Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Moćna naracija i efikasna organizacija - tajna uspeha "Islamske države"
Savremeni svet

Moćna naracija i efikasna organizacija - tajna uspeha "Islamske države"

PDF Štampa El. pošta
Havijer Martin   
ponedeljak, 18. april 2016.

Libanski Hezbolah, šiitska grupacija, 1989. godine, unela je jednu suštinsku promenu u svoj unutrašnji sistem, koja joj je omogućila da prestane da bude samo jedna milicija, i da se pretvori, četvrt veka docnije, u najvažniju libansku političku i vojnu organizaciju, i jednu od najuticajnijih na Bliskom istoku. Naspram ograničenog odjeka napada, Hezbolah se opredelio da stvori upravljačke organe koji se ne bi zanimali samo oružanom borbom, već koji bi se takođe interesovali i za političku i ideološku dimenziju borbe, u trenutku u kojem se na hiljade osoba pridružuje njegovim redovima, privučeno rastućom popularnošću operacija koje izvodi. Ustanovljen je savet Šure kao vrhovni organ vlasti, međutim njemu je pridodan jedan generalni sekretar. Novog vidljivog glavešinu prati pet tajnih imena, uključujući šefa Saveta za džihad, jedinu vezu političkog vođstva sa vojnim krilom, koje je skoro autonomno.

Reformom su pridodata još dva organa – jedan za školsko obrazovanje, i drugi, predodređen za propagandu preko televizije – masovnog medija tog vremena. Cilj je bio da se stvori jedan univerzum u kojem će šiitske porodice – mnogo godina marginalizovane – osetiti jedno prijatno stanje pripadnosti i brige koje će podupirati vernost i mobilizaciju. Strategija je delovala. Nakon deset godina, izraelske trupe napustile su poražene jug Libana, bez uspeha da prodru u gustu mrežu vođstva grupe.

Jedan od razloga na kom se temelji uspeh džihadističke organizacije Islamska država jeste to što je ta organizacija uspela da reprodukuje sistem Hezbolaha, uprkos tome što je ona sunitska organizacija, kreirana u jednom sunitskom okruženju, zarad odbrane sunitskog ideala po kojem su šiiti jeretici i neprijatelji. Njom takođe upravlja tajni savet Šure, i ima jednog vidljivog vođu – samoproglašenog kalifu Abu Bakra al Bagdadija. Sa strane se nalaze politički, pravni i savetnik za džihad, i barem još četvoro osoba čiji identitet nije poznat. Svi su sposobni da naslede kalifu ako bi on bio eliminisan. Jednako kao i u Hezbolahu, jedino veruju u sistem tradicionalne pošte za komuniciranje, bez mobilnih telefona i elektronskog dopisivanja. I jednako kao i kod šiitskog oružanog pokreta, jedina veza između oružanog krila i vrha jeste savetnik za džihad, koji se takođe služi moćnim aparatom za masovnu propagandu. Ovaj sistem štiti vođstvo, svodi na minimum uticaj selektivnih likvidacija i promoviše drugi cilj – stvaranje osećaja ugodnosti za sunite, identiteta i pripadnosti, što podupire lojalnost i mobilizaciju.

Ipak, struktura sama po sebi ne objašnjava zašto su trenutne zapadne taktike – zasnovane na neefikasnim vazdušnim napadima – osuđene na propast. DŽejkob Olidort, univerzitetski profesor na univerzitetu DŽordž Vašington, pokrenuo je u časopisu Foreign Affairs jedno ključno pitanje – u kom momentu se jedan ekstremista pretvara u nasilnog ekstremistu? Zaključuje, da se više od političkih i ekonomskih faktora, problem nalazi u najmoćnijem oružju džihadističkih grupa – načinu delovanja njihove ideologije. „To je sposobnost koju poseduje Islamska država da ,proda' i legitimiše svoju viziju sveta u različitim okolnostima što muslimanske zajednice osećaju i primećuju“, objašnjava on.

U tom okviru, napadi u Briselu, Parizu ili Lahoreu, nemaju svrhu u njima samima, ako ne čine deo jednog cilja – odbrane jedinog tumačenja islama kojeg smatraju validnim naspram mnoštva koje čine njihovi neprijatelji, među koje svrstavaju takođe i one koji praktikuju njihovu vlastitu religiju, samo na drugi način. Braća Kouachi, izvršioci pokolja u Šarli Ebdou, i Ahmedi Coulibay, čovek koji je ušao u jevrejski supermarket, pokazuju da su njihove akcije bile „jedna osveta protiv onih koji vređaju islam“. Dakle, u pitanju je jedna ideologija koja ispunjava podjednako  socijalnu i egzistencijalnu prazninu, nedostatak horizonta i ljudsko nastojanje da se pojedinac oseti korisnim i učesnikom onoga što prigrli.

Prema listu Dabiq, propagandnom organu Islamske države, teritorija pod njenom kontrolom nudi sve što je potrebno da bi neko bio dobar musliman. Predstavlja – kaže se – jedno „čistu“ zajednicu, odvojenu od zloćudnih poroka Zapada, i „izopačenog islama“. To je jedan idealni prostor u kome su obične aspiracije takođe zagarantovane. Pojedinac može da se oženi, bori, obrazuje porodicu, i radi sa komšijama kao što je i on sam. U pitanju je jedan osećaj identiteta, pripadnosti i solidarnosti, što potpomaže regrutovanje, uključujući čitave porodice. Zbog toga, Islamska država predstavlja nešto više od terorističke grupe. Njoj treba jedna teritorija na kojoj prezentuje kao stvarnost svoju fantaziju. Olidort je ipak izbegao drugo fundamentalno pitanje – odakle dolazi i kako se finansira ova ideologija? Naracija trenutnih džihadističkih pokreta, bilo Islamske države ili Al Kaide, zasniva se na vahabizmu – doslovnoj interpretaciji islama koji vlada u Saudijskoj Arabiji. Postoje minimalne razlike u tome kako primenjuju ovaj jeretički islam vođe i kler arabijske autokratije, samoproglašen kalifa ili vođa mreže koju je osnovao Bin Laden. 1980-tih godina, Rijad se priključio američkom projektu slanja islamskih ratnika (mudžahedina) da se bore protiv komunizma u Avganistanu. Prema podacima fondacije Kralj Fahd, oligarhija je potrošila preko 4 milijarde petrodolara za podizanje džamija i medresa u Avganistanu, Pakistanu i na drugim mestima u Aziji. Cilj je bilo promovisanje vahabizma kao jedinog islama, i kraljevske saudijske porodice kao jedinog pravog branioca iskonske vere. Kuća Sauda je promovisala svoju interpertaciju islama kao jednu preko potrebnu ideologiju, i tokom 1990-tih godina, finansirala je više od 1500 džamija, 2210 medresa i islamskih centara i 4000 imama u Africi, Evropi i Americi. Uprkos tome što se jasno ustanovila saudijska veza u atentatima 11.09.2001. godine, u 2013-toj, 75% džamija u SAD imale su klerike koji propovedaju tumačenje islama koje se suprotstavlja zapadnim vrednostima. Slični procenti se ponavljaju u Velikoj Britaniji, Frncuskoj ili Tunisu. Braća Kouachi su posećivali jednu vahabitsku džamiju u svom delu grada.

Postoje dobrotvorne organizacije i bogati pojedinci u Saudijskoj Arabiji i drugim zemljama Persijskog zaliva koji finansiraju ovu mrežu džamija koje je Zapad pustio da niču. Ovo zapleteno klupko uprkos osudama saudijskih vođa obavlja jedan suštinski posao u politici kraljevstva i u nastojanju sadašnje kraljevske kuće da preživi. Ako Evropa želi da porazi ovu novu pretnju, pre upotrebe bombi, možda bi trebala da porazmisli o potrazi za načinima oponiranja ideološkoj naraciji fanatika, i o napuštanju politike saveza i interesa koja je dominirala dvadesetim vekom.

Havijer Martin je arabista, i autor dela kao što su: Estado Islamico: Geopolitica del caos (Islamska država: geopolitika haosa), La casa de Saud (Kuća Sauda), Hizbula. El brazo armado de Dios (Hezbolah. Oružano krilo Boga).

Preveo sa španskog: Nebojša Vuković

Izvor: http://internacional.elpais.com/internacional/2016/03/31/actualidad/1459435890_496873.html