Početna strana > Prenosimo > Novinarstvo i sloboda
Prenosimo

Novinarstvo i sloboda

PDF Štampa El. pošta
Rupert Mardok   
ponedeljak, 14. decembar 2009.

(Volstrit džornal, 08.12.2009)

Živimo u vremenu kada se mnoge novinske firme zatvaraju, ili smanjuju obim poslovanja. Bez sumnje, od nekih od njih ćete čuti da je novinarstvo u užasnom stanju, a da je krivac tome trijumf digitalne tehnologije.

Moja poruka je suprotna tome. Budućnost novinarstva ima veću perspektivu no ikada – a ograničavaju je samo urednici i producenti koji nisu voljni da se bore za čitaoce i gledaoce, ili vlade koje upotrebljavaju svoje nespretne mere da nas opterete propisima, ili svojim subvencijama.

Od samog početka, novine su uspevale iz samo jednog razloga: poverenja koje proističe od toga što predstavljaju interese svojih čitalaca i pružaju im vesti koje su im važne. To znači: obaveštavanje o životu društvenih sredina u kojim delaju, otkrivanje vladinih ili poslovnih korupcija i odupiranje bogatašima i moćnicima.

Tehnologija nam taj rad danas omogućava u daleko većem obimu. To znači da imamo sredstava da dopremo do milijardi ljudi koji do sada nisu imali poštene ili nezavisne izvore informacija neophodnih da napreduju u društvu, da pozivaju na odgovornost svoje vlade i da rade na ostvarenju svojih potreba i snova.

Da li to znači da ćemo svi uspeti? Naravno – ne. Neke novine i informacione organizacije se neće prilagoditi digitalnim realnostima naših dana – pa će propasti. Za ove neuspehe ne treba da okrivljujemo tehnologiju. Budućnost novinarstva pripada smelima, a uspešne kompanije će biti one koje nađu nove i bolje puteve da zadovolje potrebe svojih gledalaca, slušalaca i čitalaca.

Kao prvo, medijske kompanije treba da ljudima pružaju vesti koje ljudi žele. Ne mogu vam nabrojati kolike novine sam posetio – imaju zidove prepune nagradama za novinarstvo – a tiraž im brzo opada. To mi kaže da ti urednici, umesto vesti koje su relevantne njihovim mušterijama, štampaju vesti sami za sebe. Najveće blago novinarske organizacije je poverenje njenih čitalaca – a to je odraz poverenja čitalaca u to da urednici vode računa o njihovim potrebama i interesima.

Mi, u Njuz korpu smo dve godine radili na projektu koji bi upotrebljavao deo našeg emisionog spektra da unesemo naše TV ponude – a možda čak i sadržaj naših novina – u mobilne aparate[1]. Današnji potrošači novosti ne žele da budu prikovani za kutije u svojim domovima i kancelarijama kako bi mogli da primaju svoje omiljene vesti i zabavu – naš plan uključuje zahteve sledeće generacije da se TV posmatra u pokretu.

Isto to važi i za novine. Naši čitaoci sve više i više koriste razne tehnologije za pristup našim novinama tokom raznih delova dana. Tako bi, na primer, mogli čitati neke delove Volstrit džornala na svojim blekberijima (BlackBerries)[2] dok se voze na posao, da ga čitaju na kompjuteru kad stignu na posao, ili da ga čitaju na većoj i jasnijoj e-knjizi, ma gde da se nalaze.

Moja druga tačka proizlazi iz prve: kvalitetni sadržaj nije besplatan. Dobro novinarstvo će u budućnosti zavisiti od sposobnosti novinske organizacije da privuče mušterije pružajući im vesti i informacije za koje su one voljne da plate.

Stari poslovni model zasnovan prevashodno na [zaradi na] oglasima je mrtav. Suočimo se s ovim: poslovni model koji se prevashodno oslanja da elektronsko (internet) oglašavanje ne može u dužoj perspektivi da finansijski izdržava novine. Razlog tome je jednostavna računica. Uprkos rastu elektronskog oglašavanja, taj rast je samo delić toga što se gubi smanjivanjem prihoda štampanih oglasa.

To se neće promeniti – čak ni u fazi snažnog ekonomskog rasta. Razlog tome jeste da je stari model bio zasnovan na polu-monopolima kao što su oglasi – a to je desetkovano dolaskom novih, jeftinijih konkurenata kao što su Krejglist, Monster.kom (Craigslist, Monster.com)[3] i dr.

U novom poslovnom modelu mi ćemo od mušterija naplaćivati vesti koje pružamo na našim internet-sajtovima. Kritičari kažu da ljudi neće želeti da plate. Ja verujem da hoće – ali jedino ako im pružimo nešto dobro i od vrednosti. Naše mušterije su dovoljno pametne i znaju da ni za šta ne možeš dobiti nešto.

To takođe važi i za neke od naših Internet-prijatelja. Pa ipak, ima takvih koji misle da imaju pravo da uzimaju sadržaj naših vesti i upotrebljavaju ga u svoje svrhe, a ne doprinose ni paru za troškove oko njih. Neki, ponekad i ne navodeći izvor, malo prerade novinske tekstove skupih i istaknutih novinara koji su uložili dane, nedelje – ili čak i mesece u te sadržaje – a sve to čine pod otrcanim velom “poštenog korišćenja“(“fair use“)[4].

Ti ljudi ne investiraju u novinarstvo. Oni se goje od tuđih teško zarađenih napora i investicija. A njihova skoro vele-zloupotreba naših tekstova nije “pošteno korišćenje“. Biću neučtiv: to je krađa.

U ovom trenutku, stvaraoci tekstova snose sve troškove, dok oni koji te tekstove sakupljaju uživaju u mnogim dobitima. To je neodrživo na duge staze. Mi smo voljni da uzmemo u obzir različite moduse plaćanja. Ali princip je jasan: da parafraziram jednog čuvenog ekonomistu – ne postoji besplatan novinski tekst[5], a mi ćemo učiniti sve da osiguramo dobijanje poštene, ali skromne cene za vrednosti koje pružamo.

Najzad, i nekoliko reči o vladi. Tokom poslednje dve-tri decenije svedoci smo pojavljivanja novih platformi i mogućnosti koje niko nije mogao proreći – od sajtova za socijalne kontakte, ajfonova i blekberija (iPhones and BlackBerries), do Internet sajtova novina, radija i televizije. A tek smo na početku.

Tu postoji i uloga za vladu. Nažalost, previše mehanizama koje vlada koristi za regulisanje novinskog i informacionog poslovanja u ovom novom veku zasnovano je na pretpostavkama i poslovnim modelima 20. veka. Ako istinski vodimo računa o opstanku novina i drugih žurnalističkih poduhvata, najbolje što vlada može da učini je da se otarasi nasumičnih i protivurečnih propisa koji ustvari sprečavaju ljude da investiraju u ove grane poslovanja.

Jedan od primera zastarelog mišljenja je propis o unakrsnom vlasništvu FCC-a (FCC's cross-ownership rule)[6] koji onemogućava ljudima da na istom tržištu budu vlasnici npr. neke televizijske stanice i novina. Mnoga od tih pravila su doneta u vremenima kada je konkurencija bila ograničena usled ogromnih troškova koji su bili potrebni za početne investicije. Ako danas imate novinsku firmu, nije neizbežno da vam konkurencija bude baš neka TV stanica u istom gradu. To može biti i neki veb-sajt na drugoj strani sveta – ili čak i neka ikonica/simbol na ekranu nečijeg mobilnog telefona [bilo gde].

Takvi razvoji predstavljaju povećanje konkurencije, a to je dobro za potrošače. Ali – baš kako se i poslovni set prilagođava novim realnostima, i vlada mora to takođe da čini. U ovom novom i sve više globalizovano-konkurentskom svetu vesti, ograničavanje istovremenog vlasništva televizije i novina ima isto toliko malo smisla kao i zabranjivanje novinama da imaju svoj veb-sajt.

Moje gledište je da je sve glasnije insistiranje na tome da vlada pomaže novinama isto toliko uznemirujuće kao i njihovo preterano regulisanje. Jedna od ideja koja sve više dobija na snazi je pružanje novca poreskih platiša novinarima. Ili – davanje novinama statusa „ne-profitnih organizacija“ – naravno, u zamenu za to da novine odustanu od svog prava da podupiru političke kandidate. Najgadniji problem sa vladinom „pomoći" je ono što smo videli kod spasavanja američke auto-industrije: pomoć podupire one koji proizvode ono što mušterije ne žele.

Izgledi da vlada SAD postane direktno upletena u komercijalno novinarstvo trebalo bi da lede krv u žilama svakome ko voli slobodu govora. “Očevi-osnivači“ (Founding Fathers)[7] su bili svesni da je ključ nezavisnosti u tome da se preduzećima omogući da se razvijaju i uspevaju i služe kao protivteža državnoj moći. Baš zahvaljujući tome što novine ostvaruju profit i za svoj opstanak ne zavise od države – one i poseduju sredstva i mogućnosti da vladu pozivaju na odgovornost.

Onda kada su predstavnici 13 ranijih kolonija Britanije zanavek uspostavili novi poredak, oni su ga postavili na čvrsti temelj: na slobodno i informisano građanstvo. Oni su shvatali da slobodno građanstvo iziskuje vesti koje su nezavisne od vlade. To baš i jeste razlog što su na prvo mesto stavili Prvi amandman (First Amendment)[8].

Naš moderni svet se kreće brže i daleko je kompleksniji od njihovog. Ali osnovne činjenice opstaju: da bi se donele odluke zasnovane na informisanosti, slobodnim muškarcima i ženama su neophodne poštene i pouzdane vesti koje se odnose na njihove zemlje i njihove živote. Nije, najzad, toliko važno da li se novine budućnosti isporučuju preko elektrona ili preko mrtvog drveća. Ono što je najvažnije je da žurnalistička produkcija ostane slobodna, nezavisna i konkurentna.

Gospodin Mardok je predsednik i generalni direktor Njus korpa (CEO of News Corp).[9] Tekst je adaptacija njegovih primedbi (od 1. decembra 2009) na radionici Federalne komisije za novinarstvo i internet (Federal Trade Commission's workshop on journalism and the Internet)[10]

http://online.wsj.com/article/SB10001424052748704107104574570191223415268.html?mod=rss_Today's_Most_Popular 

(Prevod sa engleskog: Vasilije Kleftakis


[1] On pod tim podrazumeva GSM (mobilne) telefone, mobilne kompjutere, kao i „elektronske knjige“ (e-reader), koji već i sada pružaju izvesne mogućnosti u tom smislu. (Prim. prev.)

[2] Aparat nešto veći od mobilnog telefona, sa većim ekranom i mini klavijaturom kao kompjuter, ili ekranom osetljivim na dodir (poznate marke: izm. ostalih Palm i BlackBerry). U njima su kombinovane funkcije telefona, kompjutera, faksa, agende i dr. (Prim. prev.)

[3] Nazivi američkih kompanija za internet oglašavanje, prodaju, traženje radnih mesta, itd (u drugim zemljama – druga imena), što sve desetkuje štampane oglase u novinama. (Prim. prev.)

[4] Po američkom zakonu o zaštiti autorskih prava (copyright) dozvoljena je poštena („fer“) upotreba autorskog zaštićenog teksta u svrhe kao što su prikaz, kritika, novinska vest, proučavanje, upotreba u nastavi (pa čak i uz umnožavanje teksta u te svrhe). Mardok je, kako vidimo, ogorčen protivnik tog “otrcanog vela“ – zakon je iz 1976. (Prim. prev.) 

[5] Uprkos svom statusu najvećeg svetskog vlasnika sredstava informacija, Mardok je pogrešno informisan. Prema Vikipediji, nijedan „poznati ekonomista“ nije izrekao sentencu koju Mardok parafrazira: "There ain’t no such thing as free lunch" (ne postoji nešto takvo kao ručak za džabe), već je ona objavljena kao udarni deo jedne šale u novinama El Paso Herald-Post od 27. juna 1938. Ako je nivo informacija koje Mardok hoće da nam naplaćuje takav kako on citira, loše nam se piše. (Prim. prev.)

[6] Federalna komisija za komunikacije (The Federal Communications Commission (FCC)), organ američke vlade koji reguliše komunikacije (među saveznim državama i sa inostranstvom) putem radija, televizije, telegrafa, satelita i kabla. 

[7] Očevi – osnivači... Mardok cilja na “The Founding Fathers of the United States“ – političke vođe koji su potpisale američku Deklaraciju o nezavisnosti 1776. i igrale ulogu u osnivanju države i pisanju njenog ustava. (Prim. prev.)

[8] Prvi amandman američkog ustava (First Amendment to the United States Constitution) odnosi se na slobodu govora, slobodu štampe, versku slobodu, slobodu okupljanja i slobodu podnošenja peticija. (Prim. prev.)

[9] Rupert Mardok (Rupert Murdoch) je vlasnik medijskog konglomerata News Corporation (News Corp.), i preko njega najvećeg broja uticajnih zapadnih svetskih medija. U sastavu njegovog "carstva, između ostalih, nalaze se: News of the World, The Sun, The Times, The Sunday Times, 20th Century-Fox, Fox-network (FOX News Channel), Dow Jones & Company: u čijem okviru i The Wall Street Journal, u kome je ovaj napis objavljen. (Prim. prev.)

[10] Federal Trade Commission (FTC) je organ američke savezne vlade onovan 1914. g., sa ciljem sprečavanja nefer metoda konkurencije u trgovini, u okviru bitke za razbijanje monopola. Kongres joj je kasnije dao pravo da uvodi važeće propise za industriju i trgovinu. (Prim. prev.)