Početna strana > Samo smeh Srbina spasava > Obelisk stida i srama
Samo smeh Srbina spasava

Obelisk stida i srama

PDF Štampa El. pošta
Saša Rendić   
ponedeljak, 30. avgust 2010.
Na opšte oduševljenje svih zaljubljenika evropske Srbije, a uz nesebičnu pomoć tradicionalnih prijatelja iz Londona, Brisela, Berlina i Vašingtona, danas je u Beogradu svečano otvoren Obelisk Stida i Srama, koji će nam omogućiti da okajemo sve počinjene grehe od Nemanjića do današnjih dana.

Ovaj obelisk predstavlja najatraktivnije arhitektonsko zdanje svih vremena, a gradili su ga zajedno domaći i inostrani eksperti. Visok je 500 metara, isprepletan spiralnim stepenicama, a na njemu su živopisno urađeni fragmenti iz zločinačko genocidne srpske istorije. Posebno je zanimljiv ba reljef koji oslikava Ćele Kulu, jer kao što znamo glavni krivci za taj nemili događaj su tadašnji srpski huligani, koji su izazivali i provocirali čestite turske vezire i njihovu plemenitu vojsku. Ništa manje atraktivan nije fragment koji prikazuje kako đaci iz Kragujevca začikavaju rodoljubivog nemačkog SS oficira i njegov blagorodni streljački vod.

Sama konstrukcija obeliska omogućiće istovremena pokajanja velikog broja Srba, a prosto je idealna za grupne posete i đačke ekskurzije, gde će učenici još jednom moći da utvrde gradivo kojim ih obrazuju današnji mediji, kao i udžbenici najnovije generacije.

Ulaz u ovaj monumentalni kompleks je besplatan, s tim što su posetioci obavezni da kupe “Pokajnicu” koja staje ništavnih 200 evra, a može se dobiti sa popustom na akciji u poznatim megamarketima Idee, Supervera ili Maksija. Novac iz ovog fonda ići će pravo u nezavisne humanitarne organizacije, odakle će se finansirati svi demokratski pokreti za borbu protiv srpskih fašističkih hordi.

Na “Pokajnici” je utisnuta srpska trobojka, ali je novina što je dvoglavi orao zamenjen dvostrukim bičem. Ovaj simbol zasluga je danonoćnog truda heraldičara iz NVO i njihovih bratskih i sestrinskih stranaka, a svrha mu je da nas u svakom momentu podseti na naše grehe, kako prošle, tako i buduće, te da nas uvede u svetu tajnu poniznosti i samokažnjavanja.

Na poleđini “Pokajnice” je tekst Stida, koji pokajnik čita naglas:

“ Ja Srbin (izgovorite Vaše ime i prezime, ali vrlo tiho, zbog osećanja stida i srama), kajem se što sam za ovaj život izabrao ovo grešno telo, koje odiše nedelima mojih krvničkih predaka, koji su misleći da se bore za slobodu, počinili užasne zločine nad nemačkom, turskom, bugarskom i austrougarskom vojskom.

Stidim se što sam potomak ljudi koji svoje okupatore nisu dočekali cvećem, hlebom i solju, kafom i ratlukom, pečenim prasićima i Vasinom tortom, i kako to već dolikuje pravom domaćinu – nisu im ponudili konak, kao i svoje žene i decu pride, ne bi li se ovi što ugodnije osećali u ovakvoj zabiti kakva je Srbija.

Stidim se što sam potomak solunskih boraca, koji su prilikom prelaska preko Albanije pogazili svu travu sa okolnih brda i time napravili nesagledivu ekološku i materijalnu štetu našim vekovnim prijateljima.

Takođe se stidim što se moji preci već tada nisu predali oslobodilačkoj Austro – Ugarskoj i Nemačkoj armiji, te u cilju napretka evropske civilizacije izložili svoja tela osamnaestočasovnom radu u glamuroznim demokratskim rudnicima širom Evrope.

Sramim se što su moji preci 1918. u opancima, na divljački i životinjski način, ponizili i naterali u beg onako moćnu, svetlu i progresivnu silu, koju su oličavali ugledni nemački i austrougarski riteri.

Stidim se što su moji preci ustali u borbu protiv Hitlerove Nemačke, koja je odisala snažnim čovekoljubljem i krematorijum – demokratijom.

Sramim se što moji preci već 1941. nisu bacili puške, i u skladu sa Hitlerovom demokratijom poveli svoje porodice u Jasenovac, hram humanizma i renesanse, koji je ponos Vatikana, Hrvatske i njihove tisućljetne herojske povijesti, te izložili svoja grešna tela ritualu svete tajne pročišćenja na najuglednijoj ustaškoj akademiji znanosti i umjetnosti.

Stidim se što je 1999. srpska PVO onako divljački i krvoločno gađala milostivo anđeoske avione SAD, V.B. i ostalih naših prijatelja, koji su tako pažljivo nišanili i birali svoje ciljeve, samo iz straha i prevelike brige da neko nevin ne strada, iako, kao što znamo, u Srbiji nevinih nema.

Zaklinjem se da na međunarodnim utakmicama neću nositi obeležja Srbije, jer sam svestan da time izazivam i provociram opravdani gnev, kao i kulturu i čovekoljublje koje demonstriraju civilizovani evropski narodi, a posebno građani miroljubivog Brisela.

Zaklinjem se da ću spaliti sve svoje knjige koje sadrže srpske krvožedne mitove, kao i svu literaturu koja obiluje zločinima mojih predaka protiv svih snaga progresa i izobilja koje su vekovima dolazile da nas oplemene, a mi smo ih tako primitivno i bestijalno napadali.

Zaklinjem se da ću iz svog novčanika izvaditi slike svoje porodice, a umesto njih staviti fotografije Bajazita Munjevitog, Kajzera Viljema, Adolfa Hitlera, Bila Klintona, Tonija Blera, Hašima Tačija, Alije Izetbegovića, Franje Tuđmana i svih ostalih humanista, genija i vizionara koji su mom narodu želeli dobro, a ja zbog viška primitivizma, genskog faktora, kao i urođene gluposti to nisam shvatao.

Oprosti mi Bože što sam Srbin!

Amin!

Ova “pokajnica” mora se uramiti i držati na zidu umesto ikone, naučiti napamet, izgovarati bar triput dnevno, uz obavezno posipanje pepelom.

U dane verskih praznika poželjno je bičevanje koje vrši sveštenik - kardinal. Budući da kardinala u Srbiji još nema dovoljno, možete angažovati ovlašćenog sveštenika iz Društva Srbije za borbu protiv Srba.

Ovim hrabrim i pragmatičnim potezom, svi progresivni Srbi pokazali su ogromnu želju da se pokaju zbog svih lokalnih i svetskih, prošlih i budućih istorijskih događaja, bez obzira da li su u njima učestvovali ili nisu. Vašington, Berlin, Brisel i London će to umeti da cene, a kada strani turisti po dolasku u Srbiju ugledaju pogurene ljude oborene glave i pokajničkog pogleda, koji im pri tom stavljaju bič u ruke i mole ih za dva – tri dobra udarca po leđima, ne bi li im i na taj način iskazali dobrodošlicu, s ponosom će moći da kažu: “Ovo su oni Nebeski Srbi koje smo uvek želeli, tako treba da izgledaju naši tradicionalni prijatelji i saveznici!”