Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Hoće li biti rata sa Turskom i kakve su nam šanse u njemu?
Savremeni svet

Hoće li biti rata sa Turskom i kakve su nam šanse u njemu?

PDF Štampa El. pošta
Igor Strelkov   
utorak, 16. februar 2016.
Asadova vojska je izašla na granicu sa Turskom. Ruska vojska vrši velika predislociranja na jugu, desantne trupe menjaju aerodrome, isplovila je Kaspijska flota. Predsednik Turske Erdogan obavlja hitne konsultacije sa bezbednjacima o sigurnosti u regionu. Ranije je predsednik Turske takođe izjavio da ruske akcije u Siriji imaju okupacioni karakter. Hoće li biti rata sa Turskom u bliskoj budućnosti?

Na ovo pitanje odgovara Igor Ivanovič Strelkov.

Smatram da je u pitanju ne samo oružani konflikt sa Turskom (u perspektivi ne isključujem prerastanje u pravi pravcati rat) već i ceo kompleks oružanih sukoba koji će biti pokrenuti protiv Rusije na raznim pravcima.

Sasvim sam saglasan sa čitavim nizom analitičara koji tvrde da Turska ne može da dopusti stvaranje koliko-toliko stabilne kurdske države (makar i nepriznate) i tim više koja bi se nalazila u savezu sa Asadom (u čije su svrgavanje Turci uložili mnogo sredstava i snaga, i sa kojim nema šanse da se Turci izmire). Ruski ekspedicioni korpus (pre svega njegova avionska i izviđačka komponenta) uspeo je da otkloni negativni scenario, prema kojem je šarolika koalicija islamističkih sunitskih grupacija, koje između ostalih podržava i Turska, trebalo da krajem prošle, odnosno početkom ove godine, nanese definitivan udar ,,režimu“ i odbaci ostatke njemu vernih snaga u alavitske enklave. A potom se pozabaviti privremenim saveznicima Asada, Kurdima.

Bez obzira na to što ,,medijske“ pobede koje se reklamiraju na ruskoj televiziji izgledaju veće i sjajnije od realnih, takođe veoma šaren konglomerat koliko-toliko borbeno sposobnih delova sirijske vojske, iranskih dobrovoljaca, hazarskih najamnika i boraca Hezbolaha, uz podršku ruske avijacije i artiljerije, ipak je polako ali sigurno počeo da zauzima pogranične teritorija sa Turskom u Latakiji i provinciji Alepo. I uz sve to, uspeo je da u neposrednom savezom sa Kurdima koji napreduju blokira istoimeni grad, čije potpuno ovladavanje za sve zaraćene strane ima kolosalno značenje.

Za ,,umerene islamiste“ i nacionaliste koji vladaju u Istanbulu poraz njihovih štićenika je nedopustiv, ne samo iz razloga njihovog prestiža već jednostavno i zbog toga što tamo zdravo procenjuju posledice – rat će ravnomerno da pređe na teritoriju same Turske, pošto će baš tamo (na oslobađanje teritorija naseljenih Kurdima) usmeriti glavne napore kurdska gerila (Pešmerga), posle čišćenja pograničnih rejona Sirije od zajedničkog neprijatelja Damaska i njih.

Uslovno govoreći, kao što je Donbas ,,garant“ da neće biti zaoštravanja na granicama Krima (gde će brzo biti prebačena nezanemarljiva ukrajinska kaznena grupacija), tako su i teritorije Sirije, koje kontrolišu turkomanski borci, za Turke ,,osiguranje“ da neće biti ustanka Kurda, sada već na njihovoj teritoriji.

Zato tursko rukovodstvo i nema neki izbor. U Siriju će najverovatnije upasti sa ,,teškom silom“ narednih dana, što će dovesti do direktnog sudara sa sirijskom armijom i ruskim snagama koje je podržavaju. Dalji tok događaja može da bude multivarijantan. Borbena dejstva mogu se voditi i intenzivno, i ograničeno. Ali, jedno je neizbežno – Turci će da zatvore tesnace Bosfor i Dardaneli (preko kojih se realizuje lavovski deo snabdevanja naše grupacije) za prolaz ruskih vojnih brodova i tereta. Vrlo je verovatno da će Turci da objave i zatvaranje vazdušnog prostora nad pograničnim sirijskim teritorijama, što će krajnje da oteža (ako ne i prekine skroz) prebacivanje tereta našim bazama u Latakiji vazdušnim putem.

Šta nas očekuje dalje? Mogu li ruske oružane snage da nanesu poraz turskoj vojsci u Siriji ili makar da je primoraju da zaustavi napredovanje? Na ovo pitanje prinuđen sam da odgovorim negativno.

Postoje osnove vojne veštine koje ne mogu da ukinu ni naučno-tehnički progres, čak ni naša centralna televizija koja sebe smatra svemogućom. Znatno udaljen od svojih baza, bez značajnijih zaliha na terenu, bez organizovane linije snabdevanja, naš po broju nevelik korpus u perspektivi je osuđen na poraz. Da li će izdržati nekoliko dana, nedelja ili čak meseci - ne igra ulogu. Sudbina utvrđenja Port Artur, koje je bez obzira na herojsku odbranu bilo prinuđeno da položi oružje u uslovima potpune blokade, može da se ponovi nakon 111 godina.

I brzina negovog poraza zavisiće ne toliko i ne samo od uspeha u prvim danima bojeva, koliko od toga koliko će odlučno i obimno da deluje protivnik – turska armija, avijacija i flota. Čak i ako Turci nemaju ,,najsavremenije“ raketne i vazdušne sisteme, koje (ako je verovati našim  medijima) imaju ruske jedinice u Siriji, njihova opšta prevlast u snazi i sredstvima na konkretnom teatru vojnih dejstava je neosporna, a blizina bazama snabdevanja omogućava da se popunjavaju resursi, kako se sada kaže u ,,režimu on-lajn“.

Treba primetiti s tim u vezi da će Turci faktički imati inicijativu, pošto će upravo oni načiniti prvi potez u nastupajućoj ,,krvavoj igri“.  A naši vojnici će morati na njega da odgovore. Za one koji se koliko-toliko snalaze u strategiji i taktici, značaj ovog faktora je shvatljiv. Posedovanje inicijative je zalog uspeha bilo koje operacije.

Štaviše, na makar ,,relativnu umerenost“ Turaka ne treba računati – Erdoganu i njegovim istomišljenicima, polazeći od čisto unutarpolitičkih razloga, biće potrebna brza i odlučna pobeda, kadra da podigne duh i patriotsko raspoloženje stanovništva u predstojećem vrlo teškom konfliktu sa oslabljenom, ali ipak velikom državom – Rusijom, sa kojom su se prethodni oružani konflikti za Turke završavali skoro uvek veoma žalosno.

Šta može Ruska Federacija da suprotstavi turskoj vojsci u Siriji? Ako je reč samo o onome što je u Siriji, onda skoro ništa. Značajno pojačavanje ekspedicionog korpusa znači samo ,,dodavanje“ jedinicama osuđenim na poraz određene količine tehnike i ljudstva (sirijsku vojsku principijelno ne uzimam u obzir – osim dva-tri relativno sposobna za borbu sastava, ona nije kadra da se uspešno bori čak ni sa polupartizanskim formacijama islamista i drugih ,,opozicionara“).

Ali to neće izmeniti rezultat. Spasti od razbijanja (ako je to moguće) našu grupaciju i naterati Tursku da se vrati na početne pozicije može samo sveobuhvatna vojna operacija protiv celokupne njene vojne infrastrukture. Uključujući i onu iza granica Sirije. A to već nije konflikt. To je istinski rat. U koji se može umešati i NATO u kojem je Turska bila, jeste i ostaje.

A šta ako se ne umeša? Samo raketnim salvama, niko još rat nije dobio. Turci imaju jaku avijaciju, solidnu PVO, relativno snažnu flotu. Zajedničku granicu sa Turcima nemamo osim po moru...

Zato sa Ukrajinom imamo zajedničku granicu. I u Donbasu situacija postaje napeta poslednjih dana. Upravo će se tu, verovatno, dogoditi prve odlučujuće kopnene borbe novog rata, u koji će Ukrajina otvoreno da stupi u svojstvu turskog saveznika. Krimski zemljouzi neće ostati bez pažnje, kao i Pridnjestrovlje... Naši ,,mirotvorci“ surkovskog kova došli su do toga da će Rusija morati da se bori na dva fronta.

U krajnjem rezultatu, ako rat počne, biće težak za Rusiju, i teško odmah pobedonosan. A uzimajući u obzir i to da naša ,,partijsko-privredna elita“ već dve godine razmišlja kako da se što pre preda, onda će se ,,mangupa“ spremnih za sabotažu na svim nivoima naći i previše.

Od sirijskog rata ništa dobro ne treba očekivati (o čemu sam govorio i pisao još od prvih dana). Ne treba ni sad. Čekam mobilizaciju. Teško da će se ona izbeći.

Preveo sa ruskog: Nebojša Vuković

Izvor: http://rusnext.ru/recent_opinions/1455121965