Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > I posle Blera Bler - da li će Kameron ikada reći da nije trebalo intervenisati u Libiji
Savremeni svet

I posle Blera Bler - da li će Kameron ikada reći da nije trebalo intervenisati u Libiji

PDF Štampa El. pošta
Nil Klark   
ponedeljak, 01. septembar 2014.

Prelazak poslanika torijevaca Daglasa Karsvela u UKIP je jak udarac za britanskog premijera Dejvida Kamerona i vladajuću konzervativnu stranku.

U junu, UKIP je slavila povedu na izborima za Evropski parlament. To je bilo prvi put posle 1906. da je neka stranka pored Konzervativne i Laburističke pobedila na izborima u Velikoj Britaniji. Mnogi kažu da ovo menja sve, ali torijevci se nadaju da je uspeh UKIP-a bio samo slučajnost. Ovo znatno ugrožava mogućnost da torijevci pobede na parlamentarnim izborima, kao što i kvote u kladionicama pokazuju.

Kladionice daju laburistima najveće šanse da pobede na parlamentarnim izborima sledeće godine. Dok su, sa druge strane, kvote za stranku Dejvida Kamerona 3-1 i, upamtite, kladionice retko greše u vezi sa ovim stvarima.

Dejvid Kameron je bio čovek za koga su torijevci verovali da će ih povesti u novu eru političke dominacije, poput one koje su uživali u osamdesetim. A opet, on će, sva je prilika, otići u istoriju kao neko ko je samo jedan mandat bio primijer, i to poprilično neuspešno. Gde je sve loše krenulo za Dejva?

Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo da se vratimo u jesen 2005, kada je Kameron, tada poprilično nepoznat član Parlamenta, bio izabran za lidera Konzervativne stranke.

Visoki funkcioneri Konzervativne stranke bili su frustrirani što nemaju vlast čitavih osam godina, i menjali su čitav niz predsednika, dok su laburisti pobeđivali na izborima.

Vilijam Hejg, Ijan Dankan Smit i Majkl Hovard nisu uspeli da se povežu sa biračima. Uticajni funkcioneri konzervativaca su, ljubomorni na uspeh laburista, odlučili da je ono što im treba njihov lični "Toni Bler". Počeli su da promovišu Kamerona kao „modernizatora“, koji će za Konzervativnu stranku uraditi ono što je Toni Bler uradio za laburiste - transformisaće stranku koja će onda od nečega za šta niko neće da glasa postati mašina koja pobeđuje na izborima.

„Dejv“ je imitirao Blerov način govora, njegovu „modernističku“ socijalnu politiku, njegov entuzijazam za strane vojne intervencije, i nadao se da će na taj način doprineti da konzervativci pobede na sledećim izborima.

Stranka koja je bila zarobljena u prošlosti odjednom je postala moderna stranka koju ljudi vole. Ali postojala je jedna velika greška u strategiji konzervativaca. A to je da je britanskim biračima, kada su sledeći izbori došli, bilo muka od političara koji imitiraju Tonija Blera i vode njegovu politiku.

Nekada davno, te 1997. godinme, Toni Bler i "blerizam" delovali su novo i privlačno. Još 2001. godine ta politika je mogla da privuče dosta birača. Ali, u 2010. godini Bler i njegova ideologija već odavno su bili prevaziđeni. Na Blera se više nije gledalo kao na harizmatičnog političara koji je srušio „snage konzervativizma“ i doneo mir Severnoj Irskoj, već kao na ratnog zločinca, ljigavog kalkulanta, koji nema iskrenosti i poštenja i koji predstavlja sve što je trulo u britanskoj politici. I upravo tada, kada je narodu bilo dosta "blerizma", konzervativci su nam ponudili "Tonija Blera dva".

Kameron je od spin-majstora Konzervativne stranke i ljudi oko njih predstavljan kao „osećajni konzervativac“ i umereni „jedna nacija-torijevac". Ali, kako sam i ranije pisao u Gardijanu, malo nakon njegove pobede, iza „osećajnosti“ Dejvida Kamerona stoji čovek sa snažnom imperijalističkom politikom. Kameron je podržavao i branio rat u Iraku Tonija Blera, što je biračima moglo mnogo da kaže o tome kako će izgledati njegova spoljna politika. Njegova podrška za mere kao što su gej brakovi je bila tu da sakrije reakcionarnu, neoliberalnu ekonomsku politiku, koja je privatizovala čak i stvari koje ni Margaret Tačer nije htela.

Bilo je tada jasno da će, kada postane primijer, Dejvid Kameron sprovoditi imperijalističku spoljnu politiku sa neoliberalnim ekonomskim programom, što je dobra stvar za elitu, koju ima koristi od ratova i privatizacije, ali loša vest za narod koji želi mirnu spoljnu politiku i ekonomiju prilagođenu običnom čoveku. Upozoravao sam te 2005. godine: „Oni koji nisu za regresivan sistem oporezivanja, povratak tačerističke ekonomske politike iz osamdesetih, koji su protiv britanskog učešća u vojnoj invaziji Irana, Sirije ili neke druge države koja se zamerila SAD, moraju da dobro razmisle o podršci Kameronu“.

Međutim, uprkos svemu tome, mediji i analitičari su bili vrlo naklonjeni Kameronu. Čak i laburistički nastrojeni komentatori su ga podržavali, tvrdivši da će on doneti više socijalne pravde od laburista.

Većina analitičara je 2010. godine očekivala da će Kameron lako pobediti na izborima. Laburisti su bili na vlasti čitavih 13 godina. Štampa je bila izuzetno neprijateljski nastrojena prema Gordonu Braunu, čoveku koji je 2007. zamenio Blera na mestu premijera i vođe laburista. Ali Kameron, uprkos vrlo povoljnom odnosu medija, nije uspeo da dobije većinu.

Onda je napravio ključnu grešku. Umesto da bude premijer u vladi sa manjinskom podrškom i umesto da predstavlja svoj program i onda opet izađe na izbore i zatraži od naroda pun mandat da vlada, on je sklopio koaliciju sa liberalnim demokratama - večitim gubitnicima britanske politike. Ta koalicija je bila štetna za obe stranke.

Tradicionalni konzervativci su bili besni zbog ustupaka koje je Kameron dao liberalnim demokratama, dok su aktivisti liberalnih demokrata, prirodno bliži laburistima, verovali da je njihov vođa Nik Kleg izdao stranku saradnjom sa konzervativcima.

U toj godini izbora za Evropski parlament, podrška liberalnim demokratama je pala na svega 6,69 posto, dok su na vanrednim izborima za poslanike u izbornoj jedinici Njuvark bili šesta partija. To je 9. put da kandidat liberalnih demokrata izgubi mesto u Parlamentu od 2010. Klegova partija se suočila sa nestankom iz parlamenta na izborima sledeće godine, dok konzervativci, iako će ostati u parlamentu, neće dobro proći.

Kameronovo imitiranje Tonija Blera je bilo vrlo neuspešno. Osnovna karakteristika "blerizma" je bila pričati jedno, a raditi sasvim suprotno. Na kongresu Laburističke stranke 1996, na primer, Bler je obećao da će obnoviti „jedinstveni sistem železnice sa centralnom ulogom `Britanske železnice` u državnom vlasništvu, pod državnom kontrolom“.

Dobio je glasne aplauze posle obećanja da će izvršiti nacionalizaciju, ali je kada je došao na vlast, godinu dana kasnije, nastavio sa privatizovanim sistemom železnica.

Kameron je kopirao Blera što se tiče predizbornih obećanja vezanih za nacionalni zdravstveni sistem. Kameron je obećao da "sa konzervativcima neće više biti dosadnog, neefikasnog restruktuiranja nacionalnog zdravstvenog sistema“. I onda je, pod njegovom vlašću, izvršeno najradikalnije restrukturiranje nacionalnog zdravstvenog sistema koje je omogućilo privatizaciju čitavih segmenata zdravstvenog sistema.

I onda ne čudi da su konzervativci pokušali da uklone sa interneta obećanja koje je Kameron dao.

Bilo je još 2010. jasno da se sprema velika prevara britanskih birača.

„Isti ljudi koji su promovisali prevaru zvanu Toni Bler okrenuli su mu leđa, i sada podržavaju prevaru zvanu Kameron“, pisao je politički analitičar Peter Hičens.

„Ti ljudi su kao trgovci, kojima je neko dao proizvod koji nije dobar, automobil koji se kvari, sapun koji se pretvara u prah kada dotakne vodu, hranu koja nema nikakav ukus. Ali su potpisali ugovor da to promovišu. I sada po svaku cenu moraju da spreče kupce da saznaju istinu pre nego što kupe proizvod“.

Za Britance koji su naseli na prevaru zvanu Kameron 2010. godine to je bilo gorko iskustvo, jer su sada shvatili istinu o čoveku za koga su glasali: Da li ima išta na šta bi bio ponosan?

Posle četiri godine i tri meseca kao premijer, Kameronov rejting je bio izuzetno nizak

Njegova vlada je prodala „Kraljevsku poštu“, omiljenu nacionalnu instituciju u javnom vlasništvu od njenog osnivanja 1516, i to ispod tržišne cene - za 1,5 milijardu funti manje od realne vrednosti.

Opsednuti privatizacijom, takođe su prodali i službu za potragu i spasavalje Kraljevske avijacije i čak i Dobavljače krvi Nacionalnog zdravstvenog sistema. Naravno, koristi od ove dve, kao i od ostalih privatizacija, imale su američke kompanije.

Kameronova neoliberalna ekonomska politika je bila katastrofalna za običan narod. Dok su računi i cene rasli, plate su ostale iste ili niže. Statistika pokazuje da je prosečna cena radnog sata od 2010. godine opala za 5,5 posto, što je najveći pad u Evropi.

Kamerunova vlada je smanjila korporativni porez koji plaćaju kompanije sa zaradom preko 1,5 miliona funti sa 23 posto na 21 posto ove godine, a sledećeg aprila će se porez sniziti na 20 posto. Procena je da je smanjenje korporativnog poreza zemlju koštalo preko 5 milijardi funti.

Što se tiče politike prema EU, Kameron je imao čvrstu retoriku, ali nije uradio ništa da promeni stanje. Argumenti koje koristi protiv EU govore o tome u čijem interesu vlada. Njegova vlada je pokušala da spreči EU institucije da regulišu hedž fondove i bankarske bonuse. EU je retko kada u pravu, ali onda kada jeste, tu je Kamron da se tome protivi.

Kada je reč o spoljnoj politici, dok je Irak reč koju treba upisati na nadgrobni spomenik Tonija Blera, Libija je ono što treba upisati na Kameronov.

Na isti način kako je Bler, višestruki ratni zločinac, pomogao da se uništi Irak, Kameron, žestoki pobornik NATO „intervencija“, uništio je 2011. godine Libiju.

„Zaboravite na Tonija Blera i njegovo negiranje krivice za Irak. Naša vlada mora da razmisli o svojoj odgovornosti za poslednju krizu u Iraku, i da makar za trenutak premijer prizna da je pogrešio. Da li će ikada Dejvid Kameron reći da je bilo pogrešno intervenisati u Libiji?“ pita Fredi Grej u listu Spektator.

Ne samo da je Kameron uništio Libiju (zemlju sa najvišim životnim standardom u Africi), on je takođe pomogao da se podstakne građanski rat u Siriji, podržavši „pobunjenike“. Prošlog leta Britanija je igrala ključnu ulogu u ukidanju EU embarga na prodaju naoružanja sirijskim pobunjenicima. I tačno 12 meseci posle toga, Kameron i njegovi saradnici u vladi pokušali su da Britaniju uvuku u američki rat protiv sekularne sirijske vlade, stavljajući sebe na istu stranu kao i IDIL. A 2014. godine Kameron je pratio politiku SAD prema Ukrajini i Rusiji, protivno nacionalnim interesima Britanije, kojoj svakako ne koristi neki novi „hladni rat“ sa Rusijom.

Kameronova politika je mogla da iznenadi samo neupućene. Poslednja stvar koju smo želeli posle Tonija Blera je još jedan Toni Bler, ali, nažalost, upravo smo to dobili.

(Prevod NSPM)

http://rt.com/op-edge/183676-uk-cameron-politics-prime-minister/