Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Avganistan – rat kao pi-ar vežba
Savremeni svet

Avganistan – rat kao pi-ar vežba

PDF Štampa El. pošta
Brendon O Nil   
ponedeljak, 05. jul 2010.

(Spajkd magazin, 28.6.2010)

Poslednji događaji potvrđuju da glavna motivacija zapadnih sila kada je Avganistan u pitanju nije da „spasu Avganistance“, već - da spasu obraz. Od načina na koji se predsednik Obama uhvatio u koštac sa debaklom generela Mek Kristala do obećanja premijera Dejvida Kameruna da će se „hrabre britanske trupe“ vratiti kući do 2015. godine, postaje sve jasnije da NATO trupe, predvođene Amerikom i Britanijom, ostaju u Avganistanu najviše zato da bi se izbeglo priznavanje poraza.

One nisu tamo kako bi postigle ikakve konkretne ciljeve, još manje radi nafte ili ruda, kako tvrde neki nervozni antiratni aktivisti, već pre svega kako bi se, građenjem imidža Zapada kao čvrstog i posvećenog, zamaskirao  duboki politički i vojni defetizam koji je zahvatio misiju u Avganistanu. Ovaj pi-ar imperativ, misija da se spasi obraz, donosi nam novu i opasnu vrstu ratovanja, koji se ne vodi zbog potrebe Zapada za sirovinama ili usled želje za uvećanjem njegove političke moći u inostranstvu, već iz očajne potrebe da se rasulo prikaže kao odlučnost, a poraz kao pobeda. Slanje ljudi u rat i napadi na položaje avganistanaca pre su pi-ar vežba, nego imperijalno osvajanje. 

Svi sada priznaju da ovaj rat ne može biti dobijen, i to zapravo otvoreno i govore. Pri odlasku iz Avganistana u oktobru 2008. godine, general-major Mark Karlton Smit, komandant britanskih trupa, rekao je kako NATO ne bi trebalo da očekuje „konačnu vojnu pobedu“. Specijalni izaslanik Ujedinjenih Nacija u Avganistanu, Kai Eide, kazao je: „Svi mi znamo da ne možemo odneti vojnu pobedu. Ona mora biti odnesena političkim sredstvima.“ General-major  Ričard Blanšet, predstavnik za medije Međunarodnih snaga za bezbednosnu pomoć koje nadgledaju misiju NATO u Avganistanu, izjavio je da je „vojno rešenje“ nemoguće.

Ministar odbrane SAD Robert Gejts osudio je krajem 2008. godine ovakve komentare kao „defetističke“. No, godinu dana ranije njegov predsednik, Barak Obama, najavio je početak povlačenja američkih trupa iz Avganistana za juli 2011, istovremeno najavljujući da će u međuvremenu tamo biti poslato dodatnih 30.000 vojnika. Time je u jednom dahu najavio i rat i povlačenje, to jest „eskalaciju povlačenjem“, kako je primetio jedan američki novinar. Ovo je pokazalo da vašingtonske elite, uprkos optužbama za defetizam koje upućuju svojim britanskim saveznicima i saveznicima iz Ujedinjenih Nacija, takođe veruju da rat ne može biti dobijen, te da u roku od godinu dana treba početi sa povlačenjem. S tim, što najavu povlačenja oni više vole da zabašure najavom slanja 30.000 vojnika u Avganistan čisto radi utiska, odnosno kako bi, dok najavljuje kraj svoje misije, Amerika i dalje delovala „odlučno“.

Sukob unutar NATO, i veoma javna čarka između britanskih generala koji ne veruju u pobedu i predstavnika američke odbrane koji suzbijaju defetizam, nije suštinski sukob oko pitanja načina ratovanja i borbe protiv Talibana, već neslaganje oko odnosa sa javnošću. Sve strane u NATO se slažu da se rat ne može dobiti i da bi ga trebalo okončati, jedino se ne slažu da li to treba predstaviti jezikom teškoća ili jezikom pobede. Da li je ishod rata posledica činjenice da se ispostavilo da je otarasiti se Talibana ispalo teže nego što se mislilo, ili je on zapravo tako bio i planiran, sa ograničenim ciljem da se oslabe Talibani, sredi situacija na Severu zemlje i stvore relativno jake avganistanske snage bezbednosti (kako sada tvrde neki zvaničnici SAD).

Kada je Obama najavio tih dodatnih 30.000 trupa, to nije, kako neki komentatori tvrde, bio dokaz da je on posvećeniji ratu u Avganistanu nego Britanci i UN, već dokaz da je on posvećeniji od njih pi-ar ratu za spasavanje reputacije. Dok se trud evropskih političara da se spasi obraz ograničava na izjave tipa „usredsredimo se na politička sredstva, a ne na vojnu pobedu“, Obamina posvećenost spasavanju obraza uključuje i slanje novih 30.000 vojnika, ljudi i žena od krvi i mesa koji mogu ozboljno nastradati, čak i poginuti, a čije prisustvo služi samo ublažavanju efekta najave američkog povlačenja. Radi spasavanja obraza, neki iz NATO spremni su samo da daju obmanjujuće slatkorečive izjave za medije – Obama je s druge strane spreman da za to rizikuje i ljudske živote.

Važno je shvatiti šta je to što je dovelo do poraza NATO snaga u Avganistanu. Nije u pitanju bio spoljašnji neprijatelj, već unutrašnja nesloga. Defetizam je drugo ime ovog poraza. Vojni komandanti pričaju o negostoljubivosti avganistanskog terena i nepokolebljivosti Talibana, što su svakakao faktori koji jesu uticali na ishod NATO misije (veće i složnije osvajačke vojske od NATO već su iskusile žilavost Avganistana). Međutim, osnovni razlog jeste nedostatak ikakve jasne misije, neprestano menjanje razloga za rat, nedostatak osnovne opreme (u britanskim snagama), uticaj modernih ideja o post-traumatskom stresnom poremećaju i osetljivosti vojnika, usvajanje strategije izbegavanja rizika koja je umesto oslanjanja na ljudsku inteligenciju favorizovala akcije bespilotnih letelica, i opšti nedostatak političke volje i smera – ukratko, kriza same zapadne politike, koju su se naše vođe nadale da će ovaj rat rešiti – a koja je dovela do toga da smo u Avganistanu porazili sami sebe.

Tvrditi da su Talibani pobedili Zapad znači shvatiti stvari sasvim naopako. Zapravo, ono što je u velikoj meri održalo Talibane, i moralno i vojno, jeste defetizam NATO snaga. Kako je navedeno u jednom izveštaju, talibanske vođe „iskoristile su „defetističke“ komentare zapadnih zvaničnika kako bi izvojevale propagandnu pobedu“; prema nekim izvorima, oni su na krilima defetizma Zapada regrutovali nove borce i podigli entuzijazam postojećim. Najave povlačenja koje su dali i Obama i Kamerun, odnosno reklamiranje činjenice da neće još dugo tu ostati, daje Talibanima podsticaj da izdrže još koju godinu vodeći gerilski rat niskog intenziteta, da bi nakon povlačenja NATO preuzeli vlast od Karzaijevog režima, kompromitovanog svojom saradnjom sa defetističkim okupatorskim snagama, što već najavljuju i neki zapadni zvaničnici.

Ukoliko ste se od početka protivili ratu, možda se pitate: pa šta? Mi ionako nismo želeli da vidimo NATO snage u Avganistanu, zašto ne bismo proslavljali njihovu propast? Zbog toga što je defetizam jedna veoma razorna sila kada su u pitanju međunarodni odnosi. Misija za spasavanje obraza, pokušaji Londona i Vašingtona da izbegnu šire političke krize „ozbiljnim pristupom“ Avganistanu – rađa opasnu vrstu ratovanja, u kojoj je ozbiljna strategija podređena medijskoj manipulaciji, dugoročno razmišljanje ustupa mesto pi-ar-u sa kratkoročnim dejstvom, a misije u kojima se radi o životu i smrti se pokreću kako bi se „izgradio imidž koji povećava političku moć“. To dovodi do ratova koji mogu biti još nestabilniji i nepredvidiviji nego raniji imperijalni pohodi, i u kojima se krv proliva... pa, ni zbog čega.

(prevod i adaptacija: Jovana Papan)