Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kraj nuklearnog tabua uz novo zveckanje atomskom bombom
Savremeni svet

Kraj nuklearnog tabua uz novo zveckanje atomskom bombom

PDF Štampa El. pošta
Dragan Bisenić   
subota, 22. jul 2023.

Nakon poslednjih napada Ukrajine na Krim, na ruskoj strani razmišlja se o odmazdi koja bi bila najefektivnija. U obzir se uzimaju „meki“ i „snažni“ odgovor, pri čemu pristalice „snažnog“ odgovora ne samo da ne izuzimaju upotrebu nuklearnog oružja, nego čak i računaju s njim. O tome je u Rusiji vođena polemika čitavog juna nakon što je Sergej Karaganov prekršio sve dosadašnje tabue i otvoreno zatražio rusku preventivnu upotrebu nuklearnog oružja protiv evropskih zemalja. Ako je ranije bilo kakva debata o stvarnoj upotrebi nuklearnog oružja bila tabu, sada se otvoreno raspravlja o upotrebi taktičkih nuklearnih opcija za direktno rešavanje vojnih zadataka. Jedine opcije koje ostaju tabu su eventualni direktni napadi na velike gradove ili detonacija termonuklearne bombe na velikim visinama sa ciljem potpunog onesposobljavanja elektronskih uređaja.

Bitka za Krim, reklo bi se, počinje da se rasplamsava. U ponedeljak je sa diverzantskih čamaca ponovo napadnut Krimski most, na kojem su oštećenja bila takva da je saobraćaj preko njega, izuzev železnicom, bio sasvim obustavljen.

Odmah nakon toga napadnuti su sevastopoljska luka i vojni poligon u Kirovskom okrugu na Krimu, zbog koga je zatvoren autoput Tavrida koji povezuje luku Kerč u Azovskom moru i Sevastopolj. Oba ova napada rezultat su dejstava dronova i ukrajinskih diverzanata.

Parada u Simferopolju na Krimu 18. marta 2023, na devetu godišnjicu pripajanja Krima Rusiji

Sve ovo liči na stvarni pokušaj ukrajinske ofanzive za koju se već odavno predviđa da će početi napadom na Krim. Krim je osa oko koje se kreću svi ukrajinski planovi i NATO predviđanja za pobedu nad Rusijom u ovom ratu. Na upravo okončanom Samitu NATO-a u Vilnjusu, Ukrajina i njeni NATO partneri saglasili su se da predviđena kontraofanziva ne ide po planu, da vremenski zaostaje a vojno ne ostvaruje ciljeve, pa je povećan pritisak na Ukrajinu da ostvari efektivnije rezultate. U suprotnom, kako je to rekao generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, razmišljanje o članstvu Ukrajine u Severnoatlantskoj alijansi bila bi čista iluzija. 

Dok Ukrajina treba da požuri, na ruskoj strani razmišlja se o odmazdi koja bi bila najefektivnija. U obzir se uzimaju „meki“ i „snažni“ odgovor, pri čemu pristalice „snažnog“ odgovora ne samo da ne izuzimaju upotrebu nuklearnog oružja, nego čak i računaju s njim. O tome je u Rusiji vođena polemika čitavog juna i još uvek nije prestala. 

Eksplozija atomske bombe u Nagasakiju 9. avgusta 1945.

Ako je ranije bilo kakva debata o stvarnoj upotrebi nuklearnog oružja bila tabu, sada se otvoreno raspravlja o upotrebi taktičkih nuklearnih opcija za direktno rešavanje vojnih zadataka. Jedine opcije koje ostaju tabu su eventualni direktni napadi na velike gradove ili detonacija termonuklearne bombe na velikim visinama sa ciljem potpunog onesposobljavanja elektronskih uređaja. 

Atomski zdesna

Odmah nakon što su Amerikanci upotrebili atomsku bombu 1945. godine, DŽordž Orvel je napisao kratak esej pod naslovom „Ti i atomska bomba“ (You and the Atomic Bomb). Orvel je naime rano uvideo ograničavajuće kapacitete nuklearnog oružja, jer je smatrao da će uskoro i druge zemlje, bar Rusija i Kina, biti u posedu nuklearne tehnologije.

„Ako bi se ​​ispostavilo da je atomska bomba nešto tako jeftino i lako proizvedeno kao bicikl ili budilnik, možda bi nas ponovo gurnula u varvarstvo, ali bi, s druge strane, mogla da znači kraj nacionalnog suvereniteta i visokocentralizovane policijske države“, pisao je Orvel. „Ako je, kao što se čini da je slučaj, to redak i skup predmet koji je teško proizvesti kao bojni brod, veća je verovatnoća da će se stati na kraj ratovima velikih razmera po cenu produženja 'mira koji nije mir' na neodređeno vreme“, predvideo je Orvel MAD doktrinu „obostrano osiguranog uništenja“.

Istaknuti ruski politikolog, akademski rukovodilac Fakulteta za svetsku ekonomiju i svetsku politiku Više visoke škole ekonomije Sergej Karaganov sada je prekršio sve dosadašnje tabue i otvoreno zatražio rusku preventivnu upotrebu nuklearnog oružja protiv evropskih zemalja. To je sredinom juna izložio u članku za časopis „Profil“, koji je potom preneo i ugledniji sajt „Rusija u globalnoj politici“, naslovljenom: „Upotreba nuklearnog oružja može spasiti čovečanstvo od globalne katastrofe. Teška, ali neophodna odluka“. 

Sergej Karaganov

Za sve koji su ovaj članak analizirali, postavilo se pitanje da li nuklearno oružje ima i dalje preventivnu ulogu, ili je Rusija sve bliža njegovoj upotrebi? U svakom slučaju, ovo je prva ovakva javna debata na najvišem nivou koja se vodi u ruskom društvu uz učešće vodećih političara i najistaknutijih ruskih stručnjaka.

Tokom 1990-ih Karaganov je bio liberal koji je podržavao integraciju Rusije u Evropu i bio je savetnik predsednicima Jeljcinu i Putinu. Još 2011. godine Karaganov je, na primer, propovedao „dekomunizaciju“ i „destaljinizaciju“. Sada je Sergej Karaganov jedan od osnivača Ruskog saveta za spoljnu i odbrambenu politiku (SVOP). Reč je o stručnom centru sa kojim sarađuju bivši generali, diplomate, aktuelni političari, istraživači i novinari. SVOP je 2004. godine postao jedan od osnivača Valdajskog kluba, na čijim sastancima Putin redovno učestvuje. Sam Karaganov, naravno, takođe prisustvuje ovim sastancima. Sastanke kluba moderira njegov kolega iz SVAP-a, međunarodni novinar i politikolog Fjodor Lukjanov. On je takođe na čelu časopisa „Russia in Global Affairs“, a Karaganov vodi uređivački odbor publikacije.

Karaganovljev scenario

Karaganov ima još jednu visoku regaliju – naučni je direktor Fakulteta za svetsku ekonomiju i svetsku politiku Više ekonomske škole, ali, što je najvažnije, on je i član Naučnog saveta pri Savetu bezbednosti Ruske Federacije, koji ima veliku, ako ne i ključnu ulogu u ukrajinskom sukobu. Mnogi Karaganova nazivaju čovekom koji „može da utiče na mišljenje sekretara Saveta bezbednosti Nikolaja Patruševa“. A za njega se, pak, veruje da je deo Putinovog bliskog kruga.

 

Vladimir Putin i Sergej Karaganov 2006.

Karaganov polazi od toga da ni pobeda u ratu sa Ukrajinom – pa čak i hipotetičko zauzimanje cele ukrajinske teritorije – neće pomoći da se okonča „sukob sa Zapadom“. Rusija će, prema Karaganovu, biti „zaglavljena“ u Ukrajini na dugi niz godina, skrenuta sa „hitno neophodnog pomeranja svog duhovnog, ekonomskog, vojno-političkog centra na istok Evroazije“. A Zapadu, smatra Karaganov, samo to treba. Čak i ako se potpuno oslobodi Donjeck, Lugansk, Zaporoška i Hersonska oblast, biće to za Rusiju minimalna pobeda. Nešto veći uspeh bi bio da se cela istočna i južna Ukrajina oslobodi u roku od godinu-dve, ali to bi i dalje ostavilo deo zemlje sa još ogorčenijim ultranacionalističkim stanovništvom punim oružja – krvarećom ranom koja preti neizbežnim komplikacijama, kao što je još jedan rat.

Karaganov tvrdi da Rusiji nije potrebna konačna pobeda nad Ukrajinom, već nad samim Zapadom. On predlaže, stoga, da se „povrati ubedljivost nuklearnog odvraćanja spuštanjem neprihvatljivo visokog praga za upotrebu nuklearnog oružja“.

Prvi koraci, po njegovom mišljenju, već su napravljeni, kao što je postavljanje ruskog taktičkog nuklearnog naoružanja u Belorusiji, ali treba ići dalje i zapravo „postaviti ultimatum Zapadu“. A u slučaju njegovog neispunjenja – „pogoditi grupu meta u nizu zemalja da dozovu pameti one koji su izgubili razum“. Iz teksta je jasno da je reč o ciljevima u centralnoj i istočnoj Evropi.

Transkontinentalna balistička raketa „Jars” u Moskvi. 27. aprila 2023. godine

Posle toga, smatra Karaganov, SAD i NATO će se predati, jer Amerika neće želeti da rizikuje Vašington „zarad nekog Poznanja“. Kina i druge zemlje nezapadnog sveta će na kraju zahvaliti Rusiji što se oslobodila zapadne „hegemonije“.

Bez upotrebe atomskog oružja, budućnost će biti samo gora, smatra Karaganov: „Primirja su moguća, ali pomirenje nije. Bes i očaj će nastaviti da rastu u talasima. Ovaj pravac zapadnog pokreta jasan je znak skretanja ka izbijanju Trećeg svetskog rata. To kretanje je već počelo i moglo bi da izbije u puni požar bilo slučajno, bilo zbog sve veće nesposobnosti i neodgovornosti vladajućih krugova Zapada“, sagledava Karaganov.

Situaciju otežava „strateški parazitizam“, kako ga naziva Karaganov, za 75 godina relativnog mira ljudi su zaboravili strahote rata, prestali da se plaše čak i nuklearnog oružja. Svuda, a posebno na Zapadu, oslabio je instinkt za samoodržanjem.

Situacija bi mogla da bude gora „ako Rusija po cenu monstruoznih žrtava oslobodi celu Ukrajinu i ostane sa ruševinama i stanovništvom koje je uglavnom mrzi“. Trebalo bi više od decenije da se Ukrajinci „prevaspitaju“, kako navodi Karaganov.

Bilo koja od ovih opcija, posebno poslednja, odvratiće Rusiju od preko potrebnog pomeranja njenog duhovnog, ekonomskog, vojnog i političkog centra na istok Evroazije, smatra on. U međuvremenu, neprijateljstvo sa Zapada će se nastaviti; on će podržavati da „sporo gori gerilski građanski rat“.

Spomenik posvećen prvoj sovjetskoj taktičkoj nuklearnoj bombi RDS-4 na trgu Fedora Poletajeva u Moskvi, oktobra 2022.

Karaganov je dao i alternativu upotrebi nuklearnog oružja, a to je ishod koji bi garantovao „pacifikovanu“ Ukrajinu koja bi dala odrešene ruke Rusiji za zaokret prema Aziji: „Atraktivnija opcija je oslobađanje i ponovno ujedinjenje istoka i juga i nametanje kapitulacije ostacima Ukrajine uz potpunu demilitarizaciju i stvaranje tampon prijateljske države. Ali takav ishod bi bio moguć samo ako smo u stanju da slomimo volju Zapada da podrži kijevsku huntu i koristi je protiv nas, primoravajući blok predvođen SAD na strateško povlačenje“, navodi ruski stručnjak. „Neprijatelj mora da zna da smo spremni da izvršimo preventivni uzvratni udar kao odgovor na njegovu sadašnju i prošlu agresiju kako bismo sprečili klizanje u globalni termonuklearni rat“, napisao je Karagnov.

Rusija i njeno rukovodstvo su pred teškim izborom, jer postaje sve jasnije da se sukob sa Zapadom neće završiti čak ni ako u Ukrajini Rusija ostvari konačnu pobedu.

„Velike države bez velike ideje prestaju da budu takve ili jednostavno nestaju u praznini“, predviđa Karaganov. „Istorija je prepuna grobova sila koje su izgubile svoj put. Ovu ideju treba stvarati odozgo i ne oslanjati se, kao što to rade budale ili lenji ljudi, na ono što dolazi odozdo. Ona mora odgovarati najdubljim vrednostima i težnjama naroda i, pre svega, sve nas mora povesti napred. Ali odgovornost je elite i rukovodstva zemlje da to formulišu. Kašnjenje u iznošenju takve vizije je neprihvatljivo dugo. Ali da bi se budućnost ostvarila, otpor sila prošlosti – odnosno Zapada – mora biti savladan. Ako se to ne postigne, skoro sigurno će doći do svetskog rata u punom obimu. Koji će verovatno biti poslednji te vrste.“

Karaganov u lovu

Od početka rata u Ukrajini, visoki ruski zvaničnici su u više navrata upućivali prikrivene ili direktne pretnje nuklearnom eskalacijom – ne isključujući u tome ni predsednika Vladimira Putina, koji je prošle jeseni razgovarao o mogućnosti promene nuklearne doktrine i uvođenja preventivnog udara. Upravo na takav udar poziva Karaganov, i to ne protiv Ukrajine, već protiv zemalja NATO-a.

Atomski sleva

Nuklearno oružje je sada sve dostupnije, i tehnološki i materijalno. Da li je razmišljanje o verovatnoći njihove upotrebe prerogativ isključivo ruskih umova koji traže izlaz iz teške vojno-strateške situacije? Sigurno ne. Spekulacije o ovoj temi postepeno ispunjavaju svetski javni prostor.

Nuklearno oružje je institucija odvraćanja, i kao i druge institucije iz prošlog veka, i ova je u krizi. Naglo povećanje nivoa debate neće dovesti do jačanja sistema, već do njegovog konačnog kolapsa. Upotreba nuklearnog oružja ne bi bila sredstvo za prisiljavanje nekoga da se predomisli i odustane od svoje namere, već formalno ukidanje opšteg tabua sa malo predvidljivih posledica. Dalja akcija više ne bi bila diktirana kalkulacijama ove ili one vrste, već reakcijama onog drugog na svaki sledeći potez.

Istina, Kjer DŽajls, analitičar britanskog „Četam hausa“, predlaže da se nuklearne pretnje koje dolaze iz Rusije tretiraju isključivo kao metod psihološkog ratovanja. Kako primećuje DŽajls, Kremlj pribegava ovom metodu kad god ruska vojska ima stvarne probleme na frontu, a članak Karaganova se pojavio ubrzo nakon početka ukrajinske kontraofanzive.

Samit NATO-a u Vilnjusu 12. jula 2023.

Mogućno je da je čitava debata u Rusiji nametnuta pred upravo okončani Samit NATO-a u Vilnjusu, i njen cilj je bio da postane još jedno strašilo za NATO, da se ne pomisli da se nuklearno oružje može lako odbaciti. Zapad mora da shvati da dalja podrška Ukrajini i sve veći pritisak na Rusiju mogu dovesti do ovakvih izuzetno loše predviđenih i kontrolisanih događaja.

Kada bivši predsednik Medvedev piše takve tekstove, malo ko obraća pažnju na to. Međutim, Karaganov, ili oni koji su mu predložili da napiše ovakav tekst, možda računaju da će ostaci njegove „naučne reputacije“ uticati na stručnu zajednicu na Zapadu, koja će moći da prenese svoju profesionalnu zabrinutost donosiocima odluka. Ako je tako, onda je ona dala izvesni rezultat.

Na skupu u Vilnjusu je posvećena velika pažnja nuklearnim potencijalima Rusije. U saopštenju objavljenom na kraju prvog dana samita, osuđuje se rusko raspoređivanje oružja u Belorusiji i ruska „neodgovorna nuklearna retorika i prinudno nuklearno signaliziranje“, uz ponavljanje spremnosti alijanse da sama koristi nuklearno oružje i odlučnosti da „nametne protivniku troškove koji bi za njega bili neprihvatljivi“. Istovremeno je konstatovano da je NATO spreman za pregovore s Rusijom radi smanjenja rizika od direktne konfrontacije i nuklearnog rata. Ovo može da se smatra važnom tačkom, imajući u vidu da rusko-američki pregovori trenutno nisu u toku i da praktično nema kontakata u ovoj oblasti. 

Nuklearna pečurka na Memorijalnoj crkvi Kajzera Vilhelma na 75. godišnjicu bombardovanja Nagasakija, u Berlinu, 9. avgusta 2020.

Samit NATO-a u Vilnjusu mogao je da bude prilika za države članice da pokažu svoju posvećenost jačanju mira i bezbednosti smanjenjem neprihvatljivo visokog nivoa nuklearnog rizika. Kao nuklearno naoružane države, odnosno države koje su „domaćini“ nuklearnog oružja – SAD i države koje prihvataju upotrebu nuklearnog oružja u njihovo ime – one imaju moć da pristanu da okončaju ove prakse. Umesto toga, odlučili su da izdaju saopštenje o nuklearnom oružju jezikom koji je bio licemeran i prazan. Na sreću, države potpisnice Ugovora o zabrani nuklearnog oružja (Treaty on the Prohibition of Nuclear Weapons) sastaće se krajem novembra kako bi preduzele stvarne akcije za rešavanje nuklearnih opasnosti i napredovanje ka razoružanju. 

Krimski most i žitni sporazum

Posle „nuklearne debate“ u Rusiji, desila se značajna promena u ruskim vojnim snagama. Pobuna grupe „Vagner“ isključila ih je iz daljih operacija u Ukrajini, a čini se da je pored njih uklonjena čitava garnitura najviših oficira „tvrdolinijaša“ koji su se identifikovali sa ideologijom Jevgenija Prigožina. U takvoj atmosferi, radikalne ideje Karaganova ne mogu lako da pronađu oslonac u kremaljskoj administraciji.

Istoga dana kada su obnovljeni napadi na Krimski most, 18. jula, Rusija je istupila iz „žitnog sporazuma“ kojim je omogućen izvoz ukrajinske pšenice u zemlje sveta kojima je hrana najviše potrebna i koje najviše zavise od ukrajinske i ruske proizvodnje. Taj čin ima višestruke i višeslojne posledice, a jedna od njih je da su sada ukrajinske luke iz kojih su kretali brodovi natovareni pšenicom, sada ucrtane na mape ratnih ciljeva. To se videlo odmah sutradan kada je Odesa bila meta snažnih ruskih napada.

Žetva u regionu Odese, maja 2023.

Dok ruska strana još razmišlja na koji način bi trebalo da se odgovori na ukrajinski napad, oprezniji eksperti upozoravaju da uništavanje infrastrukture u dubini neprijateljske teritorije nije uvek efikasno. Kada je prošlog oktobra prvi put napadnut i oštećen Krimski most, Rusija je odgovorila višemesečnim bombardovanjem energetske infrastrukture Ukrajine, ali to nije dalo osetnije rezultate.

Mnogi su ogorčeni zašto mostovi u pozadini ukrajinskih trupa još nisu bombardovani. Ako se sada pogledaju rezultati ukrajinskih napada na Krimski most, oba puta, nepun dan kasnije, saobraćaj je na njemu, bar delimično, bio obnovljen. A reč je o jedinstvenom mostu preko Kerčkog moreuza. Šta bi tek bilo s mostovima preko Dnjepra i još manje značajnim vodenim barijerama? 

Uništavanje infrastrukture je, dakle, mogućno, ali efekat će biti kratkotrajan jer se prilagođavanje novim uslovima obavlja veoma brzo, smatraju ruski stručnjaci. „Često najviše krvi ističe iz rana koje ne bole najviše, a udarci koji su spolja neugledni i ne previše bolni u prvi mah, imaju najosetljivije posledice po neprijatelja“, navodi se u ruskim medijima. Zato se javljaju pozivi da se „osećanja drže pod kontrolom“ i da se javnost ne zanosi previše raznim „spektakularnim senzacijama“.

U Kijevu nakon prvog napada na Krimski most, oktobra 2022.

Uništavanje centara gde se donose odluke, a to znači sedišta vojske, obaveštajnih službi, ministarstava ili samog Zelenskog, zvuči kao privlačan zov, ali to su potezi prepuni rizika da se njima zadovolji samo marketinška želja za spektaklom, a u stvari upadne u skupe i potpuno beskorisne operacije. „Daj oduška svom srcu – upašćeš u nevolju“, upozoravaju ruski vojni analitičari.

Takvom merom smatra se upravo izlazak Rusije iz „žitnog sporazuma“ koji nagriza ukrajinske finansijske kapacitete. SAD su odmah izdvojile dodatnih 250 miliona dolara pomoći Ukrajini, a najavljeni su dodatnih 1,3 milijardi. Ovaj potez više šteti ukrajinskim vojnim potencijalima od razaranja infrastrukture, iako je manje senzacionalan i marketinški upadljiv.

(RTS)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner