Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Maternji jezik i istorija su ključ opstanka države i nacije
Savremeni svet

Maternji jezik i istorija su ključ opstanka države i nacije

PDF Štampa El. pošta
Igor Pšenjičnikov   
nedelja, 15. novembar 2015.

Prošao je Dan narodnog jedinstva. Predsednik Rusije je govorio prave stvari. Šta tu može da se doda?

Ali, nekako je i neprijatno aminovati ono što kaže Putin. Kakva je to čast da se složiš s predsednikom? Pa on je Putin! Ali, predsednik, hvala Bogu, govori i čini prave stvari, i zato se sa njim moraš složiti. I, ne slažem se samo ja.

Putinova popularnost među Rusima je nikad veća, a magazin Forbes ga već treću godinu zaredom proglašava za najuticajnijeg čovek na svetu. Za mene Forbes nije autoritet, ali ipak…

Nekoliko misli iz govora Predsednika na Dan narodnog jedinstva privuklo je moju pažnju.

Evo jedne od njih: „I u ovim danima, kao danas, naročito postajemo svesni ne samo značaja našeg istorijskog puta, već i naše duhovne i kulturne posebnosti“.  

Zovem sina i citiram mu tu frazu. Ovaj se blago smeška, gledajući me u stilu: tata, pa šta tu nije jasno. Ali, ja stalno govorim svojoj deci: „Od svih školskih predmeta, odlično treba da znate sledeće - ruski jezik, rusku i svetsku istoriju i rusku književnost. To je vaš doprinos jačanju Rusije. Ostalim predmetima treba da se bavite koliko vam dozvoljavaju mogućnosti“. 

Da, sve je jasno. Putin govori prave stvari. One su veoma jednostavne, može se reći čak banalne.

Ko može da ospori da treba poznavati istoriju svoje zemlje?

Ali, zbog jednostavnosti tih stvari, njihova ispravnost dobija oblik aksioma koji ne zahteva dokazivanje. Njih bi mogao da kaže svako i bio bi u pravu. Te jednostavne stvari su vredne same po sebi, one imaju izuzetan značaj.

Ali bih ja, govoreći o istoriji i istorijskom sećanju, uvek istovremeno govorio i o ruskom jeziku i o klasičnoj ruskoj književnosti, kao delovima izuzetno bogate ruske kulture.

O ruskom jeziku - pre svega!

Niko ne može da ospori da su zajednička istorija i sećanje na nju, zajednički jezik i zajednička kultura ono bez čega nema naroda, nema zemlje. Mi to zaboravljamo. A to treba da bude naša svakodnevna briga. I ne radi se čak ni o zajedničkoj teritoriji pod nazivom Rusija. Ni teritoriju nećemo imati ako ne budemo imali zajednički jezik i zajedničku istoriju!  To je temelj na kojem živi i razvija se zajedništvo ljudi koje se zove narod. Da, prosto, banalno. Ali, duboka svest o tome je jača od raketa i tenkova.

Pri tom, ako se oduzme jedna od tih komponenti temelja, neće biti zgrade.

 Zamislite neku teritoriju gde ljudi govore istim jezikom, ali imaju različitu istoriju i svi ključni istorijski događaji su im različiti. Na primer, u Latinskoj Americi ogromna većina ljudi govori španski. Ali, taj kontinent je podeljen na mnogo zemalja čiji građani smatraju sebe patriotama samo svoje zemlje, a ne cele Latinske Amerike.

Narodi u tim zemljama, koji govore isti jezik, imaju različito istorijsko sećanje. Oni ne smatraju sebe istim narodom, iako su svi oni potomci Španaca i lokalnih Indijanaca, i svojih poslednjih 500 godina istorije Latinska Amerika računa od trenutka kada je Kolumbo otkrio kontinent. Isto to vidimo i u arapskom svetu.

Obrnuti primer. Rusija i Ukrajina su zemlje čiji narodi govore isti jezik, ruski, i spaja ih isto istorijsko sećanje. Za sada ih spaja… Već je mnogo napisao o tome da je današnji ukrajinski jezik plod veštačkih transformacija maloruskog dijalekta (kojim se još uvek govori u Rostovskoj oblasti) izvršenih u periodu od sredine 19. veka do početka 20. putem izmišljanja novih reči, izvrtanja smisla ruskih reči i nasilnog ubacivanja tuđih reči, na primer, polonizama.

Rezultat je lingvistički fenomen pod nazivom ukrajinski jezik, na kojem govore (neki ne bez poteškoća) u ukrajinskoj Radi. I, bez obzira na to, većina Ukrajinaca starijeg i srednjeg uzrasta u svakodnevnom životu govore upravo na ruskom jeziku ili njegovim maloruskim dijalektom i smatra sebe delom ruskog naroda - za razliku od mladog naraštaja Ukrajinaca, koji je stasavao posle 1991. godine na antiruskoj propagandi i u sredini gde je bukvalno nametan veštački ukrajinski jezik kao protivteža „moskaljskom“ (moskalj je pogrdan naziv za Ruse koji koriste Ukrajinci) jeziku.

Želim da naglasim da se sve to događalo uz našu prećutnu saglasnost i potpuno neučestvovanje u sudbini Ukrajine, pri tom su Amerikanci nama ispred nosa radili ono što su smatrali potrebnim - odvajali su Ukrajinu od Rusije. Sada je taj veštački ukrajinski postao maternji za 20-godišnje Ukrajince, kao što je nekada veštački smišljeni ivrit postao maternji za današnje pokolenje Izraelaca.

Da bi još više razdvojile Ruse i današnje Ukrajince, vlasti porošenkove Ukrajine, koje plešu kako sviraju neprijatelji Rusije, smišljaju novu istoriju „nezavisne“ i traže od svojih građana da pričaju samo na „movi“ (ukrajinski jezik). Ako takva situacija potraje još jedno 30 godina, Ukrajina će zaista postati posebna zemlja koja nema ništa zajedničko s Rusijom osim zajedničke granice.

Kao, na primer, Urugvaj i Argentina. U svest mladih Ukrajinaca će se od školske klupe utuvljivati mit o „večitoj suprotstavljenosti“ Kijeva i Moskve, o „pijanim i lenjim moskaljima“, o drevnim „ukrima“ i ostale besmislice. Za njih će postati potpuno prirodno da govore „kit“ umesto „kot“ (mačak), „letak“ umesto „samaljot“. I to ej to!    

A za sada ta dva dela jedne podeljene zemlje - Rusije - još uvek teže jedan drugom, kao delovi jedne celine. Ako Ukrajina govori ruski i njen narod smatra istoriju hiljadugodišnje Rusije takođe i svojom istorijom, zašto je onda potrebna nezavisna Ukrajina? Nezavisna Ukrajina, kako su dobro već mnogi primetili, potrebna je Zapadu samo kao neprijatelj Rusije. U protivnom se smisao projekta „nezavisna Ukrajina“ gubi. A nezavisna ona može biti samo sa „svojom“ istorijom i „svojim“ jezikom!    

Ista je situacija u Srbiji, Crnoj Gori i u srpskim delovima Bosne i Hercegovine. Sve te zemlje teže jedna drugoj, pošto su njihovi narodi - isti narod koji govori srpskim jezikom i ima zajedničku istoriju. Međutim, vlasti Crne Gore, koje su uvučene u sferu uticaja NATO i EU, već govore o nekom posebnom crnogorskom jeziku! 

Dok Hrvati i Bošnjaci koji, za razliku od Srba, ne ispovedaju pravoslavlje, već katolicizam odnosno muhamedanstvo, ali koji govore isti jezik kao i Srbi, nikada neće nazvati sebe i Srbe istim narodom. Duhovno-kulturne razlike koje su se ukorenile tamo tokom nekoliko vekova - podelile su i bacile nekada jedinstveni srpski narod u različite političke uglove Balkanskog poluostrva. Upravo te razlike je iskoristio Zapad 90-tih da izazove rat na teritoriji bivše Jugoslavije.

Sada je ta zemlja „pačvork pokrivač“ sastavljen od mnogo država, u kojima na srpskom govore Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Crna Gora. Ali se svuda osim u Srbiji taj jezik zove drugačije - hrvatski, bosanski i crnogorski. U „crnogorski“ jezik već umeću „drugačije“ reči kako bi se bar nekako razlikovao od matičnog srpskog jezika.

„Hrvatski“ jezik koristi mnogo zapadnih pozajmljenica. Pa kako drugačije da se opravda to što je Hrvatska sada deo „prosvećene Evrope“!

Eto kako se razdvajaju narodi!

SAD, koje stoje iza tog procesa, napale su u svoje vreme pre svega pravoslavni srpski narod, koji je bio glavni vezivni deo Jugoslavije. Amerikanci su težili da unište u Srbiji pravoslavlje, veru Srba u Boga. Vašington je započeo realizaciju svog satanističkog plana protiv Srbije od njenog komadanja.

Na čelo delova otkinutih od Srbije postavljene su američke marionete. Koliko samo vredi jedan Milo Đukanović, predsednik Crne Gore, koji vuče svoju zemlju u NATO jače od parne lokomotive?

Đukanović se pridružio zapadnim sankcijama protiv Rusije, zbog čega su ga prokleli svi Srbi - i u Crnoj Gori i u Srbiji - koji ne zaboravljaju žrtve bratske Rusije za spasenje Srbije u Prvom svetskom ratu.

Danas je Srbija mali komadić zemlje, od strane NATO-čopora vukova „oglodana kost“ i osuđena je ili da pogine u neravnopravnoj borbi sa Zapadom, ili da prihvati uslove članstva uNATO i EU i postane još jedan vazal Vašingtona. Srbija će poginuti pod tom presom, kao što trenutno gine pravoslavna Bugarska, ako niko ne pomogne… 

Eto šta znače jezik i istorijsko sećanje. Mi, građani Rusije, treba to da imamo na umu svaki dan, a ne samo na Dan narodnog jedinstva. Istorijsko sećanje i ruski jezik su dve strane iste prizme kroz koju svako od nas treba da gleda na svoj lični svakodnevni život.

U tom kontekstu deluje čudovišno informacija koja se pojavila u novembru o prebacivanju školskog Jedinstvenog državnog ispita (ispit koji je istovremeno i maturski ispit i prijemni ispit za fakultet) iz ruskog jezika iz kategorije obaveznih u kategoriju ispita koji su obavezni samo za studente društvenih nauka, što Jedinstveni državni ispit iz ruskog posle 11. razreda čini neobaveznim.

To je navodno predviđeno novom koncepcijom predavanja ruskog jezika i književnosti u školama, koju priprema Obrazovna akademija.

Ministarstvo prosvete je požurilo da demantuje tu informaciju nakon što su u štampi odjeknuli mnogobrojni protesti. Ali, dima nema bez vatre.

Kome je palo na pamet da pokrene to pitanje?!

Ako se bilo kom učeniku kaže da je Jedinstveni državni ispit iz ruskog neobavezan - onda ni ruski niko neće učiti. I tada će biti svašta.

A već sada je znanje ruskog jezika kod ljudi koji završe srednju školu ispod svake kritike. Pa još i Jedinstveni državni ispit treba da se ukine!

Pretpostaviću nešto užasno: neko od naših državnih funkcionera se ili svesrdno prihvatio izvršavanja naloga zapadnih „kolega“, ili je idiot. Utisak je da neko želi da izvede mladež Rusije na put debilizacije, kojim već ne jednu deceniju hrabro koračaju mladi u Evropi i Americi.

Malo je što su domaći liberali pre desetak godina uspeli da proguraju uvođenje Jedinstvenog državnog ispita umesto tradicionalnih ispita, što je samo po sebi tragedija za novo pokolenje i zemlju u celini, nego sad planiraju i sledeći korak - da ukinu obaveznost Jedinstvenog državnog ispita!

Ne treba tešiti sebe roze saopštenjima ministarstva obrazovanja i nauke. Isto tako su se uvodili Jedinstveni državni ispiti pre deset godina. Govorili su nam da će kvalitet znanja biti veći. Rezultat nam je poznat…

Neko će reći: odlično ako se nekom posrećilo da dobije istorijsko ili filološko obrazovanje. Ali, šta ako je neko postao lekar, a neko inženjer? Šta oni da rade ako ne poznaju istoriju svoje zemlje i na ruskom govore i pišu sa greškama? Ali, radi se o tome, odgovoriću ja, da mi danas svi treba da budemo, ako hoćete, profesionalni istoričari i lingvisti. U suprotnom, postajemo lak plen neprijatelja Rusije, koji odlično shvataju ulogu istorijskog sećanja i jezika.

Zašto na Zapadu pokušavaju da falsifikuju istoriju i naročito istoriju Drugog svetskog rata? Zašto oni pokušavaju da izbrišu iz sećanja svojih naroda i sećanja našeg naroda Veliku pobedu? Jer, samo zamislite ako mi svojoj deci i unucima ne budemo pričali ko je i po koju cenu pobedio fašističku Nemačku. Već kroz 30-tak godina neće biti praznika 9. maja, koji je danas jedna od glavnih istorijskih spona u svesti našeg naroda.

 Zašto su taj praznik ukinuli u Porošenkovoj Ukrajini?

Pa, zato što je on kvintesencija sećanja na Veliki rat - on povezuje jedan deo podeljenog ruskog naroda, koji živi u Ukrajini, sa drugim, koji živi u Rusiji.

Uzgred, istorijske podloge sadašnjeg praznika - oslobađanja Rusije od poljskih intervencionista 1612. godine - da budemo iskreni, još pre deset godina malo ko bi se setio. Sve zbog toga što su boljševici veoma dobro shvatali šta je to istorijsko sećanje.

Bez njegovog uništenja ne može se pisati sudbina naroda kao na čistom listu. Zato su i izbacivali Minjina i Požarskog iz svesti naroda, ostavivši im par pasusa u školskim udžbenicima iz istorije, spuštajući ove istaknute patriote na nivo nekakvih junaka iz bajki koji su se pojavili niotkuda.

Isto se u državnoj istorijskoj nauci iz sovjetskog perioda dogodilo sa sećanjem na Drugi otadžbinski rat 1914-1918, koji do današnjeg dana zovu i Prvi svetski rat. Stari naziv su boljševici pokušali da izbrišu iz narodnog sećanja. A samopožrtvovano i herojsko učešće Rusa u tom „zaboravljenom ratu“ nije ništa slabija istorijska spona od Velikog otadžbinskog rata.

Ko se od nas u sovjetsko vreme sećao zašto je Rusija ušla u taj rat? A samo ta činjenica da je Rusija svojim ulaskom u rat spasavala Pravoslavnu Srbiju trebalo bi da na vekove utka u svest nadolazećih generacija Rusa tačan orijentir prepoznavanja dobra i zla, model pravilnog ponašanja, gde je požrtvovanje - uključujući ono u državnim razmerama - najveća vrlina.

Radi poređenja, poslušajte šta kažu domaći liberali.

Svaki put kada se pomene pomoć Rusije drugim zemljama i narodima, na primer, Donbasu, Krimu koji se vratio u Rusiju, Siriji, našim prijateljima u drugim delovima sveta, odmah počinje priča da za Rusiju to nije ekonomski korisno. Pada mi na pamet šala poznatog današnjeg humoriste, neumornog pevača o liberalnim slobodama (neću da ga imenujem, ko shvati, shvatio je). Junak njegove humoreske uzvikuje: „A da li ću ja ikada imati korist?“ „Korist“ - to vam, gospodo liberali, nije iz Jevanđelja. To je iz drugih knjiga iz kojih se uči u različitim školama visoke (i ne ne samo visoke) ekonomije. Ali, te knjige ne vode spasenju ni zemlje, ni njenih ljudi. Štaviše, ako se te knjige proglase za najvažnije, one će dovesti do propasti.   

Reklo bi se da nisam kazao ništa novo? Treba poznavati svoju istoriju i svoj jezik. U suprotnom će Rusija propasti, čak i sa raketama „Kalibar“, kojima je Rusija efikasno izbombardovala Islamsku državu iz Kaspijskog mora.

I ovo su proste i jasne stvari. A ono što je prosto izgleda nevažno. Ono se brzo zaboravlja i odlazi u drugi plan. Mi, Rusi i svi narodi koji žive u Rusiji, treba da budemo milosrdni prema našoj deci. Treba da ih učinimo srećnima i pružimo im mogućnost da žive u isto tako velikoj i divnoj Rusiji u kojoj imamo sreću da živimo mi.

A zatim treba da ih učimo ruskom jeziku, da ih učimo istoriji i usađujemo im istorijsko sećanje, ljubav prema svojoj književnosti i svojoj kulturi u celini. A ono što je najvžanije - da ih učimo da vole Boga! Ako i naša deca i deca naše dece budu radila to isto - Rusija nikad neće propasti, prosperiraće i doživeće drugi dolazak Hrista-Spasitelja.

Sve je, što se kaže, prosto…

(Fakti)