Početna strana > Prikazi > Čedomir Popov: Velika Srbija – stvarnost i mit
Prikazi

Čedomir Popov: Velika Srbija – stvarnost i mit

PDF Štampa El. pošta
Milovan Balaban   
četvrtak, 04. decembar 2008.
(Čedomir Popov, Velika Srbija – stvarnost i mit, Izdavačka knjižarnica Stojana Jovanovića, Sremski Karlovci-Novi Sad 2008, str 347)

Ova knjiga je napisana, kako kaže njen autor akademik Popov, iz dva razloga. Prvi je naučni skup „Velika Srbija, istine, zablude, zloupotrebe“ koji je održan 2002. a drugi je poziv haškog tribunala da kao ekspert svedoči u odbrani Miloševića na deo optužnice koja se odnosi na kontinuitet velikodržavne srpske politike 19. i 20. veka koji je bio potkrepljen elaboratom američke istoričarke Odri Helfant Balding. Treći razlog pisanja knjige otkrio je autor u intervjuu „Geopolitici“ septembra ove godine gde on kaže da knjiga ima praktični kulturni i politički značaj a pokrenuta je u okviru projekta Matice Srpske da se usled krize nacionalnog identiteta štampaju knjige za narod i namenjene narodu.

Ovako naslovljena knjiga akademika Čedomira Popova govori o pokušaju da se na jedan koncizan i narodu pristupačan način objasni fenomen stvaranja mita, što u domaćim što u inostranim medijsko-političkim centrima moći, o velikodržavnoj srpskoj tvorevini i velikosrpskom nacionalističkom psihološkom profilu našeg naroda. Knjiga nije istorija Srba i Srbije kaže akademik Popov pa dalje pojašnjava šta je knjigom želeo da rekonstruiše i pojasni: „Nije ona ni knjiga o jugoslovenskom i srpskom pitanju, a nije, najzad, ni celokupni istorijski prikaz nastanka i razvoja srpske nacionalne misli i državne ideje. Ona je pokušaj da se u toj misli i toj ideji sagleda onaj fenomen koji se već čitav jedan i po vek naziva, optužuje, osuđuje i anatemiše kao „velikosrpska politika“ rođena u vatri nacionalne revolucije 1804-1815.“ (str 7.). Dakle, knjiga prati istorijsku genezu anatemisanja napora srpske države da objedini većinu Srba u jednu nacionalnu državu.

U kontekstu tog cilja autor sagledava i pojašnjava sve relevantne činioce koji su bili iz različitih razloga protiv takve zamisli te su pribegli osudi pa i (naročito u poslednje vreme) satanizaciji našeg naroda, koji je samo propovedao ideja tadašnje evropske demokratsko-nacionalne građanske klase, na geostrateški uvek izuzetno važnom balkanskom prostoru gde su se sudarali interesi velikih sila.

Takođe, knjiga višestruko pokazuje značaj religijskog faktora u žigosanju Srba, što je uslovljeno njenim uticajem na formiranje nacionalne svesti balkanskih naroda. Na kraju, autor ubedljivo prikazuje specifičnost srpskog nacionalnog pitanja, koje je uslovljeno srpskom rasutošću na Balkanu usled konstantnih seoba u vreme turske vladavine.

To je jedan od faktora koji je vodio rešavanju srpskog nacionalnog pitanja u jugoslovenskoj zajednici u kojoj se srpski nacionalni identitet utapao u virtuelno jugoslovenstvo i bratstvo i jedinstvo dok su drugi narodi konsolidovali i ojačali svoju nacionalnu svest (Hrvati i Slovenci), neki je tek izgradili (Makedonci) a pojedine grupacije iz srpskog nacionalnog korpusa stvorili, ili su u toj fazi konstituisanja (Bošnjaci i Crnogorci). Sve to zajedno ruši optužbe o Srbima kao hegemonistima, nacionalistima i asimilatorima koji su ugrožavali identitet i teritorijalni integritet narodima zapadnog Balkana.

„NAČERTANIJE“-PRVI SRPSKI NACIONALNI PROGRAM

Temelj srpske nacionalno-ekonomske politike je „Načertanije“ Ilije Garašanina iz 1844. godine. U njemu, Garašanin uz pomoć poljske i češke emigracije (Rodofinikina i Zaha), ali vešto izbegavajući njihove originalne nacrte koji su imali južnoslovensku orijentaciju, pravi nacrt programa isključivo oslonjenog, zbog njegove konzervativnosti i turkofilstva; na „sveto istorijsko pravo“. Manje se oslanjao na prirodno pravo i načela modernih demokratsko-nacionalnih revolucija (ovakva orijentacije će sve više imati uticaja kod narednih srpskih generacija).

Po Garašaninu, neosporno srpske zemlje su, pored Srbije, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo i Metohija dok program daje mogućnost ujedinjenja u zajedničku državu i ostalih Južnih Slovena koji su se tada nalazili u okviru austrijske monarhije. Treba imati u vidu da tadašnja srpska intelektualna elita nema predstavu o granicama nekadašnjeg Dušanovog carstva, pa optužbe o kontinuitetu sa granicama srpske srednjovekovne države ne stoje. Takođe, ovo pokazuje da Garašaninov program ima više etničko nego istorijsko utemeljenje. Može se konstatovati da je „Načertanije“ (strategijski i institucionalno definisano kao plan srpske države) samo nastavak politike Karađorđa i srpskih ustanika koji su želeli da oslobode i objedine prostor na kom je srpski narod činio neospornu većinu.

„VELIKA SRBIJA“ – AUSTRIJSKI MIT

Pojavom srpske nacionalne ideje ugroženom se, usled velikog broja srpskih i južnoslovenskih podanika, prvenstveno osetila Austrija. Zato je Beč kolevka definisanja njene „velikosrpske prirode“ što je i tada (a naročito u moderno vreme) obilno „iz prikrajka“ pomagala Velika Britanija1 videći u Srbima produženu ruku ruske ekspanzionističke politike na Balkanu. Tako je definicija koju je konstruisala, a potom posejala Austrija, našla manje ili više plodno tle u svim vodećim zapadnoevropskim zemljama. One su je tokom poslednjih vek i po obilato koristile a samo nevoljno i retkim momentima, kada je došlo do sukoba dva krila germanskog sveta oko globalne dominacije, ostavljale po strani podržavajući stvaranje i održavanje jugoslovenske države. Mora se naglasiti, iz njihove perspektive, koja je svakako bila bliža, u pojedinim trenucima identična, sa stavovima slovenačke i velikohrvatske ideologije a koja je pretpostavljala državu Južnih Slovena sa katoličko-protestantskom dominacijom u savremenom trenutku preobučenom u sekularno „demokratsko“ ruho.

Austrija (od 1867. Austrougarska) definisala je mogućnost srpskog nacionalnog ujedinjenja kao opasnost broj jedan po stabilnost crno –žute monarhije. Od dobijanja faktičke nezavisnosti Srbije 1867, a pogotovo od međunarodnog priznanja na Berlinskom kongresu 1878.godine Austrija ima u planu pripajanje malene Srbije smatrajući je za mogućeg Pijemonta okupljanja ne samo Srba nego i svih južnoslovenskih naroda. Uz sve veće aspiracije ka jugoistočnoj Evropi i sve većeg straha od nacionalno-demokratsko-ekonomskog poleta Srbije Habzburška monarhija pojačava propagandno žigosanje svoga malog suseda kao velikosrpskog, ali i civilizacijski inferiornog, varvarskog i prostačkog stvarajući mržnju kod svojih podanika, prvenstveno Hrvata i Muslimana, prema Srbiji i srpskom narodu2.

Profesor Popov studiozno obrazlaže ovakve aspekte Austrougarske propagande smatrajući ih presudnim za pravdanje sopstvene agresivne politike. U tom napadima se išlo do paradoksa što potvrđuje primer barona Huga Kučera koji pisac navodi. Naime uviđajući da propaganda protiv Srba može imati negativne posledice po život u Bosni, Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i drugim austrougarskim pokrajinama u kojima žive Srbi, baron Isidor Benko upozorava da bi trebalo da se pravi razlika između pojma Srpstvo i „Velikosrpstvo“ na šta Kučer odgovara: „granica između ta dva pojma i ne postoji, jer svaki srpski duh u suštini svojih aspiracija je „Velikosrpski“ budući da u sebi sadrži misao o nacionalnom i državnom ujedinjenju Srba“ (str.282.).

NACIONALNI SNOVI DRUGIH EVROPSKIH NARODA

U ovoj knjizi se prikazuje nacionalni programi skoro svih naših balkanskih suseda, ali i nekih evropskih naroda, pri čemu konstatuje da su srpski (ne samo Garašaninov nego i Vukov) najbenigniji.

Programi svih naših suseda temeljili su se na istorijskom pravu (negirajući ili zapostavljajući etnički princip) pa su Bugari sanjali o obnovi Simeonovog carstva, Grci o vaskrsu Vizantije a Italijani o pripajanju „istorijskih pokrajina“ kao što je Dalmacija. Svi ovi, ali i ostali kao što su Nemački, Mađarski i dr, projekti su podrazumevali uključenje velikog broja drugih etničkih grupacija u sastav programski skiciranih nacionalnih država (str. 67-84.). Za razliku od njih, autor decidirano tvrdi da srpska država nikada nije imala takve ambicije. Potom, potvrđujući svoj stav, on naglašava da su svi planovi, koji su imali utemeljenje u narodu i političkoj eliti, stvaranja moderne srpske države predviđali srpski nacionalni državni organizam sa 65-70% Srba u njemu koji niko ne bi mogao ni istorijski ni etnički da opovrgne (str. 320).

Ipak, Akademik Popov dopušta mogućnost da su postojali, kako ih on naziva, prolazni snovi o Velikoj Srbiji. Istovremeno on obrazlaže istorijski i politički kontekst njihovog nastajanja. U prvom redu misli na program organizacije „Ujedinjenje ili smrt“ pod vođstvom Dragutina Dimitrijevića Apisa i nacrte programa koji su nastali u krilu heterogenog četničkog pokreta Draže Mihajlovića. Prvo što ističe autor jeste da ovi nacrti nikada nisu imali zvaničnu težinu, odnosno da nisu prihvatani od zvanične Srbije, u prvom slučaju regenta Aleksandra i Pašićeve vlade, a u drugom od strane izbegličke vlade u Londonu. Treba samo dodati da su oni nastali u istorijski teškim trenucima u vreme strahota prvog svetskog rata praćene austrougarskim zločinima nad civilima u okupiranoj državi, te ustaško-albanskih zverstava i genocida tokom drugog svetskog rata, što sve može da donekle opravda ovakva srpska nastojanja koja su više imala odbrambenu svrhu biološkog očuvanja nacije u budućnosti, nego osvajačke „velikosrpske atribute“ (str. 99-111).

VELIKOHRVATSKI I VELIKOALBANSKI PROJEKTI

Programski nacrti i aktivnosti koje su ih pratili, velikoalbanskih i velikohrvatskih državnih projekata, autor izlaže u posebnom kontekstu smatrajući ih determinantnim za dalju satanizaciju (koja je prevazišla Austro-Mađarsku) Srba i srpske državne ideje. Srbi su stvarajući Jugoslaviju smatrali da su svoj nacionalni problem otvoren ustankom 1804. rešili uz uverenje, bez obzira na mnogobrojne nesuglasice, da su to isto učinili Slovenci i Hrvati. Život u Kraljevini je pokazao vrlo brzo planove i namere svih ostalih naroda koji su se našli pod zajedničkim državnim krovom. Hrvati, a i ostale nacije, su tek otvorile svoja državna i nacionalna pitanja smatrajući novostvorenu državu tranzitnom etapom u ostvarivanju tog cilja. Akademik Popov ističući genezu srpsko-hrvatskih (srpske Vlade i Jugoslovenskog Odbora a potom Narodnog Vijeća iz Zagreba) pregovora tokom evropskog rata elaborira nameru velikohrvatskih vodećih političara da se stvori konfederacija, na principu dve ravnopravne konfederalne jedinice, od Kraljevine Srbije i ostalih delova Austrougarskih zemalja, u kojima su živeli Slovenci, Hrvati i Srbi, sa centrom u Zagrebu i dominantnim katoličko-hrvatskim uticajem.

Zalaganje Hrvata za federaciju u pojedinim trenucima, po autoru više je izraz taktike usled nepovoljnih međunarodnih okolnosti nego iskrene želje za pravičnim rešenjima problema koji su bili nagomilani u državi koja je u svakom smislu, ekonomskom, civilizacijskom, kulturnom, religijskom i pravnom, bila heterogena zajednica. Pri svim pokušajima ostvarivanja svojih nacionalnih ideologija njihovi kreatori su se pozivali na već tada oprobane mehanizme i stereotipe, nasleđene iz dvojne monarhije, o srpskoj velikodržavnoj ideji i srpskoj hegemonističkoj prirodi uključujući pokušaje internacionalizovanja, pogotovo hrvatskog pitanja od strane Stjepana Radića, da ostvare i opravdaju vlastite nacionalističke pretenzije. Ovakav diskurs će biti permanentan tokom trajanja obe Jugoslavije, što će Srbima nametati hipoteku nacionalista i konstantnu grižu savesti a što će sve voditi programskom opredeljenju ostalih nacionalnih zajednica (podržanih od svetskih sila čak i kada je Jugoslavija geopolitički viđena kao potrebna tvorevina)3 koji će podrazumevati rastakanje države pod parolom „slaba Srbija jaka Jugoslavija“ te guranje u dezintegraciju, ili eventualno u labav konfederalni savez.

SRPSKI PARADOKS

Autor ističe paradoks optužbi protiv Srba (koji su podsticani uz pomoć domaćih i regionalnih, te globalnih centri moći) (str 274) ističući da Hrvati (i Albanci) ogrnuti demokratskim (u drugom svetskom ratu fašističkim) plaštom nikada nisu odustali od velikohrvatske ideje koja je predviđala objedinjavanje svih zemalja bivše Austrougarske sa centrom u Zagrebu u tvorevinu u kojoj bi ih bilo svega 35-38%. Pri tom, što je cilj bio agresivniji, to je propaganda o „Velikosrpstvu“ po sistemu „drž'te lopova“ bivala sve snažnija i beskrupuloznija.

 

Iako je posle drugog svetskog rata stvorena federativna država, trendovi o „srpskoj dominaciji“ će biti brižljivo negovani i održavani što pokazuje da hrvatska elita i političari nikada nisu nikada u ozbiljnoj formi prihvatili bilo kakav oblik Jugoslavije. Srbi su, iako su dali najveći doprinos pobedi NOP-a bili označeni kao hegemonisti i najveće opasnost po opstanak Titove Jugoslavije (iako je, kako ističe pisac, stalna borba protiv velikosrpskog nacionalizma bio, i gde ga je bilo i gde nije, strateški cilj komunista) (str. 264).

U okviru Titove državne tvorevine4 došlo je do rastakanja srpskog nacionalnog bića koje je krunisano ustavom iz 1974.godine (str. 302-304.) Posle demontiranja istočnog bloka smanjeno je interesovanje zapada za opstanak takve konfederativne države te su sa zapada stizali u početku disonantni tonovi o eventualnoj podršci njenom opstanku. Sa jasnim i očekivanim opredeljenjem Hrvata, Slovenaca, Albanaca i drugih kao samostalnih država otpočela je unisona podrška svim separatističkim projektima.

Možda poslednji pokušaj održanja bilo kakve zajednice je bila haška konferencija 1991. Na njoj je ponuđen model suverenih država sa nedefinisanim statusom pokrajina u okviru Srbije što svakako nijedna srpska delegacija u tom trenutku ne bi prihvatila. Posle haške konferencije zapad se definitivno opredelio za potpuno razbijanje Titove Jugoslavije (haška konferencija je predlagala neku vrstu labavog saveza, odnosno mirnog prebacivanja suvereniteta na republike) pružajući podršku svim secesionistima reaktivirajući u radikalnom obliku argument opasnosti od „Velikosrpskih“ državnih projekata pri čemu su optužbe (od kojih su po autoru najteže one za agresiju na Hrvatsku i BiH i genocid pri čemu ni jedna nije tačna, (str. 313.) i satanizacija išli do tada neviđenih razmera.

„VELIKOSRPSTVO“ NIKAD NIJE POSTOJALO

U poslednjem poglavlju, autor postavlja pitanje: „Da li je „Velika Srbija“ ikada bila stvarnost, ili je jedan smišljen podmukli mit izgrađivan i prenošen sa jednog nosioca na drugog, u cilju prikrivanja sopstvenih porobljivačkih, imperijalnih ili samo preambicioznih nacionalnih htenja i težnji ka geopolitičkim transverzalama i strateškim pozicijama složenog i vazda uzavrelog Balkana?“ I na to daje decidiran odgovor: „Niti je „Velika Srbija“ ikad postojala niti je bila zvanični program srpske nacionalne države od njene obnove 1804-1813. do danas (str. 316). U ovom zaključku se ogleda centralni stav akademika Popova koji sa naučnog aspekta negira sve moguće teze i podmetačine o Srbima kao agresivnim ekspanzionistima i o srpskoj nacionalnoj ideji kao destruktivno nacionalističko-šovinističkoj.

Ova knjiga našeg eminentnog naučnog radnika i akademika pokreće egzistencijalne teme kojima se muči svaki iole odgovoran čovek našeg naroda. Satanizacija Srba je u savremeno vreme dostigla tolike razmere da su primetne, i kod elite i naroda, frustracije i „potreba“ za katarzom u formi „posipanja pepelom“ za zločine koje nismo počinili, ideje koje nismo propovedali, asimilacije koje nismo izvršili i hegemonizam koji nismo praktikovali te je naučnim opovrgavanjem ovih perfidnih optužbi autor dao jasan stav koji bi trebali imati kada je u pitanju naša nacionalna istorija. Ona po autoru nije ono što se prikazuje u zvaničnim zapadnim konstrukcijama i velikom broju, od strane zapada, finansiranih medija.

Radi lakšeg snalaženja u šumi zamršenih, kroz istoriju izgrađivanih i usavršavanih, napada na Srbe i njihovu legitimnu nacionalnu i državotvornu ideologiju preporučujemo je svakoj srpskoj porodici (uz naglasak da je knjiga doživela peto izdanje) kao putokaz i merilo pri vrednovanju raznih neprijateljskih i za jednokratnu upotrebu namenjenih pamfleta kojima je cilj istorijski anemičan i „proevropski“ (u najglupljem obliku) nastrojen srpski građanin. Ako je Matica Srpska pokrenula ,kao početkom dvadesetog veka kako kaže autor, knjige za narod onda je ova knjiga pun pogodak i jedan od najvrednijih dragulja tog projekta.

 

1. Velikoj Britaniji nije odgovarala prekompozicija moći na Balkanu stvaranjem malih nacionalnih država rušenjem turskog carstva. Višestruk strah, ali i civilizacijska odbojnost, je postojao od sve ambicioznije Rusije. Usled opasnosti da Rusija preko moreuza izađe na Egejsko a potom i Sredozemno more gde bi bili ugroženi britanski interesi u samom sredozemlju ali i na bliskom istoku i Egiptu (pogotovo od izgradnje suetskog kanala 1869.g. kao strateškog čvorišta njene trgovine) imperija je podržavala Tursku u kojoj su činjenini nečuveni zločini prema balkanskim pravoslavnim narodima. Koliko je Britanska politika bila lišena bilo kakvi skrupula može se videti iz sledećeg primera: Kada je u krizi 1878.g. britanski premijer Bendžamen Dizraeli doveo mornaricu pred Dardanele štiteći Tursku od eventualnog napada Rusije na Carigrad, istovremeno posredno podržavajući zverstva Turaka koji su obeležili istočnu krizu 1875-78.g. i britansko javno mnjenje je osudilo ovakav nemoralan način vođenja spoljne politike. Takođe u kontekstu straha od Rusije može se razumeti prećutna podrška Austriji zbog omogućavanja ravnoteže na Balkanu te prihvatanje austrijske konstrukcije srpskog nacionalnog ideala kao „Velikosrpskog“ usled straha da bi on prirodno civilizacijski gravitirao i bio produžena ruka ruskog imperijalizma.[^]
2. Samo u periodima kada su Srbijom vladali monarsi poput kralja Milana Austrougarska je podržavala Srbiju. Međutim, cena podrške Milanu bilo je potpisivanje tajne konvencije 1881.g. po kojoj Srbija nije mogla da uđe u nikakav ekonomski i politički aranžman bez dozvole dvojne monarhije. Dakle potpuno je bila zavisana u odnosu na svog moćnog suseda. Takođe je Srbija morala da se odrekne bilo kakavih aspiracija prema etnički i istorijski srpskim pokrajinama koje su bile u sastavu Habzburške carevine te da isključi bilo kakvu vrstu ne samo propagande nego i samog pominjanja i dovođenja u kontekst istorijske i etničke bliskosti sa Bosnom i Hercegovinom i ostalim delovima Austrougarske koji su neosporno bili srpski[^]
3. Jugoslavija je podržana 1919. kao brana germanskom prodoru na jugoistok. U tom trenutku nije postojala, usled pobede boljševika, ruska opasnost te su Britanci lišeni opasnosti sa istoka sa kojom su se borili tokom čitavog devetnaestog veka. U tom kontekstu se može sagledati popuštanje Britanije pri stvaranju države, ali i popuštanje Francuskoj kojoj je Jugoslavija trebala kao čvor stvaranja savezništva malih država privezanih za Francusku koje bi bile garancija pred eventualnim obnovljenim. Nemačkim hegemonističkim aspiracijama u Evropi. No, i u tim uslovima Britanci su se plašili jačanja srpske dominacije te su bili skloni da potežu stalna pitanja (ili bar određeni lobiji koji svakako nisu radili bez znanja i dozvole vlade) o njenoj unutrašnjoj rekonstrukciji podržavajući hrvatsku opciju.[^]
4. Titova Jugoslavija bila je potrebna kao tampon zona između dve super sile. U tom kontekstu može se razumeti podrška koju je imala na zapadu, prvenstveno SAD-u. No, plašeći se Srba kao ruskog eksponenta na Balknu, takva država bila je projektovana pod uticajem zapadnog kulturnog i civilizcijskog elementa čiji su eksponent (u nedostatku boljeg) bili Hrvati i Slovenci. Otud podrška antikomunističkog zapada u savremeno vreme njenim avnojevskim granicama i osuda srpskoj strani, opet kao velikosrpskoj, nacionalističkoj i hegemonističkoj, (kada je pokušala da ostvari ravnopravnost) kao rušitelju projektovane tvorevine. Zapad od samog početka nije prihvatio koncept države kako su Srbi zamišljali (jaka Srbija jaka Jugoslavija), dok je devedesetih, usled pomeranja ključnih geostrateških čvorišta, koja treba da obezbede Americi prodor na istok i u zapadnu Aziju pri čemu su najbitniji geopolitički stožeri postali Ukrajina, Gruzija, Kazahstan i druge zemlje, došlo do sudbonosnog razmimoilaženja hrvatsko-zapadne i srpske varijante budućeg modela države. Usled toga, pri pokušaju Miloševića da ostvari ravnopravnost Srbije (koja je intelektualno-ideološki podržana od velikog dela inteligencije 80-ih godina) u okviru federacije pokrenuti su u najbestijalnijem obliku stari mehanizmi osude srpske ideje i srpskog naroda, (zbog oslabljene i umanjene geopolitičke bitnosti) koji su Srbe predstavili kao varvare, koljače, ubice itd, a Miloševića kao „balkanskog kasapina“.[^]
 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner