Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Libija: ustanak potlačenih ili pokušaj svrgavanja nepodobnog režima
Savremeni svet

Libija: ustanak potlačenih ili pokušaj svrgavanja nepodobnog režima

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
četvrtak, 24. februar 2011.
Nakon protesta koji su doveli do smene režima u Tunisu i krvavih nemira u Egiptu koji su uzrokovali Mubarakovu ostavku, na red je došla i Libija. Da li je u pitanju spontani „domino efekat“ koji je uzrokovan nezadovoljstvom arapskog naroda socijalnim i društvenim nepravdama ili je tu posredi i nešto mnogo više, odnosno uplitanje stranog faktora koji možda predstavlja i ključni aspekt čitave problematike koja je vezana za proteste koji potresaju severnu Afriku i Arabijsko poluostrvo? Pokušaćemo da na primeru Libije, u kojoj je situacija slična ali i na mnogo načina potpuno različita od prilika u ostalim arapskim zemalja koje je zahvatio talas krvavih nemira, pokažemo da je situacija daleko složenija nego što to navode brojni mediji i borci za ljudska prava koji idealizuju tzv. sveopšti ustanak arapskog naroda protiv tiranije i ugnjetavanja od strane autokratskih režima.

Libija se nesumnjivo nalazi na ivici građanskog rata, kako je upozorio i Moamer Gadafi koji je na vlasti u ovoj zemlji više od četiri decenije, tačnije od 1969 god. kada je predvodio grupu vojnih pučista koji su srušili dotadašnju monarhiju oličenu u vladavini kralja Idrisa. Međutim, građanski rat bi u Libiji podrazumevao borbu za prevlast između brojnih plemena koja bi imala nesagledive posledice. Pukovnik Gadafi, koji ima čitav niz ceremonijalnih titula ali bez formalne pozicije u vlasti, uspeo je da se održi na čelu Libije kao jedan od najkontroverznijih državnika u istoriji arapskog sveta. On je često menjao svoju politiku od bezrezervne podrške terorističkim organizacijama, pa sve do osude terorističkih aktivnosti al-Kaide i javnih nastupa u kojima je podržavao globalni rat protiv terorizma. Nema sumnje da je ovaj radikalni zaokret u politici libijskog vođe posledica njegovog straha od međunarodne intervencije kao i njegovog pokušaja da se zadrži na vlasti. On je svakako bio svestan činjenice da su SAD i njeni saveznici spremni da lažima “opravdaju” agresiju na one zemlje u kojima je na vlasti njima nepodobni režim u tobožnjem ratu za demokratiju kao što je to bilo u slučaju Iraka. Upravo je zbog toga Gadafi svojevremeno obznanio da će međunarodnim inspektorima otvoriti svoja postrojenja za proizvodnju masovnog oružja.

Gadafi je uspeo da se održi na vlasti čak i kada je vazduhoplovstvo SAD-a 1986. god. bombardovalo ciljeve u Tripoliju i Bengaziju. Spekulisalo se da je u tim napadima  poginula Gadafijeva usvojena kćer, ali ti navodi nikada nisu potvrđeni. Bombardovanje je predstavljalo kulminaciju dugotrajnih sukoba niskog intenziteta između libijske armije i mornarice SAD oko teritorijalnih voda u zalivu Sidra, koje je režim u Tripoliju smatrao svojim područijem. Navedeni sukobi počeli su još 1981. god. Nakon što je u diskoteci u zapadnom Berlinu 1986. god. eksplodirala bomba koja je usmrtila dva američka vojnika, SAD su taj teroristički akt iskoristile kao direktan povod za bombardovanje Tripolija i Bengazija koji je izvršen sa 18 bombardera tipa “F-118“ iste godine. Prilikom napada uništena je rezidencija libijskog pukovnika Gadafija, ali je on lično napustio svoju rezidenciju pre početka akcije bombardovanja.[1]

Međutim, podmetanje bombe u Berlinskoj diskoteci nije bio kraj terorističkim aktivnostima koje su bile podržane od strane libijskog rukovodstva. Nakon što je podmetnuta bomba u avion kompanije “Pan-Am”, 1989. god. na letu London-Vašington koji se srušio u blizini Lokerbija u Škotskoj, prilikom čega je poginulo 270 ljudi, Gadafijev režim je pružio utočište dvojici osumnjičenih Libijaca. Njihov motiv bila je osveta zbog ubistva velikog broja civila koji su poginuli prilikom američkog bombardovanja ciljeva u Tripoliju i Bengaziju. Gadafijev režim je odolevao pritiscima da dvojicu osumnjičenih isporuči Škotskoj.[2]  Usled ovoga Libija je bila izložena sankcijama ali je nakon intervencije Nelsona Mendele i tadašnjeg predsedavajućeg UN Kofija Anana, Gadafi 1999. godine pristao na kompromis koji je uključio izručenje osumnjičenih Holandiji u kojoj im se sudilo po škotskom zakonu. Naravno povod za ovaj “kompromis” bila je i teška ekonomska situacija koja je usled sankcija zadesila Libiju, ali je isto tako Moamer Gadafi savršeno ispravno anticipirao da bi se on vrlo lako ponovo mogao naći na udaru SAD-a koje su neprestano ugrožavale teritorijalne vode Libije.

Uzimajući sve ovo u obzir, Libija je 2003. god. zvanično prihvatila odgovornost za teroristički napad iznad Lokerbija i pristala je da plati novčanu kompenzaciju u vrednosti od 2.7 milijardi dolara, odnosno 10 miliona dolara svakoj od porodica  žrtava. Sankcije protiv Libije su skinute, ali su SAD odbile da Libiju skinu sa liste zemalja koje podržvaju terorizam tako da je Gadafijev režim zadržao 20% novca od planiranog kompenzacionog paketa. U oktobru 2008. Libija je ipak isplatila sumu u vrednosti od 1.5 milijardi dolara porodicama nastradalih prilikom terorističkog napada u diskoteci kao i porodicama žrtava koje su poginule u bombardovanju Tripolija i Bengazija. Kao posledicu toga, Buš je povratio imunitet Gadafiju i članovima njegovog režima od optužbi i zakonske odgovornosti za terorizam.[3]

(Ne)iskrena britanska podrška Gadafijevom režimu

Mnogi s pravom smatraju da zaokret u politici Moamera Gadafija predstavlja posledicu njegovog straha da bi mu se moglo dogoditi isto što i Sadamu Huseniju, jer je bilo očigledno da SAD i njeni saveznici, a pre svih Velika Britanija, nisu prezali ni od  najbezočnijih laži koje su se odnosile na fantomsko oružje za masovno uništenje koje su samo poslužile kao povod za rušenje jednog nepodobnog lidera i za nametanje “demokratije” silom što je dovelo do potpunog razaranja iračkog društva i do nekoliko stotina hiljada civilnih žrtava.

Osim toga, i Britanci su imali razloga da uklone Gadafija što je britanski Forin Ofis javno i priznao. Naime, bivši britanski Sekretar inostranih poslova Robin Kuk nazvao je pukom izmišljotinom navode da su britanske obaveštajne službe bile umešane u pokušaj atentata na pukovnika Gadafija u februaru 1996, kada su njegovu kolonu napali pobunjenici u blizini grada Sirte. S druge strane, Forin Ofis je kasnije ipak priznao da “mi nikada nismo poricali da znamo za zaveru protiv Gadafija”.[4] Osim slučaja Lokerbi, jedan službenik libijske ambasade osumnjičen je za ubistvo britanske policajke Ivone Flečer koja je obezbeđivala ambasadu prilikom protesta 1984. god. Gadafi je 1999. god. kao kompenzaciju ponudio 250 000 funti roditeljima ubijene policajke. Međutim, njen ubica, za koga se pretpostavljalo da je napustio Britaniju sa 12 drugih libijskih zvaničnika koji su zatražili diplomatski imunitet, nikada nije pronađen. Optužbe koje je naveo Dejvid Šejler, koji je napustio MI5, i u kojima se tvrdi da je MI6 bio umešan u zaveru da se ubije Gadafi pružilo je osnova libijskim vlastima da optuže Veliku Britaniju za organizovanje zavere.

Međutim, “zaokret u politici Moamera Gadafija” kao i ekonomski interesi “Britiš Petroleuma” prevagnuli su u korist površne saradnje koja je bila krunisana jednim veoma bizarnim i licemernim susretom Moamera Gadafija i Tonija Blera 2004. god. Nominalna saradnja između Britanije i Libije ostvarena je i zahvaljujući udelu pomenute britanske naftne kompanije u vrednosti od preko 550 miliona funti. Navodno prijateljski susret dvojice lidera na pravi način je oslikao duboku i istinsku dvoličnost svetske diplomatije. Britanija je bila spremna da Gadafiju “oprosti” njegovu problematičnu prošlost a on je sa druge strane Britancima “oprostio” umešanost u organizovanje atenata. Naravno, ovo je bio samo puki privid i jedna prilično nestabilna saradnja koja je počivala na staklenim nogama. Upitan da li mu je bilo teško da se sastane sa liderom Libije Bler je odgovorio sledeće: “bilo je neobično doći ovde s obzirom na prošle događaje. Svestan sam bola koji su ljudi pretrpeli kao posledicu terorističkih akcija koje su se desile u prošlosti”. Prilikom susreta Bler je izjavio da je bio “iznenađen željom libijskog vođe da se pridruži Britaniji u zajedničkom cilju borbe protiv al-Kaide, ekstremizma i terorizma.”. Ali nije samo sumnjivo partnerstvo protiv terorizma dovelo do zbližavanja odnosa između Velike Britanije i Libije. Postoji i drugi “zajednički cilj” koji je učvrstio odnos sa Gadafijevim režimom što je naglašeno izjavom koja je usledila tog istog dana 2004. god. da je sklopljen ugovor sa kompanijom “Šel“ u cilju eksploatacije nafte u vrednosti od 550 miliona funti. Interesantno je da je Britiš Petroleum bio spreman da započne veliku operaciju vađenja nafte u ogromnom području u blizini pustinjskog grada Gadameš. Zaista, grupa američkih senatora prošle godine saopštila je da je odluka da se oslobodi terorista koji je osuđen zbog podmetanja bombe u avion koji je pao kod Lokerbija  Abdelbaset al-Megrai, mogla biti uzrokovana lobiranjem od strane BP koji poseduje brojne komercijalne interese u Libiji.[5]

Pitanje kontrole naftnih izvora

Proces proizvodnje od 1.8 miliona barela nafte dnevno u Libiji se može podeliti na dva segmenta. Prvi predstavlja nalazišta nafte u basenu koji se nalazi u zapadnom delu zemlje i koja se eksploatiše iz jednog glavnog čvora zapadno od Tripolija. Drugi basen nalazi se na istoku zemlje a eksploatacija njegovih kapaciteta se odvija u više istočnih gradova. Na sličan način podeljeno je i stanovništvo Libije. Moamer Gadafi ima uporište u Tripoliju i na krajnjem zapadu, dok je opozicija koncentrisana u Bengaziju na istoku zemlje. Između pomenuta dva dela zemlje nalazi se prostranstvo od gotovo 600 km prazne pustinje. Ova činjenica u zemlji uslovljava postojanje dva politička faktora, dva basena kao i dva infrastrukturna sistema. S ekonomske tačke gledišta, bez obzira šta se dogodilo sa Gadafijem nakon njegovog eventualnog odlaska, politička situacija je već postavljena. Ukoliko bi došlo do građanskog rata svaka strana raspolagala bi sa sopstvenim izvorima snabdevanja. Do sada, još uvek nije bilo napada na energetski sektor, ali bezbednosna pretnja dovoljna je da većina stranih kompanija evakuišu svoje osoblje.[6]

Mnoge države imaju udela u eksploataciji libijske nafte uključujući SAD, Kinu kao i Rusiju.[7] Krajnje pitanje glasi ko će imati kontrolu nad ovim izvorima što dodatno komplikuje situaciju. Naime, ne smemo da zaboravimo da će Gadafijev odlazak s vlasti i raspirivanje plemenskih sukoba koji bi potom nesumnjivo izbili, omogućilo  međunarodno vojno prisustvo koje bi, poput Iraka u kome da podsetimo eksploatacija prirodnih dobara nije prekinuta, stranim kompanijama obezbedilo potpunu kontrolu nad naftnim izvorima. Ovo upućuje na sumnju da je strani faktor itekako umešan u zbivanja u Libiji uprkos tome što je najviši zvaničnik NATO pakta Anders fog Rasmusen izjavio da Severnoatlantska alijansa ne namerava da interveniše u Libiji i da nije dobila takve zahteve. Pri tome, Amerikanci i Britanci sigurno nisu zaboravili Gadafijevu prošlost uprkos radiklanom zaokretu u njegovoj politici i proklamovanoj podršci ratu protiv terorizma. Međutim, Gadafi koji je ranije i sam podržavao teroristtičke akcije usmerene protiv SAD, sada je suočen sa pretnjom od fundamentalizma u sopstvenoj zemlji i od ubačenih elemenata al-Kaide koji se gotovo sigurno nalaze u redovima pobunjenika protiv njegovog režima.

Osim toga, još jedan aspekt tragedije koja je zadesila Libiju i koji bi mogao da koristi SAD odnosi se na porast vrednosti američke nacionalne valute. Evro je 22. februara vredeo 1,3548 dolara što je za cent manje nego što je vrednost evropske valute iznosila dan pre. Dolar je poskupeo i u odnosu i na funtu i japanski jen. Uzrok ovome predstavlja zabrinutost svetskog tržišta usled nemira u severnoj Africi koji su podigli cenu nafte i povećale privlačnost dolara koji predstavlja utočište u vreme kriznih situacija u svetu.[8]

Sukobi u Libiji ne predstavljaju začetak demokratskih procesa

Ono što predstavlja ogromnu raziku između Libije i Egipta jeste činjenica da SAD i Britanija nikada nisu iskreno prihvatile Gadafija kao svog partnera u borbi protiv terorizma niti on Vašingtonu znači onoliko koliko Mubarak tokom više decenija njegove vladavine Egiptom. Amerika dakle, u svetlu navedenih činjenica ne podržava Gadafija kao što je podržavala Mubarakov režim, uprkos tome što je Libija skinuta sa liste zemalja koje podržavaju terorizam. Sve ovo dakle, povrđuje da sukobi u Libiji ne predstavljaju samo odraz nezadovoljstva naroda već i potvrdu činjenice da se u pozadini svega krije daleko složenija problematika koja se tiče brojnih ekonomskih interesa koje Velika Britanija i SAD imaju u ovoj zemlji, što odnose sa jednim od najkontrroverznijih svetskih političkih lidera čine izuzetno kompleksnim.

Da “revolucija u arapskom svetu” nije puki spontani odraz narodnog nezadovoljstva govori i pokušaj da se revolucionarni momentum iskoristi kako bi se izvršio i politički pritisak na Kinu. Na ovo upućuje činjenica da aktivisti koji su se okupili u Pekingu izjavili da ne znaju ko stoji iza poziva na "Jasmin revoluciju" u kojima je stajalo da se pozivaju građani Pekinga, Šangaja i drugih 11 velikih gradova u Kini da uzmu učešće u protestu protiv režima u Pekingu. Građani su izjavili da čak nisu ni sigurni šta treba da misle o tim pozivima koji su prvobitno postavljeni na američki sajt na kineskom jeziku Boxun.com.[9] Građani su u tim apelima za demonstracije pozivani da uzvikuju “želimo hranu, želimo posao, želimo stanove, želimo pravdu", što i jesu glavne zamerke građana u odnosu na vlasti Kine.

Ali Kina nije Libija ili Egipat, tako da su malobrojni protesti vrlo brzo ugušeni a sami građani ipak nisu pridavali veću pažnju tome. Policija je rasterala oko 100 ljudi okupljenih ispred "Mekdonaldsa" u centru Pekinga, lokaciji koja je u jednoj od internet poruka označena kao mesto protesta. Među njima je bilo i turista i slučajnih prolaznika.[10] I ovo dodatno ukazuje na činjenicu da su ovi pozivi na demonstracije kineskog naroda po ugledu na “ustanak arapskih naroda protiv represivnih režima“ upućeni izvan Kine. Iako su ovi protesti bili kranje marginalni, oni se itekako mogu dovesti u vezu sa sukobima u arapskim zemljama ako ne zbog svog intenziteta onda zbog veoma bitnog uticaja stranog faktora. Amerikancima možda ne bi odgovaralo naglo rušenje režima, ali nema sumnje da je vrednost dolara ojačala što svakako može, makar kratkoročno koristiti posustaloj američkoj ekonomiji.

Politički analitičar Obrad Kesić je potpuno u pravu kada upozorava na opasnost da se “demokratija“ u zemljama koje nemaju demokratsku tradiciju može preobraziti u nešto sasvim drugo a to je upravo mogućnost da na vlast u tim zemljama dođu islamski fundamentalisti. “Ulične revolucije u zemljama u kojima ne postoji demokratska tradicija ni demokratska opozicija i u kojima su opozicione stranke duboko podeljene uvode ceo proces tranzicije u neizvesnu avanturu koja plaši američke političare baš zbog toga što demokratija može da dovede do pobede islamskih i radikalnih antiameričkih političkih stranaka (poput Hamasa na palestinskim teritorijama ili Hezbolaha u Libanu) kao i pojedinaca koji bi ugrozili američke interese i glavnog saveznika SAD-Izrael.[11] Međutim,  ne možemo se složiti sa Obradom Kesićem u pogledu jedne tvrdnje. Naime, u pomenutim zemljama neće ni postojati period demokratije koju bi eventualno nasledio radikalni i fundamentalistički islamski režim. Demokratija u zemljama koje su bile izložene sukobima ni u načelu nije moguća što možemo da se uverimo na primeru Tunisa gde je nedavno pronađeno telo 34-četvorogodišnjeg poljskog sveštenika kome je prerezano grlo. Moramo da uzmemo u obzir činjenicu da nasilje ne predstavlja odraz buđenja demokratije i da bande koje haraju ulicama libijskih gradova, slično kao i u Egiptu, ne mogu doprineti poboljšanju života običnih građana. Tunisko ministarstvo unutrašnjih poslova za ubistvo sveštenika okrivilo je “grupu fašističkih ekstremista”, prenosi AFP.[12] Osim toga, s razlogom možemo postaviti pitanje da li bi libijskom narodu odgovaralo Gadafijevo svrgavanje kada u pozadini imamo pretnju od sveopšte anarhije koja bi usledila ukoliko bi se lokalna plemena konfrotirala u borbi za vlast. S druge strane, ukoliko bi radikalni islamisti došli na vlast u Tripoliju oni bi bez svake sumnje bili daleko rigorozniji nego režim Moamera Gadafija. 

Ko to uporno plasira laži?  

Svetski mediji izveštavaju da u Libiji vlada opšti haos i da ima mnogo poginulih. Na osnovu izveštaja taj broj konstantno raste i mogao bi da iznosi preko hiljadu ljudi. Mnogi svetski mediji, među kojima je i “Glas Rusije”[13], preneli su vest da libijsko vazduhoplovstvo dejstvuje po demonstrantima što libijski vođa uporno negira. Mediji ističu da je čitava istočna Libija pod kontrolom pobunjenika i da je drugi grad po veličini u zemlji, Bengazi, takođe pod kontrolom pobunjenika. Činjenica je zapravo da nasilje i zločini postoje na obe strane jer su pobunjenici (koji se više ne mogu okvalifikovati kao demonstranti jer raspolažu značajnom količinom oružja) obesili dva policajca. Posebno su indikativni navodi medija da je Gadafi pobegao iz zemlje što se na kraju pokazalo kao neistina koju je potvrdio i venecuelanski Ministar inostranih poslova ali i sam Gadafi nakon što se pojavio u državnim medijima na osnovu čega se postavlja pitanje odakle su došle takve deizinformacije i sa kojim ciljem? Naravno, kada uzmemo u obzir gore navedene činjenice nije tako teško odgovoriti na ovo pitanje.

Naime, britanski Ministar spoljnih poslova Vilijem Hejg[14] izjavio je da je video neke informacije koje ukazuju da je libijski predsednik Moamer Gadafi pobegao iz zemlje i da je na putu za Venecuelu. “Pitali ste me ranije da li je Gadafi u Venecueli. Nemam informacije da jeste, ali sam video neke informacije koje ukazuju da je trenutno na putu ka tamo”, rekao je Hejg novinarima na marginama sastanka ministara spoljnih poslova EU u Briselu. Naravno, kako je to obično slučaj, diplomate su izjavile da Hejg nije govorio o navodima koji cirkulišu u medijima o tome gde se Gadafi nalazi, već da je navodno reč o drugim izvorima informacija.

S druge strane, Ministar informisanja Venecuele Andres Isara u svojoj izjavi opovrgao je Hejgove navode i izjavio je da su netačne glasine da se libijski vođa uputio u tu latinoameričku zemlju. Isara je u elektronskoj poruci upućenoj agenciji “Asošiejtid pres” rekao da su ti navodi "netačni". Hejg je navedenu dezinformaciju izjavio nakon sastanka ministara spoljnih poslova čalnica EU koje su “oštro” osudile libijske vlasti zbog nasilja nad demonstrantima.[15]Podsetimo da nije reč o demonstrantima već o pobunjenicima koji su iz vojnih skladišta oružja uzeli velike količine naoružanja zahvaljujući kome pod svojom kontrolom već imaju čitav istočni deo Libije.   

Ovo upućuje i na mogućnost da su tvrdnje o tome da su libijski ratni avioni bombardovali demonstrante takođe neistinite ili da se u najmanju ruku i one moraju uzeti s izvesnom dozom rezerve. Naravno, nema sumnje da su vojne jedinice koje su ostale lojalne Gadafiju upotrebile drakonske mere protiv pobunjenika, ali potrebno je biti veoma obazriv prema izveštajima svetskih medija jer oni samo mogu doprineti da se ionako teška situacija po libijski narod još više oteža. U tom svetlu neophodno je pomenuti činjenicu da su naši brojni građani, koji su evakuisani iz Libije, izvestili o tome da tvrdnje po kojima je Libija u potpunom haosu nisu u potpunosti istinite. Činjenica je da su dva libijska pilota svojim ratnim avionima prebegla na Maltu gde su zatražili politički azil, ali nije jasno da li je njima zaista naređeno da bombarduju demonstrante ili skladišta naoružanja u okolini Bengazija kako oružje ne bi palo u ruke pobunjenicima.

Takođe, još uvek nije u potpunosti jasno ko zapravo predvodi pobunjenike i ko će biti eventualni Gadafijev naslednik ukoliko se ostvari cilj pobune. Osim toga, ne smemo da zaboravimo još jednu činjenicu. Naime, veoma je indikativno to da je bivši predsednik Tunisa Ben Ali preminuo nakon moždanog udara u jednoj saudijskoj bolnici nedugo nakon što je napustio svoju zemlju.[16] Međutim, takođe postoje i spekulacije da se bivši predsednik Egipta Hosni Mubarak, koji se nije pojavljivao u javnosti nakon što je napustio predsedničku funkciju, nalazi u teškom zdravstvenom stanju.[17] On se prema određenim izvorima nalazi u komi.[18] Prirodno je da se postavlja pitanje iz kojih izvora potiču ove (dez)informacije i da li to znači da se ponovo primenjuje isti scenario koji je poslednjih godina postao trend i koji uključuje egzekucije svrgnutih predsednika? Da li i Gadafija, ukoliko bude svrgnut s vlasti, čeka ista sudbina?

Pukovnik Moamer Gadafi važi za dugogodišnjeg prijatelja Srbije kao i bivše Jugoslavije u kojoj je inače i pohađao Vazduhoplonu akademiju. Kontinuitet dobrih odnosa naše zemlje sa Libijom i režimom Moamera Gadafija nastavio se do danas. Gadafi se javno protivio nezavisnosti Kosova i neprestano je isticao dobre odnose sa Srbijom.[19] U prilog ovome govori i činjenica da se ogroman broj libijskih pilota i oficira školovao u bivšoj JNA. Gadafi je lično pozvao pripadnike Vojske Srbije na defile povodom proslave četrdesetogodišnjice revolucije koja je bila priređena 2009. god.[20] Interesantno je da policija prilikom protesta ispred libijske ambasade u Beogradu, prilikom čega je zabeleženo “nekoliko manjih incidenata”, nije intervenisala.[21]

Činjenica da se Gadafi suočava sa najtežim trenutkom u svojoj vladavini još od 1986. godine potvrđuje da se zamerio i radikalnim islamistima kao što je organizacija al-Kaida. Naime, mediji su izvestili da je al-Kaida pružila podršku pobunjenicima u Libiji što dovoljno govori o karakteru samih sukoba kao i o činjenici da oni nisu mnogo povezani sa nezadovoljstvom naroda. Postavlja se pitanje da li je al-Kaida još uvek toliko moćna da uzrokuje menjanje režima u severnoafričkim zemljama, uprkos tome što je navodno pretrpela poraz u Iraku i teške gubitke u Avganistanu. Ipak, uprkos tome što ne možemo očekivati da al-Kaida sama postavlja i menja režime u zemljama arapskog sveta, nema sumnje da pomenuta teroristička organizacija ima veoma veliki uticaj u regionu što upućuje na zaključak da njeni pripadnici gotovo sigurno učestvuju u sukobima u Libiji. U prilog ovome govore i izjave podrške koju “demonstrantima” upućuje al-Kaida kao i izjave Moamera Gadafija u kojima on optužuje al-Kaidu da stoji iza sukoba kao i tvrdnje da Osama Bin Laden manipuliše Libijskim narodom.

Veb sajt “STRATFOR” detaljno izveštava o krizi koja potresa Libiju uz detaljne analize situacije u ovoj severnoafričkoj zemlji. U detaljnom izveštaju [22] pomenutog sajta tvrdi se  da sposobnost libijskog režima da opstane pre svega zavisi od dva ključna faktora: lojalnosti brojnih plemena kao i lojalnosti vojske. Pomenuti prebezi libijskih pilota govore da Gadafi nema bezrezervnu podršku armije.[23] Veliki problem u Libiji, što predstavlja činjenicu po kojoj se situacija u ovoj zemlji potpuno razlikuje od one u Egiptu,  je da njene oružane snage ne predstavljaju dovoljno jak faktor stabilnosti koji bi mogao da uspostavi kontrolu u zemlji i zato sukob između lokalnih plemena može predstavljati dodatni faktor destabilizacije. S obzirom na sve ovo, upozorenje da se Libija nalazi na ivici građanskog rata treba shvatiti veoma ozbiljno.                                          

Jedan od Gadafijevih sinova Seif al-Islam, održao je dug i neočekivani govor u kome je izvestio da Libija ne predstavlja Egipat ili Tunis i da njegov otac Moamer Gadafi nije drugi Ben Ali ili Mubarak. Drugim rečima, al-Islam je izjavio da vojska neće napustiti  vođu režima kao i da Gadafi neće napustiti zemlju. Ali sam al-Islam se suprostavlja čvrstoj struji u armiji, tako da se ne može smatrati da će on biti taj koji će ujediniti libijske oružane snage. Saif al-Islam je dugo izbegavao da bude u političkom fokusu tako što je koristio svoje humanitarne organizacije preko kojih je nastojao da ostvari svoje ideje o političkim, socijalnim i ekonomskim reformama koje je on video kao način za dugoročan opstanak režima. Međutim, već duže vreme Seif al-Islam i njegovi saveznici, među kojima je i predsedavajući nacionalne naftne kompanije Sokri Ganem, izloženi su pritiscima od strane vojne frakcije koju vodi njegov brat Mutasim koji ima funkciju nacionalnog savetnika za bezbednost i koji uživa poverenje mnogih pripadnika elitnih jedinica vojnih snaga. Sada kada se zemlja nalazi u krizi, al-Islam sebe predstavlja kao nekompromitovanog pripadnika režima, međutim, pošto su nemiri izbili i u samom Tripoliju, mnogi Libijci i samog al-Islama vide kao još jednog Gadafija koga treba svrgnuti.

Dakle, da protesti u Libiji nisu nastali spontano jeste sasvim očigledno ali ne vidi se alternativa Gadafijevom režimu jer nema pravih predvodnika opozicije kao što je to bio slučaj sa Egiptom. Narednih nekoliko dana će pokazati da li će Gadafijev totalitarni sistem uspeti da se održi, ali alternativa sigurno neće biti demokratska vlast i uspostavljanje demokratskog uređenja kao što to neće biti slučaj ni u Egiptu a sigurno ne  u Tunisu gde islamski faktor postepeno sve više jača što potvrđuje i ubistvo poljskog sveštenika. Moramo da konstatujemo kao činjenicu da u arapskim zemljama, uprkos tome što protesti nisu spontani, postoje i značajni demokratski potencijali ali na žalost oni ne mogu biti u potpunosti iskorišćeni jer naglašavamo u ovim zemljama ne postoji odgovarajuća demokratska tradicija i “infrastruktura”.

Zanimljivo je da je bivši ambasador Republike Srbije u Libiji u izjavi jednoj TV stanici potvrdio da je iz stranih izvora početkom meseca saznao da će doći do sukoba 17. februara. Zanimljivo je na koji bi način zapadni izvori mogli da raspolažu tom informacijom da su sukobi izbili zaista spontano?

Gadafi je lično izjavio da ne planira da se povuče ali teško je da će on uspeti da povrati  kontrolu nad ogromnim područijem na istoku zemlje koje se više ne nalazi pod njegovom kontrolom. Kao što smo naveli, nije jasno ko zapravo kontroliše Istok zemlje jer opozicija u libiji ne predstavlja čvrstu kohezivnu strukturu tako da neprestano raste opasnost od povećanja uticaja al-Kaide i drugih ekstremnih elemenata kao i opasnosti od raspirivanja građanskog rata odnosno međuplemenskih sukoba. Čini se da ni opcija koja bi podrazumevala eventualnu podelu Libije nije nemoguća. U svakom slučaju, odlazak Gadafija s vlasti nikako ne bi doprineo boljem životu libijskih građana što su pokazali i  ulični nemiri u kojima haraju mnogobrojne bande. Bez centralne vlasti ubrzo bi nastupila  borba za prevlast među raznim plemenima što nikako ne bi donelo “demokratizaciju” običnom libijskom narodu ali bi potencijalnu korist mogle imati SAD koje bi u tom slučaju vojnom intervencijom, kao u slučaju Iraka, mogle da obezbede bogata naftna nalazišta i da ih stave pod svoju kontrolu i na taj način eliminišu glavne suparnike Rusiju i Kinu.

Uzevši sve navedeno u obzir ne bi trebalo idealizovati proteste i pobunu protiv Gadafijeve vlasti i sukobe pojednostavljeno predstavljati kao pobunu nezadovoljnog naroda protiv tiranske vlasti. Ovo se odnosi i na sve zemlje koje su zahvaćene talasom nasilja i sukoba koji nisu samo posledica zahteva za demokratizacijom, već i prilično složenom situacijom koja uključuje brojne strane faktore kao što su SAD, njeni saveznici poput Britanije i naravno al-Kaida. Ostaje pitanje da li će Gadafi uspeti da se održi na vlati jer stižu izveštaji o tome da pobunjenici zatvaraju obruč oko nekoliko gradova na zapadu Libije koji su još uvek pod njegovom kontrlolom. Ipak jedno je sigurno, kontroverzi lider Libije nije spreman da napusti zemlju u bilo kom scenariju i ukoliko njegovi protivnici budu odneli prevagu gotovo je sigurno da će on ostati u Tripoliju i ispuniti svoje obećanje o borbi do poslednje kapi krvi makar se ta borba završila i tragično po njega i članove njegove porodice. Najnoviji izveštaji govore da Evropska Unija, uprkos Rasmusenovoj izjavi, planira humanitarnu vojnu intervenciju tako da će narednih nekoliko dana pokazati da li će režim Moamera Gadafija opstati ili će se ostvariti dobro poznati scenario u kome strane vojne snage silom uspostavljaju “demokratiju”.  


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner