Savremeni svet | |||
Hezbolah i Gordijev čvor na Levantu |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 23. jul 2012. | |
Aktuelna libanska vlada, u kojoj je i Hezbolah (prev: Božja partija) sa juga Libana, nalazi se pod sve većim pritiskom ne samo zapadnih sila i država Zalivskog veća saradnje, već i nezadovoljnih sunitskih frakcija unutar same zemlje. Predvođeni Saadom Haririjem i snažno podržani iz Vašingtona, Rijada i Tel Aviva, oni čekaju rasplet krize u Siriji, nadajući se promeni režima u Damasku i sledstvenom „domino efektu“ u Bejrutu. Vođa Hezbolaha, najmoćnije vojno-političke organizacije u Libanu i saveznika sirijskog predsednika Bašara el-Asada, Hasan Nasrala je svestan mogućih implikacija po razvoj situacije u Libanu u slučaju nepovoljnog razrešenja sirijske krize (Asadov pad). Sever Libana je pun plaćenika i islamista iz inostranstva, koji već mesecima pokušavaju da uđu u Siriju i zauzmu grad Homs, koji je svega 30-tak kilometara udaljen od granice sa Libanom. Njegovo zauzimanje bi predstavljalo polaznu tačku za osvajanje celokupne sirijske teritorije, kao što je to bio slučaj sa Bengazijem u Libiji. Dok se u delovima Damaska vode žestoke borbe i dok desetine hiljada izbeglica iz Sirije beže u Liban, Hezbolah sigurno zna da bi njihova vladajuća koalicija pod pritiskom zapada i Rijada mogla da se već koliko sutra uruši. To bi dovelo do velike političke nestabilnosti, koja bi mogla da generiše i novi građanski rat. Da li je to realan sled događaja? Pre samo godinu-dve odgovor na ovo pitanje bi bio negativan. Međutim, s obzirom da situacija u Siriji izmiče kontroli, nemoguće je isključiti ovakav scenario. Hezbolah se dobro pripremio za mogući oružani sukob. Uvećan je raketni arsenal, intenzivirana obuka i obnovljena infrastruktura koja je uništena ili oštećena u ratu sa Izraelom 2006. godine. Ceo jug Libana je potpuno militarizovan, pod direktnom upravom Hezbolaha i funkcioniše autonomno u odnosu na ostatak države. Hezbolah ima apsolutnu podršku lokalnog šiitskog stanovništva, ali i veliku finansijsku, vojnu, političku i svaku drugu pomoć Teherana, posebno iranske Revolucionarne garde. Glavni zadatak Hezbolaha je ostao isti još od njegovog osnivanja tokom građanskog rata u Libanu, a to je odbrana juga zemlje i priprema za konačni obračun sa Izraelom. Pripadnici ovog pokreta su tokom proteklih decenija stvorili ozbiljnu vojno-propagandnu i obaveštajnu mrežu i učvrstili kontrolu nad područjem južno od Bejruta. Ostvarili su potpunu infiltraciju u svim aspektima libanskog društva, posebno na jugu zemlje. Koliko je „Božja partija“ ozbiljna i dobro organizovana, najbolje svedoči podatak da je tokom rata 2006. godine izraelskim oružanim snagama trebalo mesec dana da probiju prve linije odbrane Hezbolaha i napreduju 15-20 km na sever do reke Litani. Izraelska vojska je imala ozbiljne gubitke u ljudstvu i tehnici (tenkovi), unatoč neumornom svakodnevnom bombardovanju iz vazduha, mora i kopna i nepobitnoj činjenici da su odlučan otpor pružali lokalni rezervisti Hezbolaha, a ne elitne snage koje su se za to vreme utvrđivale na obalama reke Litani. Hezbolah se tokom godina dodatno pojačao isporukama iranskih raketa „Zelzal“ sa dometom preko 150 km i značajno povećanom preciznosti, tako da je sada cela teritorija Izraela u dometu njihovog raketnog arsenala. Sada se Hezbolah suočava sa još većim izazovom. Novonastala situacija zahteva da pažljivo vuku poteze i čuvaju ono što su decenijama stvarali. Zadatak koji će u narednom periodu biti teško ostvariv. Nedavni napad bombaša samoubice na izraelske turiste u Bugarskoj je izazvao salvu optužbi Tel Aviva i Vašingtona o navodnoj direktnoj umešanosti Hezbolaha i Irana. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je već naredio izraelskim snagama da se pripreme za moguću vojnu intervenciju, da bi sprečili da deo sirijskih zaliha hemijskog oružja padne u ruke Hezbolaha. Gde bi to Netanjahu intervenisao, u Siriji ili Libanu? Možda istovremeno u obe države? Šta će u tom slučaju da urade libanski suniti i hrišćani?
Izgleda kao da se akteri ove velike bliskoistočne krize više i ne trude da barem u javnosti prikažu kakvu-takvu želju za pregovorima i mirnim rešavanjem nagomilanih problema u regionu. U ovom zamršenom spletu interesa svako vuče na svoju stranu tako da ovaj Gordijev čvor umesto da se razreši, s vremenom postaje sve čvršći. Legenda kaže da je Aleksandar Makedonski enigmu Gordijevog čvora rešio jednim zamahom svoga mača. Da li je Vašington već doneo odluku da zamahne mačem i pokuša da na taj način razreši krizu kojoj je i sam kumovao? Sve činjenice govore da je Levant samo usputna stanica i da će se najsnažniji udar američkih oružanih snaga sručiti na Islamsku Republiku Iran. Međutim, ne treba zaboraviti da Levant krije mnoge zamke i da su moguća svakojaka neprijatna iznenađenja pa bi na ovom Gordijevom čvoru neki mogli polomiti svoje mačeve. |