Početna strana > Rubrike > Politički život > Srbija u pozadini raketnog štita
Politički život

Srbija u pozadini raketnog štita

PDF Štampa El. pošta
Dragana Trifković   
ponedeljak, 20. jun 2016.

Američki raketni štit u Evropi

Napeti odnosi između SAD i Rusije podignuti su na viši nivo zvaničnim otvaranjem NATO baze u Rumuniji, koja je deo američkog „raketnog štita“(1). SAD ovaj raketni štit nazivaju odbrambenim, dok sa ruske tačke gledišta on predstavlja opasnost po bezbednost Rusije.

Predsednik Rusije je tim povodom izjavio: „Američki štit nije odbrana već nuklearni potencijal Vašingtona u Evropi(2). Projekat raketnog štita proizašao je iz američke spoljnopolitičke i bezbednosne strategije definisane nakon završetka Drugog svetskog rata. Prvi projekat upravljanja protivraketnom odbranom razvila je laboratorija aeronautike pri Univerzitetu u Mičigenu 1945. godine po zahtevu američke vojske.

Prvi projekat upravljanja protiv-raketnom odbranom razvila je laboratorija aeronautike pri Univerzitetu u Mičigenu 1945. godine po zahtevu Američke vojske.

Ovaj projekat je nosio naziv „Wizard“(3) i imao je za cilj konstrukciju rakete i radara za protiv-raketnu odbranu (PRO) sa automatizovanim sistemom navođenja i upravljanja. „Wizard“  je 1958. godine sveden na istraživanje, a razvoj daljeg sistema PRO nastavljen je u okviru vojnog projekta „LIM-49“.

Od 1967. godine SAD su razvijale program „Sentinel“ kasnije preimenovan u „Safeguard“. Programi su razvijani u periodu Hladnog rata, tokom kojeg je došlo do jedne od najvećih kriza u odnosima SAD i SSSR. Kubanska raketna kriza iz 1962. godine poznata je kao događaj koji je doveo svet na ivicu nuklearnog rata, a izazvana je razmeštanjem američkih raketa srednjeg dometa u Turskoj i Italiji (4).

Odgovor SSSR-a bio je razmeštanje sovjetskih nuklearnih projektila na Kubu. Predsednik Kenedi je taj potez nazvao nacionalnom opasnošću za SAD. Kubanska raketna kriza je, srećom, završena bez upotrebe nuklearnog oružja i ostala je zabeležena kao period najveće konfrontacije dve velike sile.

Deset godina kasnije, 1972. godine, SAD i SSSR su potpisale Dogovor o ograničenju sistema protivraketne odbrane, koji je imao neograničen rok dejstva, ali je svaka strana mogla da prekine dogovor po sopstvenom nahođenju (5).

SAD i politika dvostrukih standarda

Za vreme trajanja Hladnog rata ograničavajući faktor američke vojne ekspanzije je bio Sovjetski Savez. Američka spoljna politika od raspada SSSR-a ostvaruje svoje interese kroz vojne intervencije odnosno agresiju na druge suverene države, gde su vojna organizacija NATO i svetske ekonomske institucije (MMF, Centralna banka i dr.) glavno sredstvo za postizanje cilja. Gubitak ravnoteže svetskih sila od nestanka SSSR sa karte sveta do povratka Putinove Rusije na svetsku scenu koštao je čovečanstvo milione nevinih žrtava širom sveta i dugotrajnu kontaminaciju tonama uranijumskih, kasetnih i drugih bombi. SAD nisu ispoštovale nijedan dogovor sa Rusijom, koji je strateški važan za nacionalnu bezbednost te strane.

Nakon agresije na Srbiju 1999. godine bez odluke SB UN jasno je da se SAD ne drže ni Međunarodnog prava ni bilo kakvog zakona, sem zakona sile. 

Odmah nakon raspada SSSR-a 1991. predsednik SAD DŽordž Buš je postavio novu koncepciju programa modernizacije PRO zasnovanoj na opasnosti od širenja raketnih i nuklearnih tehnologija u svetu (6). Za vreme predsednikovanja Borisa Jeljcina na čelu RF, tokom posete Madlen Olbrajt 1999. godine Moskvi, on je izrazio zabrinutost zbog prelaska na praktičnu izgradnju američkog sistema PRO.

Madlen Olbrajt je naglasila da su SAD posvećene Dogovoru o ograničenju sistema PRO iz 1972. godine. Na početku svog mandata 2001. godine, DŽordž Buš je obavestio RF da SAD jednostrano istupaju iz Dogovora o ograničenju sistema PRO. To što se SAD ne drže svojih usmenih dogovora i obećanja nije nikakvo iznenađenje, naprotiv.

Nakon agresije na Srbiju 1999. godine bez odluke SB UN jasno je da se SAD ne drže ni međunarodnog prava ni bilo kakvog zakona, sem zakona sile. Rusija u tom pogledu ima često (blago rečeno) romantičarski odnos. Američki šef diplomatije DŽejms Beker je u februaru 1990. godine na sastanku sa Gorbačovom u Kremlju izjavio: „NATO se ni za jedan col neće pomeriti na Istok“(7).

Devet godina kasnije bivše članice Varšavskog pakta, Poljska, Mađarska i Češka su pristupile NATO paktu, a 2004. godine, Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija i Slovačka.  Paralelno sa ekspanzijom NATO na istok, SAD realizuju i projekat „raketni štit“ u Evropi.

Čemu služi raketni štit?

Raketni štit nema odbrambenu funkciju, jer Evropi ne preti nepostojeća opasnost, već je usmeren direktno protiv Rusije i u cilju podsticanja sukoba između Evrope i Rusije. Takođe iskaz da je „raketni štit“ postavljen zbog neutralisanja potencijalnog raketnog udara od strane Irana ili Severne Koreje, nema nikakvo utemeljenje. Još jedno lažno obećanje SAD je da  će odustati od stvaranja evropskog segmenta PRO, ukoliko se reši iranski nuklearni program (Barak Obama 2009. u Pragu) (8).

Prošle godine je Iran potpisao dogovor sa SAD, Rusijom, Kinom, Francuskom, Britanijom i Nemačkom u okviru koga su skinute sankcije toj zemlji u zamenu za ograničavanje nuklearnog programa (9). Međutim, SAD su nastavile sa izgradnjom američkog raketnog štita u Evropi, bez obzira na ovu okolnost. Važno je istaći da se postavljeni deo raketnog štita u Rumuniji sastoji od američkog „Idžis“ sitema (radarski i raketni sistem) koji može da lansira ne samo rakete za presretanje, već i krstareće rakete sa nuklearnimi  bojevim glavama.

Odmah nakon otvaranja baze u Rumuniji (inače bivša baza SSSR), SAD su započele izgradnju dela raketnog štita u Poljskoj. Ukrajina koja se nalazi u ratu,  dubokoj političkoj i ekonomskoj krizi, pod potpunom kontrolom SAD, razvija svoje raketne sisteme (Oljha i Neptun), koji takođe mogu da postanu deo američkog raketnog štita.

Elementi američkog raketnog štita odranije se nalaze u Velikoj Britaniji, Turskoj, Izraelu, Južnoj Koreji. Sistemima „Idžis“ opremljena je i Američka ratna mornarica. Pregovori o otvaranju baza u sistemu PRO vode se sa mnogim evropskim i azijskim državama (Estonija, Gruzija, Češka, Nemačka, Singapur, Danska itd.), a u skladu sa daljim planovima SAD može se očekivati da svaka američka ili NATO baza bude deo planiranog sistema američke PRO usmerenog protiv Rusije, uključujući i bazu na teritoriji Srbije. Rusija je nudila SAD formiranje zajedničkog sistema PRO, ali Amerika je takvu mogućnost odbacila. Ako uzmemo u obzir činjenicu da Severna Koreja nikada nije pretila Evropi i da je Iran uskladio svoj nuklearni program sa zahtevima velikih sila, nedvosmisleno je da raketni štit služi za obuzdavanje Rusije i kao resurs koji je usmeren direktno protiv Rusije.

Rusija je nudila SAD formiranje zajedničkog sistema PRO, ali Amerika je takvu mogućnost odbacila. 

Iako Rusija ne vodi agresivnu spoljnu politiku prema Evropi, SAD aktivno sprovode anti-rusku propagandu, kojom Rusiju predstavljaju kao veliku opasnost (amerikanizovane) Evrope. Pored opkoljavanja Rusije PRO, SAD već duži vremenski period sprovode intenzivne i obimne vojne vežbe u Evropi, posebno u Istočnoj Evropi i na granicama Rusije, i treniraju vojsku evropskih zemalja na „zajedničku odbranu(10).

U ovim vežbama aktivno učestvuje i Vojska Srbije, koja odlazi na zajedničke vežbe sa SAD, Albanijom, „bezbednosnim snagama Kosova“, Nemačkom, Rumunijom, Bugarskom i dr(11). Na teritoriji Srbije je osposobljena baza "Jug" koja predstavlja uporište Severnoatlantske alijanse za trening „multinacionalnih snaga“ na Balkanu.  Vojska Srbije je čak učestvovala i u vojnoj vežbi NATO, koja je sprovedene u okviru otvaranja baze PRO u Rumuniji i koja je za cilj imala dodatno provociranja Rusije (12).

SAD kreiraju sukob između Evrope i Rusije

Ruska pozicija prema „partnerima“ iz SAD (kako ruski zvaničnici često koriste taj termin), počela je da se menja od 2007. godine i čuvenog Putinovog minhenskog govora (13), a zatim preko događaja u Južnoj Osetiji i Abhaziji, Ukrajini, Donbasu, na Krimu i u Siriji. Zbog vođenja suverene politike, Rusija je od strane SAD proglašena najvećom opasnošću po čovečanstvo (14). Zapravo Rusija za SAD ne bi predstavljala opasnost da može da bude osvojena ili stavljena pod kontrolu. Otežavajuća okolnost za američke imperijalističke težnje je to što je Rusija najveća nuklearna sila i što poseduje interkontinentalne balističke rakete R-36M2 Vojvoda (15) (novi model Sarmat) i Topolj M (novi model RS-24 Jars(16) ali i sistem „Perimetar“(17) koji joj garantuju bezbednost. Važno je napomenuti da za ruske strateške rakete ne postoji nikakav sistem PRO, ma koliko on savršen bio.

Pored ovih interkontinentalnih raketnih sistema, uslov garanta bezbednosti Rusije je odlučno političko rukovodstvo i jaka Ruska Armija. Ovi uslovi su ostvareni po dolasku Vladimira Putina na čelo Rusije. Od perioda Hladnog rata i najveće konfrontacije dve velike sile odnos snaga se drastično izmenio. SSSR je 1962. godine kada je bila i Kubanska raketna kriza, imao 300 nuklearnih bojevih glava, a SAD su u to vreme imale prevlast kao nuklearna sila sa 6000 nuklearnih bojevih glava. Sadašnje odnos je sasvim drugačiji, Rusija ima 7500 bojevih glava, a SAD 7260 (posle toga Francuska 300, Kina 260, Velika Britanija 215 itd.)(18). Po dolasku Vladimira Putina na čelo Rusije, vojska je reformisana i usmereni su resursi na razvoj strateškog nuklearnog oružja, ali i kompletnu modernizaciju (19)

Problem sa raketnim štitom je vezan za nemogućnost SAD da se pomire sa opadanjem sopstvene moći i gubitkom pozicije jedine svetske sile, iako je takva pozicija već izgubljena. Zbog toga SAD pokušavaju da ostvare svoje interese kreiranjem sukoba između Evrope i Rusije. Otvaranjem baze u Rumuniji, i daljim širenjem raketnog štita, SAD neskriveno ugrožavaju nacionalnu bezbednost Rusije, istovremeno optužujući Rusiju za navodno agresorsko ponašanje.

Dovoljno je da se na mapi sveta lociraju američke i NATO baze (20), koje su sa svih strana okružile Rusiju, dok „ekspanzionistička“ Rusija, van svoje teritorije ima jedino vojne baze u Kirgistanu, Tadžikistanu i Siriji. Ruski predsednik Vladimir Putin je izjavio da će Rusija odgovoriti na američki štit u Evropi. Kakav odgovor Rusije bi mogao da bude na razmeštanje raketnog štita i gomilanje NATO vojske na njenim granicama?

Šta može da bude ruski odgovor?

SAD ne smeju da krenu u direktan sukob sa Rusijom, već imaju strategiju vođenja hibridnih ratova na granicama Rusije (što je već slučaj sa Ukrajinom), i ekonomskog pritiska na Rusiju. Sledeća faza bi bila direktan napad na Rusiju, ali opet stranim vojskama, upravo onim koje američka komanda NATO za Evropu, već duže vreme obučava za zajedničku „odbranu“.

Potpuno je jasno da se Zapad sprema da napadne Rusiju. Još 2005. godine je načelnik Generalštaba Oružanih snaga RF general Baluevski izjavio: „Ne predviđam nuklearni sukob između Zapada i Rusije, ali zemlje koje učestvuju u izgradnji američkog raketnog štita, treba da shvate posledice. Ako grade štit, treba da budu spremne i na to, da će im on pasti na glavu.“

Evropske zemlje treba da budu svesne toga da su NATO i Američke baze na njihovim teritorijama, legitimna meta za Rusiju u slučaju napada. 

Zbog toga najveća opasnost preti Evropi, a ona sama sledeći američke interese, učestvuje u kreiranju te opasnosti. 

Ruski odgovor može da bude preventivan, kao što je jačanje specijalnih snaga za brzo reagovanje i njihovo razmeštanje na zapadnim granicama RF, razmeštanje vojne-tehnike koja može da uništi PRO, kao što je raketni kompleks Iskander M, blizu zapadne granice, pozicioniranje ratne mornarice opremljene raketama Kalibar koje sa visokom preciznošću mogu da unište ciljeve do 1 500 km ili do 2 600 km sa nuklearnim glavama, Pozicioniranje podmornica opremljenih Kalibar raketama blizu obala SAD.

Ruski zvaničnici su pominjali i mogućnost da RF izaće iz  Sporazuma o smanjenju i ograničenju strateškog ofanzivnog naoružanja (START). RF treba da nastavi sa jačanjem nuklearnog potencijala, sa daljim razvojem tehnike kao i sa strateškim jačanjem i širenjem vojnog savezništva.

Evropske zemlje treba da budu svesne toga da su NATO i američke baze na njihovim teritorijama, legitimna meta za Rusiju u slučaju napada. Što se Srbije tiče, ona je za sada u pozadini raketnog štita, ali to ne isključuje mogućnost da je SAD obaveste o otvaranju baze koja će biti u sistemu PRO. Dogovorima koje je vlast Aleksandra Vučića potpisala sa NATO, Srbija je stavljena na raspolaganje toj organizaciji (pod daleko gorim uslovima nego što je Trojnim paktom definisano sa Adolfom Hitlerom 1941). Vojna neutralnost Srbije postoji samo kao pojam iza koga se vlast krije, u praksi je ona nepostojeća. Srbija se svrstala u antiruski front, o čemu svedoče i vojne vežbe sa vojskom koja sprema napad na Rusiju.

Ukoliko nova vlada Aleksandra Vučića želi da povrati „neutralnost“ Srbije, mora da poništi IPAP i SOFA sporazum sa NATO, da donese zakon o vojnoj neutralnosti Srbije i da tu strategiju uključi u dokument koji se zove Strategija nacionalne bezbednosti. U suprotnom, nastaviće dalje da uvodi Srbiju u antiruski front i trenira srpsku vojsku za novu "Barbarosu".

Autorka je direktor Centra za geostrateške studije

Uputnice:

(1) Stoltenberg u Rumuniji, pali se američki raketni štit

(2) Američki raketni štit nije odbrana već nuklearni potencijal Vašingtona u Evropi

(3) Sistema PRO SŠA

(4) Kubanska raketna kriza

(5) Dogovor SSSR-SŠA 1972.

(6) George H. W. Bush: Foreign Affairs

(7) SAD su prekršile obećanje da se NATO neće širiti na Istok

(8) Obama promotes nuclear-free world

(9) Rešen spor Irana i šest velikih sila o nuklearnom programu

(10) Veliki manevri NATO

(11) Vežbe u Nemačkoj, Amerikanci uče srpske vojnike

(12) Srbija učestvuje u američkim vojnim vežbama u Rumuniji

(13) Vladimir Putin na Minhenskoj konferenciji o bezbednosti

(14) NATO: Rusija je egzistencijalna pretnja

(15) Zašto se Amerika plaši Satane

(16) Za Jars nema protivraketne odbrane

(17) Garantovana nuklearna odmazda

(18) Odnos nuklearnih sila

(19) Nova Ruska armija

(20) US military basis 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner