Početna strana > Rubrike > Politički život > Zakon u službi zabrana
Politički život

Zakon u službi zabrana

PDF Štampa El. pošta
Goran Đorđević   
utorak, 19. maj 2009.

(Osvrt na predlog jednog zakona)

Grupa poslanika okupljenih oko Lige socijaldemokrata Vojvodine podnela je Narodnoj skupštini RS, predlog Zakona o zabrani manifestacija neonacističkih ili fašističkih organizacija i udruženja i zabrane upotrebe neonacističkih ili fašističkih simbola i obeležja. Kao jedan od razloga za donošenje navedenog zakona navodi se potreba da se zaštite ustavna prava i slobode građana u Republici Srbiji, pogotovo na verskoj i nacionalnoj osnovi.

Na početku mora se reći da svaki oblik protivpravnog ponašanja, bilo da je reč o prekršaju ili krivičnom delu imaju svoj objekat zaštite, kao što imaju i objekat radnje. Svrha donošenja zakona jeste da se urede odnosi u društvu, a kod zakonskih propisa koji imaju za cilj sprečavanja neželjenih pojava u društvu, svrha zakona jeste zaštita društvenih interesa, koji se javljaju kao objekat zaštite.

Kao objekat zaštite se u ovom slučaju, prema navodima iz člana 3. predloga zakona mogu označiti rasna, nacionalna ili verska pripadnost, te ustavni poredak. Na prvom mestu može se ukazati na neuobičajenu nameru, da se u okviru jednog zakona, dakle jednim zakonom štiti samo jedan deo društvenih vrednosti, označen kao nacionalna i verska pripadnost u okviru ljudskih prava, a potom i ustavni poredak.

Na ovom mestu treba reći da pozitivno pravni propisi već poznaju inkriminaciju ovakvih dela u vidu člana 317. KZ-a „Izazivanje nacionalne, rasne i verske mržnje i netrepeljivosti“.

U navedenom članu zakona se ističe:

"(1) Ko izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili versku mržnju, ili netrpeljivost među narodima ili etničkim zajednicama koje žive u Srbiji, kazniće se zatvorom od šest meseci do pet godina.

(2) Ako je delo iz stava 1. ovog člana učinjeno prinudom, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi nacionalnih, etničkih ili verskih simbola, oštećenjem tuđih stvari, skrnavljenjem spomenika, spomen-obeležja ili grobova, učinilac će se kazniti zatvorom od jedne do osam godina.

(3) Ko delo iz st. 1. i 2. ovog člana vrši zloupotrebom položaja ili ovlašćenja ili ako je usled tih dela došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posledica za zajednički život naroda, nacionalnih manjina ili etničkih grupa koje žive u Srbiji, kazniće se za delo iz stava 1. zatvorom od jedne do osam godina, a za delo iz stava 2. zatvorom od dve do deset godina."

Takođe se ukazuje da i Zakon o javnom redu i miru, sa aspekta objekta zaštite, utvrđuje odgovornost za ponašanja koja se predlogom zakona žele ponovo inkriminisati. Takođe i sam Zakon o društvenim organizacijama i udruženjima građana, kao jedan od razloga za zabranu udruženja građana, već propisuje sve one radnje kao osnov za zabranu koje se određuju predlogom zakona.

Imajući u vidu navedeno, jasno je da je zakonodavac već inkriminisao ponašanje koje ima za cilj da izazove mržnju i netrepeljivost prema pripadnicima nacionalnih, verskih manjina i etničkih grupa.

Posebno je interesantna formulacije iz drugog dela člana 3. predloga zakona koji proširuje krug zabranjenih radnji i određuje ih generički kao delatnosti koje „na drugi način ugrožava(ju) pravni poredak.“. Navedeno omogućava primenu zakona na sve moguće slučajeve i radnje koje su preduzete ili mogu da dovedu do ugrožavanja ustavnog poretka. Na ovom mestu mora se iznova ukazati da pozitivno pravni propisi, već tretiraju- inkriminišu radnje koje predstavljaju opasnost za ustavni i pravni poredak. Koliko je širok dijapazon takvih delatnosti ukazuje i činjenica Krivični zakonik celu jednu glavu (glava 28) posvetio delima protiv ustavnog uređenja i bezbednosti, u okviru kojih je inkriminisao ukupno 17 različitih dela.

U članu 2. se nalazi jedna krajnje interesantna formulacija, koja kaže: „Ukoliko registrovano udruženje ili organizacija u toku svog delovanja pokažu sklonost ka neonacističkoj ili fašističkoj organizaciji ili udruženju, brišu se iz registra po sili zakona“.

Na ovom mestu se najpre postavlja pitanje da li i kako će se primenjivati ova odredba zakona, što uključuje i kasnije odredbe o novčanom kažnjavanju prema organizacijama koje nisu registrovane niti upisane u registar.

Sa druge strane, ukazuje se na hipotetički karakter navedenog člana, koji je tako stran zakonu kao aktu koji uz ustav predstavlja relevantan izvor prava. Tako je nejasno kako će se u toku postupka utvrđivati postojanje „sklonosti“ organizacija ili udruženja ka neonacističkoj ili fašističkoj organizaciji ili udruženju.

Može se postaviti pitanje osnovanosti i opravdanosti da se kažnjava „sklonost“, a ne radnja dela shvaćena kao pokušaj ili svršeno delo.

Navedeno je od značaja kako sa metodološkog aspekta, tako i sa stanovišta primene odgovarajućeg materijalnog propisa. Kako će se u jednom postupku, i to upravnom postupku, kako je to predviđeno u istom članu (što je posebno sporno), utvrđivati postojanje delovanja koje je označeno kao „sklonost“. Najpre se mora ukazati da sam termin „sklonost“ nije dovoljno precizan i teško ga je definisati. Sa aspekta Krivično pravnih propisa sklonost se utvrđuje u skladu sa ranijim ponašanjem, ranijim iskustvom ili ranijom osuđivanošću lica kod koga se utvrđuje postojanje sklonosti kao jednog od (pred)uslova za utvrđivanje odgovornosti.

Takođe se ukazuje na deo člana koji iz jednog hipotetičkog sadržaja o sklonosti, direktno prelazi u konkretan stav u vidu sklonosti ka ka neonacističkoj ili fašističkoj organizaciji ili udruženju. Najpre, ovakva formulacija znači da već postoje fašističke ili neonacističke organizacije i udruženja, ka kojima „sklonost“ pokazuju neke druge organizacije ili udruženja koja se zbog toga mogu suočiti sa zabranom.

Navedeno ukazuje da mora postojati prethodni naravno propisani obrazac koji neku organizaciju ili udruženje definiše kao neonacističku ili fašističku organizaciju, a koje će poslužiti kao osnov za upoređivanje sa optuženom organizacijom koje „pokazuje sklonost“. Sam termin neonacistička ili fašistička organizacija ili udruženje je dosta sporan i neodređen. Jedini kriterijum bi mogao da se zasniva na objektu zaštite u vidu ljudskih prava, prava nacionalnih i verskih manjina. Ali istorija, i politička teorija, pokazuju da se fašističke ideje ne iscrpljuju samo u pogledu odnosa prema pravima nacionalnih i verskih manjina.

Nejasno je na osnovu kojih kriterijuma se jedna organizacija može utvrđivati kao fašistička ili neonacistička. Da li sa aspekta ideja koje propagira u svom programu, sa aspekta ideja koje propagira u svom faktičkom delovanju, javnim nastupima, ili sa stanovišta kriterijuma načina i oblika organizovanja. Ovakva praznina pokušana je da se nadomesti u članu 6. stav 2. gde je na jedan krajnje paušalan način određeno ko se ima smatrati fašističkim ili neonacističkim organizacijama, i to na način koji ne ukazuje na suštinske kriterijume, već samo dalje razrađuje način delovanja organizacija i udruženja.

Posebno je sporna odredba stava 3. člana 2. predloga Zakona koji omogućava Ministru unutrašnjih poslova da propisuje „bliže uslove za brisanje iz registra!“.

Mora se ukazati da ministar nema nadležnosti da propisuje uslove za brisanje iz registra kako prema Zakonu o policiji (član 8, član 10, stav 2, član 193.), tako i prema Zakonu o vladi (član 14). Naime, upis pravnih subjekata se vrši prema odredbama odgovarajućih zakona, npr. Zakon o registraciji privrednih subjekata, Zakon o društvenim organizacijama i udruženjima građana. Dalje se ukazuje da je postupak brisanja udruženja građana utvrđen članom 65. i članom 67. Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana. Uz navedeno se ukazuje da je inkriminacija tj. delovanje udruženja građana protivno ciljevima koji se u predlogu spornog Zakona navode kao objekti zaštite već učinjeno članom 29. Zakona o društvenim organizacijama i udruženjima građana. Uz sve to, ukazuje se da se prijave osnivanja udruženja građana podnose Ministarstvu za državnu upravu i lokalnu samoupravu kao nadležnom ministarstvu!

Dalje se ukazuje na činjenicu da ukoliko se upis vrši na osnovu zakona potpuno je neshvatljivo i neprihvatljivo da se brisanje vrši na osnovu pravilnika Ministra. Ako ubacimo analogiju to bi izgledalo ovako. Može li se zamisliti pravo Ministra ekonomije da donese pravilnik kojim će sam urediti način brisanja privrednih subjekata iz registra privrednih subjekata, mimo načina koji su utvrđeni Zakonom o privrednim društvima ili Zakonom o registraciji privrednih subjekata.

Posebno je neprihvatljivo da se jedan takav akt kao što je to brisanje udruženja ili organizacija donosi u jednom upravnom postupku. Ovo iz razloga što je odredbom člana 55. stav 3. i članom 167.stav 2. utvrđena izričita nadležnost Ustavnog suda da odlučuje o zabrani rada udruženja i organizacija. Navedena odredba ustavnog suda predstavlja pravi garant zaštite prava građana u odnosu na organizacije i udruženja, kao i garant slobode udruživanja. Navedena nadležnost može biti jedino u nadležnosti ustavnog suda, a ne u nadležnosti državnog organa u vidu Ministarstva unutrašnjih poslova, budući da je ustavni sud per definitionem mesto na kome se odlučuje o zabrani rada udruženja ili organizacija.

Jedan od najspornijih članova predloga Zakona jeste član 4. kojim se zabranjuje niz delatnosti vezanih za optužene pred Međunarodnim krivičnim tribunalom, kao i optužene pred domaćim sudovima za ratne zločine.

Najpre se ukazuje na terminološku zbrku u pogledu označavanja sudskog organa pred kojima se javljaju kao optuženi lica čije se delovanje, lik ili delo zabranjuje ovim zakonom. U tom smislu se ukazuje da je predlagač verovatno imao u vidu haški tribunal, kao jedini međunarodni sudski organ pred kojima se javljaju domaći državljani kao optuženi za ratne zločine, a imajući u vidu činjenicu da nijedan domaći državljanin nije optužen pred Stalnim međunarodnim krivičnim sudom.

Na osnovu te činjenice svakako je potrebno da se međunarodni tribunal označi svojim imenom kao Međunarodni sud za krivično gonjenje, osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije počev od 1991.godine. Navedeno je od značaja ne samo iz razloga jednostavne kritike predloga zakona sa aspekta terminoloških formulacija, već i iz razloga što je počev od 2003. godine, na snazi i Rimski statut Stalnog međunarodnog krivičnog suda, koji je takođe počev od 01.04. 2003.godine, nadležan za suđenje za kršenja međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.

Još jedna nepreciznost je vezana za navode iz predloga zakona u članu 4, koji vrše zabrane u odnosu na optužena lica pred međunarodnim krivičnim sudom, za „ratne zločine“. Predlagači su morali znati da se nadležnost Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, kao i Stalnog međunarodnog krivičnog suda ne ograničava samo na ratne zločine već je stvarna nadležnost određena Međunarodnog suda za ratne zločine na teritoriji bivše Jugoslavije, Statutom određena u odnosu na teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. godine, Kršenja ratnih zakona i običaja, Genocid i zločin protiv čovečnosti. Sa druge strane, nadležnost Stalnog međunarodnog krivičnog suda određena je u odnosu na dela : agresija, genocid, zločin protiv čovečnosti i ratni zločini.

Ovakva nepreciznost bi onemogućila primenu zakona na lica koja su optužena za druga dela iz nadležnosti međunarodnih krivičnih sudova, a koja prema svojoj definiciji ne spadaju u ratne zločine.

Jedna od naspornijih stavki ovog predloga zakona svakako je negacija jednog od osnovnih načela krivičnog prava, načela prezumpcije nevinosti u članu 4. predloga Zakona.

Opšte mesto ne samo krivičnog prava, već celokupnog korpusa ljudskih prava jeste prezumpcija ili pretpostavka nevinosti koje se može svesti na floskulu da je svako nevin dok se pravosnažno ne dokaže njegova krivica. Navedeno je propisano međunarodnog pravnim aktima koji su shodno članu 16. Ustava Republike Srbije, sastavni deo unutrašnjeg pravnog poretka i kao takvi se neposredno primenjuju.

O značaju pretpostavke nevinosti ka principa civilizovanog društva ukazuje i činjenica da je isti propisan najznačajnijim međunarodno pravnim aktima, koji uređuju materiju ljudskih prava i sloboda. Ukazuje se na član 11. Univerzalne deklaracije o pravima čoveka od 10.12.1948. godine, član 14. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, član 6. stav 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i drugi regionalni akti o zaštiti ljudskih prava (Afrička povelja o pravima čoveka i naroda, Američka konvencija o ljudskim pravima). Takođe se ukazuje i na međunarodno pravne akte koji prezumpciju nevinosti smatraju jednim od osnovnih ljudskih prava kao što su to Pariska povelja za novu Evropu ili Završni dokument sa sastanka konferencije o ljudskoj dimenziji KEPS-a u Kopenhagenu.

Posebno se ukazuje da je prezumpcija nevinosti utvrđena i članom 21. stav 3. Statuta Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije.

Ustav Republike Srbije u članu 35. stav 3. jasno prihvata prezumpciju nevinosti kao jedno od osnovnih ljudskih prava, kao i članu 3. Zakonika o krivičnom postupku. Štaviše u stavu 2. člana 3. Zakonika o krivičnom postupku,propisana je obaveza držanih organa, sredstava javnog obaveštavanja, udruženja građana, javnih ličnosti i „drugih ličnosti“ da poštuju načelo prezumpcije nevinosti.

Očigledno je da su predlagači ovog Zakona, zanemarili sve moguće međunarodno pravne akte i standarde iz korpusa prava čoveka, i odlučili se za jedan pristup koji negirajući prezumpciju nevinosti, negira i čitav korpus ljudskih prava. Takva formulacija ne samo da je nesaglasna sa ustavom i unutrašnjim pravnim poretkom već direktno onemogućava ostvarivanje cilja predloženog zakona u vidu zaštite ljudskih prava i zaštitu ustavnog poretka, koji je prema svojoj suštini u funkciji zaštite ljudskih prava.

Ukazujemo i na praktičnu nemogućnost primene člana 4. predloga Zakona. U parlamentarnom životu Srbije, aktivno učestvuju i stranke čiji su predstavnici optuženi pred međunarodnim krivičnim sudom. Bilo bi interesantno videti kako bi se sproveo član 4. predloga Zakona, u slučaju jedne parlamentarne stranke, koja je za svog nosioca liste i kandidata za poslanika, odredila lice koje je optuženo pred haškim tribunalom i koji se koriste svim onim sredstvima koje član 6. stav 1. predloga Zakona želi da zabrani. Ili, npr. kako će se tumačiti prenos suđenja optuženima pred haškim tribunalom, ili upotreba zapisa, obeležja ili dokumenta u naučne svrhe, ukoliko se kao sredstvo izvršenja delikta u članu 6. stav 1. predviđa i fonografski zapis, fotografije, parole i sl.

Sve navedeno ukazuje na zaključak da je predlog zakona ne samo protivustavan već i nesprovodiv. Navedeno ukazuje da ovakvim predlogom, ni predlagači nisu imali ozbiljnu nameru da predlože zakon koji bi afirmisao borbu protiv fašizma, neonacizma, i drugih oblika politički ekstremnog ponašanja.

Može se reći da predlog Zakona u suštini predstavlja jedan politički traktat, sa ciljem da se društveni marginalci zagovornici neonacističkih i fašističkih ideja, i dalje zadrže u (toliko potrebnom) fokusu javnosti, a ne ozbiljnu nameru da se donese jedan zakon kojim bi se izvršila inkriminacije ponašanja, ili zabrana rada nekog udruženja ili nevladine organizacije koji ugrožavaju temeljne društvene vrednosti.

Svakodnevni život u Srbiji, odavno ukazuje na konstantan problem u delu primene Zakonskih propisa, a ne na problem u vidu kvaliteta samih zakonskih propisa, koji su u delu poštovanja ljudskih prava u najvećoj meri uvek bili na nivou propisa razvijenih i civilizovanih zemalja. Navedeni predlog zakona je zabrinjavajući dokaz da se spektar problema u Srbiji ne zadržava samo na primeni zakona, već se proširuje i na predlagače, koji ovakvim predlozima zakona mogu ugroziti ne samo kvalitet zakona već i pravni poredak u celini.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner