Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kinesko-američki odnosi u senci zapadnih sankcija Rusiji - Rađanje multipolarnog sveta i novi hladni rat
Savremeni svet

Kinesko-američki odnosi u senci zapadnih sankcija Rusiji - Rađanje multipolarnog sveta i novi hladni rat

PDF Štampa El. pošta
Goran Nikolić   
ponedeljak, 27. jun 2022.

Sa početkom rata u Ukrajini SAD su lansirale strategiju „containment 2.0“ protiv Rusije sa do sada najobuhvatnijim sankcijama u istoriji. Čini se da Vašington nije uzeo u obzir mogućnosti bumerang efekta, a nenameravane posledice mogle bi da „razdvoje“ globalnu ekonomiju, polariziraju međunarodnu politiku i - ojačaju Kinu na račun Amerike.

Američki predsednik DŽo Bajden i predsednik Kine Si Đinping u vestima, Peking, 16. novembra 2021

Čini se da rat koji besni u Ukrajini ubrzava transformaciju svetskog poretka, nasuprot namerama onih koji su uveli embargo Ruskoj Federaciji. Zapad, čija je intencija da slabljenjem Rusije demotiviše „remetilačke faktore" i sačuva tzv. sistem baziran na vrednostima, nalazi se pred ekonomskim i političkim izazovom koji je proizašao usled nametnutog embarga. Naime, sankcije protiv Rusije uticale su na dramatičan rast cena berzanskih roba, „pomogle" su da se inflacija podigne na najviši nivo od 1970-ih dramatično povećavajući time šanse za stagflaciju, i uzdrmale mnoge globalne lance vrednosti, odnosno snadbevanja. Sankcionisanje Moskve sa intencijom da joj se zada snažan (smrtni) ekonomski udarac i odvrati od sličnog ponašanja u budućnosti, izvesno će uzdrmati rusku ekonomiju, ali će sam Zapad, posebno njegov evropski deo, pretpeti veliku štetu.

Sa početkom rata u Ukrajini SAD su lansirale „containment 2.0" protiv Rusije sa najširim sankcijama u istoriji. Čini se da Vašington nije uzeo u obzir mogućnosti bumerang efekta, a nenameravane posledice mogle bi da „razdvoje" globalnu ekonomiju, polariziraju međunarodnu politiku i ojačaju Kinu na račun Amerike.

Kina i sankcije

Naime, efikasnost sankcija Bele kuće je erodirala sa relativnim padom američke moći, a izbacivanje Rusije iz poretka koji SAD nastoje da održe moglo bi intenzivirati potragu za održivim alternativnim sistemom. Ono što je sve izvesnije je da će novi hibridni rat koji SAD predvode protiv Rusije pomoći da se produbi nedeklarisana osovina Peking-Moskva protiv Vašingtona i da bi Kina mogla postati relativni finansijski i geopolitički pobednik.

Vladimir Putin i Si Đinping u Pekingu, 4. februara 2022.

Na primer, teške ekonomske kazne Zapada prema Moskvi, uključujući isključivanje ključnih ruskih banaka iz međunarodnog SWIFT platnog sistema, mogle bi da pretvore Kinu u ruskog bankara povećavajući tako ulogu juana i kineskog sistema za međunarodno plaćanje (CIPS). Sankcije otvaraju put Kini da izgradi energetsku zaštitnu mrežu kroz veći kopneni uvoz kako bi mogla da izdrži potencijalnu američku blokadu u slučaju invazije na Tajvan. Uvođenje delimičnih sankcija na uvoz ruskog gasa će pomoći Pekingu, koji nastoji da dodatno poveća uvoz energenata iz Rusije po niskim cenama.  

Paradoks je da se Kina, za razliku od Rusije (čija ekonomija je od marginalnog značaja za kreatore politike u Vašingtonu), faktički nije suočila sa zapadnim finansijskim ili drugim sankcijama uprkos tome što je intervenisala u Hongkongu, „prekrojila" geopolitičku mapu Južnog kineskog mora, proširila svoje kopnene granice na Himalajima i po zapadnim izvorima uspostavila „kampove za prevaspitavanje" Ujgura u Sinđangu. Dodatno, verovatno je da će Peking igrati istu igru sa Vašingtonom oko sankcija Moskvi kao i sa sankcijama Pjongjangu, pretvarajući se da sarađuje sa SAD a tiho ih podrivajući.

Ogorčenje zbog rata u Ukrajini ne bi trebalo da zamagli jednu ključnu činjenicu: Kina, sa skoro deset puta većom populacijom i ekonomijom od Rusije, predstavlja najveći izazov za Ameriku. Dok su strateški prioriteti i ambicije Rusije koncentrisani u njenom susedstvu, Kina radi na tome da zameni SAD kao dominantnu globalnu silu. Na primer, obim programa hakovanja od strane Kine je veći je od svih drugih zemalja zajedno. Peking je proširio svoje špijuniranje u SAD do te mere da FBI pokreće jednu novu kontraobaveštajnu istragu u proseku svakih 12 sati.

Razgovor DŽoa Bajdena i Si Đinpinga 15. novembra 2021.

Globalna agenda

Za Peking, čiji je globalni imidž na istorijskom niskom nivou, dramatično pogoršanje odnosa Vašingtona i Moskve nije moglo doći u bolje vreme. Sve veća upletenost Amerike u evropsku bezbednost otvoriće veći prostor za Kinu u Indo-Pacifiku, regionu koji će oblikovati novi svetski poredak. U stvari, američka politika, umesto da zabije klin između Moskve i Pekinga, služi kao most koji ih ujedinjuje protiv prenapregnute Amerike. Još važnije, politika Bele kuće je malo naučila iz svoje strateške greške u pomaganju kineskom usponu pod uzastopnim američkim predsednicima od Niksona naovamo, što je dovelo do toga da ta zemlja danas predstavlja vojni, ekonomski i tehnološki izazov u ​​razmerama koje Amerika nije videla ranije.

I pre rata u Ukrajini postojale su naznake da se Amerika, odnosno Zapad, nalazi u nekoj vrsti novog hladnog rata, ovoga puta sa Kinom. Da ne bude zabune, borba nije oko vrednosti (kao što to predstavljaju korporativni mediji u Vašingtonu, Londonu ili Briselu), već oko globalne hegemonije, koja donosi brojne prednosti onome ko je na pijedestalu. Ovo se dešava smo dve tri decenije nakon kraha Sovjetskog Saveza, kada se činilo da je supremacija SAD neupitna. Kako navodi Nobelovac DŽozef Štiglic, brutalni ratovi na Bliskom istoku, finansijski krah 2008, rastuća nejednakost, implicitna podrška autoritarnim režimama nasuproj javno proklamovanom insistiranju na demokratskim vrednostima, epidemija opioida, dovele su u sumnju superiornost američkog ekonomskog i društvenog modela (dok su neki aspekti američkog političkog i društvenog života postali duboko patološki).

Svetski ekonomski forum 2022.

Problem za SAD predstavlja i praktično napuštanje globalizacije, sa Pekingom koji se upravo bori da promoviše istu. S tim u vezi, protekcionističke politike počele su da dobijaju sve veću podršku javnosti, budući da tzv. populistički političari sve više potenciraju da bi njihove zemlje bile manje izložene nedavnim šokovima da su bile više samodovoljne tj. ne tako zavisne od međunarodne trgovine - deglobalizacija, fragmentacija, decoupling iliti razdvajanje već su postale odomaćene fraze u javnom diskursu zapadnih društava.

Hladni rat 2.0 

Da li smo u Hladnom ratu 2.0, kao što manje-više smatra čuveni Henri Kisindžer, i da li bi odnose između Vašingtona i Pekinga trebalo tako terminološki opisivati, još uvek je predmet debata. Ono što se čini sve izvesnijim je da kako god se ova era u kojoj sve već nalazimo nazivala, šansa za globalni sukob je sada veća nego što je ikada bila od Kubanske krize 1962. S tim u vezi, samo nazivanje odnosa SAD i Kine „novim hladnim ratom" na neki način poziva kreatore politike i analitičare da razmotre kako bi jedna od strana mogla „pobediti", a ne kako dve sile mogu koegzistirati. Dodatno, previše oslanjanje na politiku SAD prema Sovjetskom Savezu moglo bi ograničiti sposobnost Vašingtona da formuliše održiv pristup Pekingu.

Kineski premijer Li Kećang govori na ekonomskom panelu '1+6'

Iako paralele sa Hladnim ratom 1947-1991. mogu izgledati kao očigledne, geopolitičke realnosti sadašnjeg trenutka malo liče na one iz tog doba. Posledično, svaki pokušaj da se nametne logika Hladnog rata i obuzdavanja („containment") na kinesko-američke odnose danas bi imao negativne konsenkvence. Naime, taj sistem bio je bipolaran, što se poklopalo sa intenzivnom ideološkom konkurencijom, početkom nuklearnog doba i periodom brze dekolonizacije. Kao model ili intelektualni okvir, „hladni rat", termin koji je skovao DŽordž Orvel krajem 1945, sveo je složenost posleratnog poretka na jednostavnu borbu između dve nuklearno naoružane „supersile", od kojih je jedna (SSSR) bila ideološki motivisana da teži svetskoj dominaciji, dok je druga navodno htela da sačuva demokratiju.

Iz tog pojednostavljenog, ali ubedljivog modela, američki zvaničnici su izveli veliku strategiju koja je propisivala kako bi SAD trebalo da se nose sa pretnjom: obuzdavanjem (oficijelno artikulisano od američkog diplomate DŽordža Kenana 1946).  U praksi, ovo je značilo napore da se ograniče ekonomske interakcije sovjetskog bloka sa globalnom ekonomijom, otežavanje diplomatskih inicijativa Moskve, te blokiranje vojnih napora SSSR-a da proširi svoj uticaj u inostranstvu.

Danas SAD i Kina nisu uključene u bipolarnu ideološku borbu za srca i umove sveta koji se dekolonizuje, dok se visoko globalizovana ekonomija teško može podeliti na oštro odvojene blokove. Kina je ekonomska sila potpuno integrisana u svetsku ekonomiju i broj saveznika ili „trećih" zemalja koje bi bile spremne da se ekonomski sveobuhvatno povuku iz te zemlje je verovatno mali. Ne samo da bi troškovi radikalnog odvajanja od kineske privrede bili previsoki, već bi i cena povezana sa obuzdavanjem Kine u punom spektru u svim spornim domenima - uključujući svemir, međunarodne organizacije i internet - bila astronomska. Stoga, teško je videti kako bi intelektualni alati „hladnog rata" i „obuzdavanja" mogli da pomognu kreatorima politike u SAD da se nose sa geopolitičkim izazovima današnjice.

Plakat u Barseloni u vreme održavanja kongresa "Mobile World", 1. marta 2022.

Dodatno, dok je američka strategija obuzdavanja bila izgrađena na očekivanju da će se SSSR jednog dana urušiti, danas takvo predviđanje ne važi. Uprkos brojnim demografskim, ekonomskim i ekološkim izazovima Kine, vlast u Pekingu je pokazala izuzetnu sposobnost prilagođavanja okolnostima. I ciljevi definisani u novoj američkoj Indo-pacifičkoj strategiji mogli bi se posmatrati kao praktično priznanje SAD da nisu i neće uspeti da promene ponašanje Kine. Indikativno je i korišćenje reči „kompeticija" da se definišu odnosi između SAD i Kine, koje je počelo s Trampovom administracijom, kada se i zvanično napustila tzv. „engagement" politika prema Pekingu.

Poređenje sa Hladnim ratom „više zamagljuje nego što osvetljava" i „ni na koji način nije od pomoći, suštinski, za neke od izazova koje predstavlja Kina", navodi se u analizama. Hladnoratovska mentalna postavka može preuveličati svaki sukob, jer vlade mogu biti uverene da je to deo veće borbe, propuštajući prilike za saradnju, kao što su to učinile SAD i Kina u borbi protiv Kovida 19 i delimično klimatskih promena.

Pojmovni aparat

Kažu da se psihologija u politici supersila računa isto toliko koliko i statistika. Iako Vašington i Peking insistiraju da nisu u „novom hladnom ratu", takva analogija je sve češća u diskusijama o odnosima dve države. S tim u vezi, bez obzira da li dve zemlje žele ili ne žele da svoje odnose nazovu hladnim ratom, one se često ponašaju kao da su u njemu.

Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg i američki državni sekretar Entoni Blinken, Vašington, 1. jun 2022.

Treba naglasiti da jedina definicija hladnog rata nije ona koje se referiše na američko-sovjetski model. Odnos Pekinga i Vašingtona nije u velikoj meri definisan potencijalnim nuklearnim sukobom, ili ideološkom borbom u kojoj samo jedna strana može da pobedi. Svet se verovatno neće deliti na američki i kineski tabor. Ali suštinski element starog hladnog rata: „stanje neprijateljstva bez oružanog sukoba" je prisutno, pošto obe zemlje traže moć i uticaj, ili žele da opstruišu ili obuzdaju jedna drugu.

Razlog odbacivanja termina hladni rat je da Kina, za razliku od Sovjetskog Saveza, nije samo vojna sila već i privredna, što implicira da se pobeda ne može izvojevati koristeći stari udžbenik. Dodatni razlog je što su Kina i SAD ekonomski integrisane, čak i zavisne jedna od druge.

Ipak, eksperti ne odlučuju koje fraze će se ustaliti; to rade mediji i javnost, a hladnoratovske postavke već vode politiku. Strukturni faktori u američko-kineskim odnosima i odluke koje su već doneli lideri obe zemlje gurnuli su bilateralne odnose u pravcu sličnom onima tokom Hladnog rata 1.0.

Čini se da nakon Trampovog trgovinskog rata 2018, pandemije 2020-21, te rata u Ukrajini 2022, uokvirivanje hladnog rata sada izgleda neizbežno. Širom sveta SAD i Kina se već takmiče u oblikovanju bezbednosnih arhitektura, trgovinskih i finansijskih režima, razvoja i regulacije tehnologije, globalnih normi i praksi, te vrednosti koje su u njihovoj osnovi. Nijedna ne veruje da može da stvori unipolarnost viđenu između 1991. i 2008. (ili 2011), ali svaka je odlučna da maksimizira svoj uticaj i spreči dominaciju druge. Kineski naučnici su usvojili „kompetitivni okvir", a njeni lideri, koji se decenijama takmiče sa SAD, polako prate zadato, na šta ukazuje i brzo vojno jačanje zemlje.

Displej ispred Šangajske berze, 15. juna 2022.

Amerika, koja se ne može pohvali pacifizmom, ipak ne može da ignoriše kineski razvoj nuklearne trijade i hipersoničnih sistema za isporuku, uspostavljanje raketnih snaga i svemirskog oružja, izgradnju i militarizaciju ostrva u Južnom kineskom moru, njenu vojnu „prinudu" u zapadnom Pacifiku i južnoj Aziji, „zastrašivanje" Tajpeha od strane Pekinga, razvoj prekomorskih baza i luka dvostruke namene, zajedničke vežbe sa Rusijom, kopiranje američke vojne tehnologije, sajber napade širom sveta.

Strateški izazovi

Globalna konkurencija i nepomirljivi interesi na Pacifiku doveli su međusobno nepoverenje do posthladnoratovskog vrhunca. U 2021. 76% Amerikanaca imalo je negativno mišljenje o Kini, a 62% Kineza je isto mislilo o SAD. Dodatno, Kina i SAD su otuđene jedna od druge ne samo na zvaničnom nivou, već i društveno i institucionalno. Na primer, interakcije između univerziteta, nevladinih organizacija, tur-operatora (i posledično turista) u ovim zemljama su se smanjile pre pandemije i od tada su usporile.

Pogoršanje odnosa vidi se i kroz zvanične dokumente obe strane. Strategija nacionalne bezbednosti SAD iz 2017. navela je Kinu kao najveći strateški izazov Amerike, dok je oktobra 2021. Bajden opisao kinesko-američku konkurenciju kao „borbu između demokratija i autokratija u 21. veku". Dodatno, SAD i Kina imaju nekompatibilne pristupe upravljanju društvom.

Solarni paneli u blizini Sućiana u kineskoj provinciji Đangsu

Sve je jasnije da su se dve najmoćnije nacije upustile, namerno ili ne, u sveobuhvatnu kompeticiju, uključujući i takmičenje u oblikovanju globalnog poretka. Njihovo rivalstvo uključuje rastuću trku u naoružanju i širenje nuklearnih sposobnosti. Verovatnoća katastrofalnog kolapsa u odnosima - koji bi, na primer, doveo do toga da se sve američke korporacije u Kini i svi kineski studenti u Americi vrate u svoje matične zemlje - raste. Samo jedna kriza deli nas od cementiranja rivalstva kao osnove bilateralnih odnosa u decenijama koje dolaze.

Nesposobnost Pekinga i Vašingtona da sarađuju u suočavanju sa priznatim egzistencijalnim pretnjama po zdravlje planete, najdepresivnija je karakteristika ove sumarne putanje. Čak i ako sukob bude izbegnut, glavni učesnici u Hladnom ratu 2.0, uključujući Rusiju i američke saveznike, potrošiće milijarde dolara na oružje umesto na poboljšanje ljudskog blagostanja, i daće prioritet nacionalnim interesima, stvarnim i zamišljenim, u odnosu na suočavanje sa zajedničkim izazovima.

Hladni rat bi mogla da odluči meka moć, a to znači ubediti ostatak sveta da ne kupuje samo proizvode zemlje koja želi da bude globalni lider, već i njen društveni, politički i ekonomski sistem.

Predsednica Tajvana Caj Ingven tokom posete vojnoj bazi u Tajtungu, Tajvan, 21. januara 2022.

U nameri da unapredi svoj globalni status, SAD bi mogla pomoći milijardama ljudi „Trećeg sveta" da imaju pristup kritičnim tehnologijama i resursima, posebno nakon što su Republikanci i Tramp učinili puno da otuđe one koje su verovali u liderstvo Amerike. Duga istorija eksploatacije drugih zemalja će otežavati te napore, kao i duboko usađeni rasizam.

Kompetitivne prednosti

Stvar otežava i to što američke banke doprinose nadolazećoj dužničkoj krizi u mnogim zemljama, dok su zapadne zemlje i dalje glavni kontributori globalnog zagađenja i pored deklarativnog zalaganja za zelenu agendu. Poljoprivredne subvencije SAD i EU, koji faktički uništavaju izvozni potencijal agrara u zemljama „globalnog juga", trebalo bi lagano napuštati.

Amerika, gde je nasilje vatrenim oružjem visoko rasprostranjeno, ekološki propisi jedva bolji od onih u Kini a nejednakost i rasizam veoma izraženi, teško bez promena u svim ovim domenima može biti svetionik slobode, kao što se to mnogima učinilo 1980-ih. Vašington u novoj konkurenciji velikih sila očajnički treba prijatelje van tzv. prirodnih saveznika (Evropa i druge razvijene zemlje, poput Japana, Koreje, Australije, Novog Zelanda), a upravo je odbijanje da se eskplicitno osudi Rusija od praktično svih zemljama van pomenutih, indikator slabljenja moći SAD. 

Vladimir Putin na samitu BRIKS-a, 23. juna 2022.

Ohrabruje da se u Vašingtonu shvata da će Kina biti trajni a ne prolazni konkurent.  Indikativno je da veliki šokovi kao što su Globalna finansijska kriza i pandemija koronavirusa nisu bitnije poremetili funkcionisanje kineskog društva. Povezano s tim, priliv stranog kapitala u Kinu dostigao je rekordno visok nivo 2021, i pored toga što je pandemija mnoge strane kompanije (istina više retorički nego u stvarnosti) forsirala da razmotre smanjivanje svoje zavisnosti od proizvodnje u toj zemlji.

Dodatno, sa svojim modelom državnog kapitalizma koji je 700 miliona ljudi izvukao iz teškog siromaštva za samo četiri decenije, Peking izgleda sve privlačnije. Kina je svoje vakcine učinila dostupnim drugima po niskim cenama, pomažući zemljama da razviju sopstvene pogone za njihovu proizvodnju. Pored toga, Kina povoljno kreditira siromašne zemlje da izgrade infrastrukturu, na taj način pomažući njihov ukupan razvoj. Kineska inicijativa „Pojas i put" stvara prijatelje širom sveta.

Peking prednjači u svetu i u mnogim tehnološkim oblastima, uključujući 5G/6G, veštačku inteligenciju, robotiku, kvantno računarstvo, mobilna plaćanja, torijumske nuklearne reaktore. Juan počinje da dobija međunarodno priznanje, dok je u razvoju suverene digitalne valute Kina najdalje odmakla.

Kina će izvesno ekonomski nadmašiti SAD. Nije u pitanju samo četiri puta veća populacija, već i to da njena ekonomija raste tri puta brže od američke dugi niz godina. Gledajući BDP po paritetu kupovne moći, Kina je prestigla SAD još 2015, dok bi po BDP-u u tekućim dolarima to trebalo da se desi krajem 2020-ih.

Štand "Huaveja" na sajmu tehnologije u Dubaiju 2021.

Dodatno, sa rastućim brojem globalno konkurentnih kompanija, Kina je sve više izvor inovacija, a njena ekonomska privlačnost i tehnološki kapacitet omogućavaju joj da oblikuje ključne međunarodne institucije, ojača svoje prisustvo u zemljama u razvoju i razvija svoj narativ o rastućoj Kini, nasuprot Americi koja je u opadanju.

Istina, Kina se suočava i sa rastućim otporom naprednih industrijskih demokratija, pa čak i kada bi artikulisala koherentnu alternativu posleratnom poretku, bilo bi teško da pridobije podršku tih zemalja. 

Prepletenost interesa

Ohrabrujući je podatak da duboke veze između ekonomija dve suprostavljene supersile, međusobna zavisnost od tehnologije, trgovine i podataka, nikada nisu postojale u originalnom Hladnom ratu. Naime, Berlinski zid ne samo da je ocrtao oštru liniju između sfera uticaja, slobode i autoritarne kontrole, već je zaustavio većinu komunikacija i trgovine. U godini njegovog pada, SAD su izvezle 4,3 milijarde dolara robe u SSSR i uvezle 0,7 milijardi dolara (u današnjim dolarima, ti brojevi bi bili nešto više nego udvostručeni), dok je u 2021, uprkos trgovinskom ratu, robni izvoz Amerike u Kinu iznosio 151 milijarde dolara, a uvoz neverovatnih 506 milijardi dolara, što znači da je bilateralna razmena dve zemlje čak 65 puta viša, u realnom izrazu.

Dodatno, oprema „Huaveja" i „Čajna telekoma" prenosi podatke preko zemalja NATO-a, dok je aplikacija TikTok u vlasništvu Kine aktivna na desetinama miliona američkih telefona. Na povezanost dve strane ukazuje i konstantna briga Pekinga da li će Zapad ugroziti prodaju naprednih poluprovodnika kineskim firmama, što bi moglo ugroziti nacionalne šampione, poput „Huaveja".

Šangaj, 1. juna 2022.

Iako su nade u „novi (drugačiji) model" odnosa (npr. „engagement") uglavnom nestale, i iako se dve zemlje pripremaju za dugoročnu i višedimenzionalnu kompeticiju, jasno je da će američki i kineski građani daleko više komunicirati nego njihovi prethodnici iz Prvog hladnog rata. Moguće je da dve supersile uspešno koegzistiraju, npr. sarađujući po pitanju sprečavanja dramatičnih klimatskih promena, čak i dok se takmiče u tehnologiji i trgovini, ili se bore za prednost u Južnom kineskom moru i oko Tajvana.

Rivalstvo će biti rasprostranjeno, ali ne i sveobuhvatno. Biće prostora za angažovanje i, ako svet bude imao sreće da prođe kroz ovo rivalstvo, Drugi hladni rat se možda može završiti. To će se dogoditi kada jedna ili obe zemlje prestanu da vide drugu kao veliku pretnju svojim interesima, bilo zato što su se sposobnosti i namere protivnika promenile, ili zato što su zajednički interesi ponovo osmišljeni, ili zato što su izgledi za pobedu minimalni.

Jasno je da ne postoji priručnik za stvaranje i održavanje konkurentskog suživota između dve najveće svetske sile. Međutim, ako Vašington i Peking shvate da ne mogu odlučujuće pobediti u kompeticiji koja je u toku, oni će početi da razvijaju kohabitaciju - što bi stvorilo uslove za evoluciju nategnutih odnosa između dve države.

(RTS)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner