer je uverio Putina da odnos njegove kompanije, koja sprovodi poslove u Rusiji već 160 godina, prema Rusiji neće biti narušen ovom, kako ju je nazvao, “kratkoročnom turbulencijom”. U majskom izdanju Fajnenšl tajmsa, direktor Federacije namačkih industrijalaca Markus Kerber, napisao je da bi nemački poslovni krugovi podržali sankcije, ali da bi to učinili “teška srca”.

Jaka zavisnost Nemačke od ruskih energenata takođe je uzrok udaljavanja Berlina od sankcija. Nakon nuklearne katastrofe u Fukujami 2011, Nemačka je odlučila da iz upotrebe, pre nego što je planirala, izbaci nuklearnu energiju, što je pojačalo zavisnost Nemačke od ruskog gasa. Tokom 2013, ruske kompanije su podmirivale, grubo rečeno, 38 odsto nemačkih potreba za naftom i 36 odsto potreba za gasom. Iako Nemačka može naći alternativne izvore za snabdevanje energentima, takav proces bi verovatno trajao decenijama. Stoga, kratkoročno, Nemačka okleva da antagonizuje Rusiju.

Zbog njene podrške sankcijama, Merkelova se suočila sa kritikama ne samo iz industrije, već i od strane nemačke javnosti. Iako su neki u SAD i drugim evropskim zemljama optužili nemačku vladu da veoma blago reaguje kada je u pitanju Rusija, mnogi u samoj Nemačkoj smatraju da njihova zemlja postupa veoma agresivno. Kada je nemački novinar Bernd Ulrih pozvao na snažnije mere protiv Rusije, našao se na udaru snažnih kritika koje su ga optuživale za ratne pokliče. Čak se i Frank Volter Štajnmajer, nemački ministar spoljnih poslova, dugo smatran kao osoba koja simpatiše Rusiju, našao na udaru sličnih kritika. Afera sa prisluškivanjem samo je pojačala simpatije za Rusiju. Ulrih je napisao aprila ove godine: “Kada ruski predsednik kaže da se oseća maltretiranim od strane Zapada, mnogi ovde kažu ‘Mi takođe’”.

Ovaj tip identifikacije sa Rusijom ima duboke istorijske korene. U 1918, nemački pisac Tomas Man izdao je knjigu “Razmatranja jednog nepolitičara”, u kojem je tvrdio da je nemačka kultura drugačija i superiornija nad kulturama drugih zapadnih nacija kao što su Francuska i Velika Britanija. Tvrdio je da nemačka kultura pada negde između ruske i kulture drugih evropskih nacija. Ta ideja doživela je dramatičan pojavni oblik u poslednjim mesecima. Pišući u Šigelu u aprilu 2014, Vinkler, istoričar, kritikovao je Russlandversteher, Nemce koji iskazuju podršku Rusiji, zbog ponovnog popularizovanja “mita o vezi između ruskih i nemačkih duša”.

U lukavom odgovoru na rusku aneksiju Krima, Merkel je taktizirala. Držala je otvorenom mogućnost političkog rešenja koliko god je dugo mogla, trošeći sate na telefonske razgovore sa Putinom i šaljući Štajmajera u posredništvo između Moskve i Kijeva. Tek posle obaranja malezijskog aviona, 17. jula, navodno od strane proruskih pobunjenika, Nemačka je zauzela čvršću poziciju. Čak i tada, javna podrška za uvođenjem sankcija ostala je mlaka. Avgustovsko istraživanje ARD pokazalo je da 70 odsto Nemaca podržava evropski drugi krug sankcija protiv Rusije, što uključuje uskraćivanje viza i zamrzavanje sredstava ruskih biznismena. Međutim, svega 49 odsto njih izjasnilo se da bi nastavilo da podržava sankcije, čak i ako to pogađa nemačku ekonomiju – što će treći krug sankcija verovatno i učiniti.

Javna podrška sankcijama može opasti ako Nemačka padne u recesiju, a mnogi analitičari kažu da hoće. Iako su nemački poslovni krugovi prihvatili sankcije, nastavili su da lobiraju kod Merkelove da ih ublaži. Bez obzira na sve, Nemačka je jasno navela da vojna opcija nije na stolu. Pre septembarskog NATO samita u Velsu, Merkelova se usprotivila stalnom prisustvu u istočnoj Evropi, što bi, tvrdila je, prekršilo dogovor Rusije i NATO iz 1997. Jednostavno, Nemačka ne bi izdržala politiku takvog vida zaoštravanja odnosa sa Rusijom.

Okretanje Kini

Nemačka je takođe postala bliska Kini, još značajnijoj perjanici postzapadnonemačke spoljne politike. Kako se okoristila Rusijom, Nemačka je profitirala i od bliskih odnosa sa Kinom. Prethodne decenije, nemački izvoz rastao je eksponencijalno. Do 2013. izvoz je vredeo 84 milijarde dolara, duplo više u odnosu na vrednost izvoza Rusiji. Zaista, kinesko tržište postalo je drugo po veličini tržište za nemački izvoz van zemalja EU, a uskoro se može desiti da po svojoj veličini pretekne i američko tržište.

Odnos između Nemačke i Kine ojačao je posle finansijske krize iz 2008, kada su se obe zemlje našle na istoj strani u debati povodom globalne krize. Obe su vršile snažne deflatorne pritiske na svoje trgovinske partnere, kritikujući američku politiku kvantitativnog popuštanja i opirući se pozivima iz SAD da isprave makroekonomske disbalanse u globalnoj ekonomiji. Nemačka i Kina su se politički približili. Od 2011. dve zemlje su počele da održavaju godišnje konsultacije dve vlade. Događaj iz 2011. je označio prvi put kako je Kina održala tako široke pregovore sa drugom zemljom.

Za Nemačku, odnos je primarno ekonomski, ali za Kinu, koja želi jaku Evropu koja bi bila pandam SAD, taj odnos je i strateški. Kina možda vidi Nemačku kao ključ Evrope kakvu ona želi, delimično zbog toga što Nemačka postaje sve moćnija u Evropi, a i stoga što su nemački afiniteti izgleda bliži njoj nego drugim članicama EU, kao što su Francuska i Velika Britanija.

Čvršća veza između Berlina i Pekinga dolazi u trenutku kada su SAD usvojile čvršći pristup Kini kao delu svog tzv. Okretanja Aziji – i to može predstavljati veliki problem za Zapad. Ako se SAD nađu u konfliktu sa Kinom po ekonomskim i bezbednosnim pitanjima – ukoliko se dogodi neki azijski Krim – tada postoji realna mogućnost da Nemačka ostane neutralna. Neke nemačke diplomate u Kini su već počele da se distanciraju od Zapada. U 2012, na primer, nemački ambasador u Kini, Majkl Šafer, rekao je u intervjuu: “Uzimajući u obzir zavisnost od Kine kao izvoznog tržišta, nemački biznis bi se još više protivio uvođenju sankcija Kini nego Rusiji. Nemačka vlada bi još više oklevala da preduzme teže akcije, što bi stvorilo duboki jaz u Evropi, ali i između Evrope i SAD”.

Nemačka Evropa

Strahovi o nemačkoj neutralnosti nisu novi. Ranih sedamdesetih, Henri Kisindžer, tada Savetnik za nacionalnu bezbednost, upozorio je da Istočna politika Zapadne Nemačke ide na ruku Sovjetskom savezu i da može da ugrozi transatlantsko jedinstvo. Tvrdio je da bliže ekonomske veze sa SSSR mogu da povećaju evropsku zavisnost od istočnog suseda, što bi podrivalo Zapad. Opasnost koju je Kisindžer predvideo nije bila u tome što bi Zapadna Nemačka mogla napustiti NATO, već, kako je to napisao u svojim memoarima, da bi “mogla izbeći kontroverze van Evrope, čak i kada one ugrožavaju temeljne bezbednosne interese”. Srećom po Vašington, Hladni rat je ipak odigrao svoje, pa se Nemačka do kraja oslanjala na SAD radi zaštite od SSSR.

Sada, ipak, Nemačka se našla više u centralnoj i snažnijoj poziciji u Evropi. Tokom Hladnog rata, Zapadna Nemačka bila je slaba država u delovima onoga što je danas EU, ali ujedinjena Nemačka sada je jedna od najjačih, ako ne najjača, snaga u Uniji. Uzimajući u obzir tu poziciju, post-Zapadna Nemačka mogla bi njom vladati većim delom Evrope, naročito onim u centralnoj i istočnoj Evropi, ekonomijama koje su duboko isprepletane sa nemačkom. Ako Velika Britanija napusti EU, kao što se sada priča, Unija će još više pratiti nemačke sklonosti, naročito ako se one budu usmeravale ka Rusiji i Kini. U tom slučaju, Evropa bi se našla u koliziji sa SAD – a Zapad bi mogao da pretrpi šizmu od koje se nikada neće oporaviti.

Preveo: Branislav Omorac

Originalan članak:

http://www.foreignaffairs.com/articles/142492/hans-kundnani%

E2%80%A8/leaving-the-west-behind