Savremeni svet | |||
Još jedan „izabrani rat“ |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 21. mart 2011. | |
(The National Interest, March 18, 2011)
Ostali zagovornici politike opreza upozorili su da čak i nametanje zabrane letova iznad oblasti – da ne pominjemo daleko robusniju i veoma verovatnu opciju vazdušnih napada na vojne libijske ciljeve – može dovesti do mnogo ozbiljnije i dugotrajnije misije. Konačno, protivnici novog američkog rata na pomolu, ističu da su Sjedinjene Države već suviše angažovane, i vojno i finansijski, u sličnoj situaciji u Iraku i Avganistanu. Zemlja koja beleži $ 1,5 triliona saveznog budžetskog deficita ove godine, ne bi trebalo da traži nove načine za trošenje novca, posebno ne u još jednim nepotrebnom "izabranom ratu". Ali, postoje i manje očigledne zamke koje vrebaju Sjedinjene Države i njene saveznike u intervenciji u Libiji. Jedna je da će, makar i dobronamerno mešanje u ime ustanika, verovatno dovesti u sumnju u toj zemlji, kao i širom većeg dela muslimanskog sveta, da Vašington pokušava da preotme libijski ustanak za sopstvene potrebe. S obzirom na bedni ugled Amerike kod muslimanskog stanovništva, takve optužbe su neizbežne i vrlo je verovatno da bi u njih poverovali. Iako odluka Arapske lige o podržavanju zone zabrane letova, može tek neznatno ublažiti te sumnje, to ih neće eliminisati. I zaista, "arapske ulice" nastoje da se prema režimima koji su na vlasti u zemljama Arapske lige, odnose tek malo bolje od marioneta Vašingtona. Kada intervencija počne, optužbe za američki imperijalizam i evropski neokolonijalizam neće biti daleko. Ta otrovna atmosfera će se zadržati čak i ako zapadne sile uspeju da se suzdrže od kopnene intervencije u ovoj misiji – a što ni u kom slučaju nije izvesno.
Ključno je da razna plemena koja su živela u oblasti Kirenaika i Tripolitanije nisu imala skoro ništa zajedničko. Zapravo, ona su ponekad bila i na suprotstavljenim stranama. Pa ipak, kada su pobedničke savezničke snage tokom i posle Drugog svetskog rata preuzele od Italije kontrolu nad Libijom, održavali su ovaj nestabilni amalgam, umesto da ga odvoje na svoje koherentnije konstitutivne delove. A ovo nije tek pitanje od istorijskog značaja. Oštra podela između Kirenaika i Tripolitanije opstala je i nakon što je Libija postala nezavisna, i to traje do dana današnjeg. Nije slučajnost da je trenutni ustanak protiv Gadafijevog režima počeo na Istoku, sa pobunjeničkim snagama koje su se brzo dočepale Bengazija i drugih gradova u oblasti Kirenaika. Gotovo sve prethodne (neuspešne) borbe protiv režima počele su u istom regionu. Gadafi je iz Tripolitanije i već dugo zavisi od plemena sa zapada zemlje i svojih bezbednosnih snaga pod dominacijom zapada, što je baza njegove moći. I isto tako lako kao što su buntovnički demonstranti i trupe zauzimali velike ciljeve na istoku, tako su predvidivo posrtali zalazeći dublje u oblast Tripolitanije.
Bušova administracija je u velikoj meri potcenila dubinu razdora između sunitskih Arapa, šiita Arapa i Kurda u Iraku, i ta je gruba omaška u velikoj meri zadala priličnu glavobolju Vašingtonu u toj zemlji. Obamina administracija može biti na korak do slične greške u Libiji. Pomoć ustanicima sa sedištem u Kirenaici u zbacivanju Gadafija sa vlasti će gotovo sigurno izazvati bes kod ljudi Tripolitanije. Ako pobunjenici podele zemlju, to će postati žarište nezadovoljstva za poražena plemena – i uzrokovati nove pritužbe protiv zapada tokom većeg dela muslimanskog sveta. Čak i ako pobunjenici pokušaju da zadrže Libiju nepodeljenu, stanovnici oblasti Tripolitanije su u obavezi da se pobune protiv Vašingtona zbog novog, podređenog položaja. U svakom slučaju, Sjedinjene Države i njihovi saveznici su u opasnosti od spoticanja o situaciju u kojoj će gotovo sigurno steći nove neprijatelje. To je poslednje što je Americi potrebno. Ted Gejlen Karpenter, potpredsednik za odbranu i spoljnopolitičke studije na Institutu Kejto, autor je osam knjiga o međunarodnim odnosima, uključujući i Politika lošeg komšije: uzaludni rat Vašingtona protiv droge u Latinskoj Americi. |