Politički život | |||
Odgovor na tekst Branka Pavlovića "Da li je Srbiji potrebna stranka radikalne levice?" |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 12. maj 2018. | |
Svakoga ko je do neke mere upućen u srpsku levicu može zbuniti opservacija Branka Pavlovića da je „Srbiji potrebna partija radikalne levice“. Sa jedne strane u Srbiji već postoji nešto slično levoj partiji, sa druge, svaka aktivna levica danas predstavlja antitezu Srbiji. Postojeću levicu kod nas čini nekolicina manje više aktivnih organizacija i NGO-ova u čijem fokusu stoje kako tradicionalna leva pitanja, tako i neka savremenija. Od tradicionalnih, tu su radna prava, ekonomska sigurnost, pitanje školstva, zdravstva. Pored njih, današnji levičari problematizuju i neke savremene tendencije u večno tranzicionoj Srbiji: dualno obrazovanje, deložacije, suprotstavljanje daljoj prekarizaciji rada, sve stvari vredne hvale. U set „savremenijih pitanja“ mogu se okvirno uzeti pitanja roda, suprotstavljanje pronatalitativnim politikima, prava LGBT osoba, manjinska prava, migrantsko pitanje (i mnoga druga). Gospodin Pavlović navodi kakva levica je Srbiji potrebna „zahtevajući primarnu snažnu državu, koja je nužno na antiglobalističkim i antineoliberalnim, ali i atitajkunskim pozicijama, a to će potistnuti sve „progresivno liberalne“ besmislice koje sluđuju svet. “Pored toga 'savremeno levo' nije i ne sme biti antinacionalno“. Ako pogledamo malo bolje, deluje da su ona levica koju gospodin Pavlović želi i ona koju trenutno imamo samo delimično uklopljive. Ne samo da, osim tradicionalnih pitanja, levica danas radikalnije nego ikad postavlja ona „progresivno liberalna“ pitanja, već su svi izgledi da će tas sve više naginjati na tu stranu.
Već je Vladimir Unkovski Korica, jedan od viđenijih članova levičarske organizacije Marks21, pre koju godinu u svom tekstu, na portalu organizacije Marks21, upozoravao na kretanje levice sa, kako on kaže, organskog na NVO model: „Poduhvat stvaranja levice na Istoku preko NVO sektora je u celini vezan za imperijalistički projekat širenja Evropske unije na Istok, koji Partija evropske levice nije dovoljno nedvosmisleno odbacila. Stoga i širenje njenih struktura na Istok ima potencijal da pacifikuje ili skrajne anti-EU levicu.” Sa dolaskom fondacije Roza Luksemburg Štiftung (dalje u tekstu RLS) na Balkan, na levici je došlo do tranzicionih procesa koji su kulminirali ulaskom u Slovenački parlament partije Združena Levica čiji je uspeh, kako Korica kaže, „delom vezan za RLS“. Pored toga, došlo je i do otvaranje određenih broja medijskih portala i organizovanja brojnih konferencija, letnjih škola, predavanja itd, finansiranih od strane pomenutog štiftunga.
Pomeranje Inicijative nalevo kulminiralo je u periodu pred izbore. Javne podrške gotovo svih bitnijih levih organizacija iz Srbije, inostrana podrška organizacije Janisa Varufakisa DIEM25, povezivanje s levičarskom organizacijom Barselona en Komu simptomi su ovog kretanja. Dinamika nije samo spoljašnja, na listi Inicijative našla se većina viđenijih bivših članova Levice Srbije Borka Stefanovića kao i neki članovi organizacije Levi samit Srbije. Pored toga, aktivisti organizacije Marks21 i Socijaldemokratske unije osim učestvovanja u kampanji, pomagali su i u pisanju programa. Ukratko, izlazak Inicijative na izbore najveći je politički događaj u zadnjih 25 godina u kome su levi aktivisti imali bitno političko učešće.
Ovo napuštanje prevashodnog određenja socijalnom klasom koje članovi Marks21, marksistički najortodoksnija od svih grupa koja je učestvovala u kampanji NDBG, tumače kao post-ideološko, deo je opšteg trenda na levici. U svom tekstu „Post-politički Denkverbot“ slovenački filozof Slavoj Žižek 1999. godine produbljuje razliku između političkog i post-političkog: „prisjetimo se standardnog primera popularnog protesta usmjerenog na specifičnu točku, tj. fokusiranog na partikularni zahtjev („Ukinite taj novi porez! Pravda za zatvorene! Zaustavite eksploataciju prirodnih bogatstava!“...) – situacija postaje politična kada taj partikularni zahtjev počinje funkcionirati kao metaforička kondenzacija globalne opozicije protiv Njih, onih na vlasti, tako da se protest efektivno ne tiče samo tog zahtjeva, nego one univerzalne dimenzije koja je našla svoj odjek u tom partikularnom zahtjevu. Ono što post-politika nastoji izbjeći upravo je ta metaforička univerzalizacija partikularnih zahtjeva“.
Manifest „ne filozofiraj“ pristupa, koji nam Ksenija ovde predlaže, u destilovanoj formi izneo je pre koju godinu Barak Obama u razgovoru sa mladima u Argentini „Sve su to interesantni intelektualistički argumenti, ali mislim da bi za vašu generaciju, trebalo da budete što praktičniji i izaberete ono što radi. Ne morate da brinete da li se uredno uklapa u socijalističku ili kapitalističku teoriju – treba izabrati ono što radi.“ Prihvatanje levice na „Ne filozofiraj“ pristupa – zaglibljenog u beskonačnim pojedinostima/partikularnostima, bez pretenzije na bilo kakvu univerzalnu dimenziju – iscrtava njene sve manje političke ambicije. Kao pridruženi član globalnog trenda municipalnih pokreta levica je, umesto drugačijeg sveta, ovaj put zahtevala samo “drugačiji grad” postavljajući tako kao horizont svog političkog delovanja eventualno “zgradu koja ga zaklanja“. Uprkos svemu, levica danas u jednom drugom smislu pravi korak ka univerzalizaciji, i to radikalnoj. U svom odnosu, pre svega prema pitanju migracija, evropski i svetski levičari stoje na poziciji krajnjeg univerzalizma koji ukida sve razlike i nijanse. Ne samo da se njeni partikularni zahtevi integrišu u savremeni kapitalistički poredak, nego i delovi njene radikalno univerzalističke pozicije teorijski i politički podržavaju potrebu kapitala. Procesi uvoza viška radne snage, poštavanje perifernih država uvozom mladog i visokoobrazovanog stanovništva iz njih, kontrola demokratskog procesa unutar države uvozom populacije sa predvidljivim obrascima glasanja, potpomognuti su kako levom teorijom tako i aktivizmom.
Bez namere izjednačavanja nacionalizma i republikanizma, mora se primetiti da ono čemu svedočimo u zadnjih par godina predstavlja delovanje levice kao aktivnog protivnika svakom partikularizmu koji se suprotstavlja interesima globalnog kapitala (što ga primarno i određuje kao partikularizam), bilo da je u pitanju republikanizam ili ekstremni američki nacionalizam (banonizam). Ono što levi teoretičari interpretiraju kao „post-fašizam“, tj. „ograničenje mogućnosti pristupa građanskim pravima… novi nadnacionalni sistemski rasizam, ponovo za razliku od istorijskih fašizama, nema eksterminacijske težnje, on ne želi da istrebi niže rase, već ih pokušava policijski nadzirati i kontrolisati, a uslov za to je da im se odreknu prava državljanstva.” (Krašovec, Evropska politika i (neo)fašizam) danas se u izokrenutoj formi koristi zarad kontrole do skoro “etnički i moralno prihvatljivih građana”).
Na lokalu, kao i u svetu, levica podređuje svoj univerzalizam drugome, menjajući obim po potrebi. Šireći ga po pitanju migracija, izjednačavanja „srpskog imperijalizma“ sa imperijalizmom uopšte, podržavanja tendenciozno neutralne deklaracije o zajedničkom jeziku. S druge strane, stapajući se sa Inicijativom NDBG ona ograničava svoju perspektivu, dajući od sebe, kako Obama kaže, „ono što radi“, izgubivši time suštinu svog postojanja. Uzgred, našavši uzdanicu u NVO-aktivističkom modelu, podređuje svoje političko delovanje i materijalnu egzistenciju jednom (hegelijanski lukavom) sistemu, čija joj logika i svrhe, u neposrednom političkom radu konstantno promiču.
Videti još: Branko Pavlović: Srbiji je potrebna stranka radikalne levice |