Početna strana > Rubrike > Politički život > Nadam se da će građani smoći snage da odbiju promenu ustava. „Beograd na vodi“ je loša kopija Abu Dabija na obali Save
Politički život

Nadam se da će građani smoći snage da odbiju promenu ustava. „Beograd na vodi“ je loša kopija Abu Dabija na obali Save

PDF Štampa El. pošta
Rodoljub Šabić   
petak, 07. januar 2022.

U poslednjoj emisiji „Crno-beli svet sa Đorđem Vukadinovićem“ u 2021. godini, gostovao je advokat Rodoljub Šabić, jedan od najistaknutijih srpskih pravnika, za kojeg se može reći da je čitavu karijeru posvetio javnom poslu i javnom interesu. Šabić je bio narodni poslanik i učesnik u dve reformske vlade – onoj Ante Markovića, u kojoj je bio podsekretar, i vladi Zorana Đinđića, kao ministar za lokalnu samoupravu. Ipak, javnosti je najpoznatiji kao  dugogodišnji poverenik za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, što je  institucija koju je sam, kako kaže, gradio „od ledine“, a koja je bila jedan od poslednjih bastiona pravnog poretka u državnoj strukturi nakon poslednje smene vlasti. Među temama su dominirali predstojeći referendum o promeni ustava, priroda aktuelne vlasti, Beograd na vodi, ali i kratak osvrt na noviju srpsku političku istoriju, u kojoj je Rodoljub Šabić bio i neposredni učesnik i svedok.

Nije cilj uveriti nekog u nešto. Cilj je razuveriti ga u bilo šta. Cilj je stvoriti atmosferu u kojoj sumnjaš u bilo šta i ne veruješ ni u šta

O Markoviću i Đinđiću: „Marković je zaista do kraja verovao u to da jedan racionalan koncept mora da pobedi iracionalan. A ispostavlja se da nije tako.“

Upitan o saradnji i iskustvima sa Đinđićem i Markovićem, Šabić kaže: „Izuzetno zanimljive ličnosti, bilo je zadovoljstvo poznavati ih i raditi s njima. To su, istovremeno, dva vrlo slična i vrlo različita čoveka. Jedan inženjer ali menadžer, drugi filozof, ali takođe menadžer. Obojica jako dobro obrazovani ljudi, širokog spektra interesovanja i znanja.“  Prisećajući se prvog susreta ove dvojice državnika kojem je i lično prisustvovao, Šabić kaže da se to zbilo prilikom Markovićeve posete skupštini Beograda, u vreme kada se činilo da će Jugoslavija ipak opstati, gde se sreo sa predstavnicima opozicije. Marković je dočekan ovacijama, kao tada izuzetno popularan reformator, dok je Đinđić „još uvek nosio minđušu i u tom trenutku ni slučajno nije bio lider opozicije, čak ni DS-a – tada je, mislim, on bio samo sekretar Demokratske stranke“. Marković je tom prilikom izložio svoje viđenje reforme zemlje i svi su bili impresionirani, kaže Šabić, „Jedino je Zoran dozvolio sebi da pokaže određenu skepsu. Nekima od prisutnih je to bilo gotovo neprijatno. Zoran je rekao Markoviću:  ’Meni se čini da Vi potpuno verujete u to da su ljudi potpuno racionalna bića koja se u svakom trenutku ponašaju u skladu sa svojim interesima. Ali to naprosto nije tačno.’ Ispostavilo se da je Zoran bio u pravu“, zaključuje Šabić. „Ante Marković je zaista do kraja verovao u to da jedan racionalan koncept mora da pobedi iracionalan, a ispostavlja se da nije tako. Nažalost,  taj isti iracionalni sindrom na kraju je došao glave i Zoranu Đinđiću.“

„Na delu je ubrzani proces devastacije pravne države. Cilj je stvoriti atmosferu u kojoj sumnjaš u bilo šta – i ne veruješ ni u šta“

Rezimirajući 2021. godinu u Srbiji, Šabić konstatuje: „Na domaćem planu jedan ubrzan proces devastacije pravne države. Suočeni smo sa sve jasnijom realnošću da nam zemlja ne funkcioniše u skladu sa unapred propisanim pravilima upisanim u njen ustav i zakone (…) Potpuna dominacija politike nad pravom što na duže staze vodi u nesagledivo štetne konsekvence.“ Govoreći o mehanizmima kojima se režim služi da bi ostao na svom položaju, koje je nazvao „industrijom laži“, Šabić je rekao da „nije cilj uveriti nekog u nešto. Cilj je razuveriti ga u bilo šta. Cilj je stvoriti atmosferu u kojoj sumnjaš u bilo šta i ne veruješ ni u šta, bilo vredno, bilo bezvredno. I u takvoj atmosferi naravno, u mulju, može da se radi šta god se hoće. I mi smo bukvalno došli do toga. U koju instituciju danas, u ovoj zemlji, građani imaju poverenja? Jel’ postoji to uopšte?“

„Odgovorna vlast bi trebalo da da građanima jasnu predstavu o tome o čemu se izjašnjava. A ovako je kao kad biste pozvali mene da se izjašnjavam o motoru interkontinentalnog balističkog projektila.“

Šabić je takođe jedna od brojnih političkih i javnih ličnosti i stručnjaka koji su pozvali da se na predstojećem referendumu o izmenama ustavnih amandmana o pravosuđu glasa protiv. Upitan da objasni svoje razloge za to, Šabić kaže: „To je jedna prilično mučna tema. (…) Ono što je tu meni ključno nije čak ni sama sadržina amandmana, nego način na koji se ta operacija koja bi morala biti složena, odgovorna i jako važna, izvodi. Ja sam to doživeo kao nedopustivo. Sam taj način je takav da meni više liči na povlačenje građana za nos. I zato mislim da je jedini odgovor na to izaći i reći – NE. Dosta, ne možete to da nam radite.“

Nakon što je ukinut cenzus, besmisleno je ljude pozivati na bojkot

Nakon što je ukinut cenzus u zakonu o referendumu, a što, kako kaže, nije zasluga samo ove vlasti, jer je cenzus eliminisan još prilikom prethodnih ustavnih promena, Šabić smatra da je besmisleno ljude pozivati na bojkot. On je skrenuo pažnju na to da je ustavno-pravna materija izuzetno složena i često nerazumljiva čak i za veliki broj pravnika, a kamoli za veliku većinu građana – bez ozbiljnog i detaljnog objašnjenja. „I vi to utvrdite u skupštini u kojoj imate ne apsolutnu, nego gotovo stopostotnu većinu, što je još jedna od stvari koja mene iritira, i koja je za mene bila razlog da kažem da mora da se glasa ’ne’. Ne možete ustav neke zemlje koja pretenduje da bude demokratska, u Evropi u 21. veku, menjati u skupštini koja liči na severnokorejsku. (…) A kad ga utvrdite, onda ga takav kakav je, kompleksan, složen, ponudite na proveri masi građana koja zapravo nema pojma šta je unutra. I još uz sve to, to ćete sprovesti u okvirima zakona kojeg ste menjali par sedmica pre toga – što nije prihvatljivo.  I bože moj, sad se vodi neka kampanja u mesecu gde imate dva Božića, dve Nove godine, Svetog nikolu… To je sve zajedno više neki privid, više scenografija nego ozbiljan način da se promeni ustav. Referendum bi zaista trebalo da bude potvrda volje građana. Ono što bi odgovorna vlast trebalo da im da je jasna predstava o tome o čemu se izjašnjava (…) a pošto nije, ja činim ovo što činim. To je kao kad biste pozvali mene da se izjašnjavam o motoru interkontinentalnog balističkog projektila.“, rekao je Šabić. I dodao da, uzevši u obzir uspostavljeni mehanizam referenduma, odnosno nepostojanje cenzusa,“ svako ko ne glasa protiv – glasa, zapravo, za predložene izmene“.

„Kakav je značaj ustavnih amandmana u zemlji u kojoj se ustav svakodnevno krši?“

Slovenija ima mnogo konzervativniji način izbora sudija i tužilaca, ali ipak ima kvalitetnije pravosuđe

Povodom argumenata poput onog da će, ukoliko se izmene ustava ne usvoje, biti obustavljen proces evrointegracija, bivši poverenik je rekao da bi to, eventualno, samo otvorilo 23. poglavlje u kojem je ostalo još 30-40 stavki, a da je uspeh zatvoriti – a ne otvoriti – bilo koje od poglavlja pregovora oko pristupanja EU. Takođe je mišljenja da bilo kakva izmena ustava u ovakvoj političkoj situaciji nema nikakvu težinu. „Pretpostavimo da su ti amandmani višestruko kvalitetni… Mada je jako relativno o tome raspravljati. Ako raspravljamo o sadržini tih amandmana van realnog konteksta, to je kao da raspravljamo kao sholastičari u srednjem veku – koliko anđela može da stane na vrh igle, kaže Šabić. O čemu mi govorimo? Da će taj papir kvalitativno da popravi situaciju u pravosuđu? Neće. Kakav je značaj, dakle, ustavnih amandmana u zemlji u kojoj se ustav svakodnevno krši?“ Šabić je skrenuo pažnju na primer Slovenije koja ima mnogo konzervativniji način izbora sudija i tužilaca, ali ipak ima kvalitetnije pravosuđe, koje je, pored ostalog, imalo dovoljno integriteta da osudi na robiju zbog korupcije neke od ličnosti koje su bile ključne za svojevremeno sticanje nezavisnosti te države.

„Beograd na vodi je simbol bespravlja i ozbiljnog ugrožavanja javnog interesa. Tamo je neko stavio van snage dobar deo pravnog poretka Srbije. A dobili smo lošu kopiju Abu Dabija na obali Save“

Kao pravnom stručnjaku i žitelju Savamale, domaćinu je bilo posebno interesantno da  Šabiću postavi pitanje (i „kao pravniku, i kao Savamalcu“) u vezi sa Beogradom na vodi. Na šta bivši poverenik kaže: „Za mene je to nažalost, i kao koncept i kao način realizacije, trajna mrlja na licu ove zemlje i njenog pravnog poretka. Da ne govorim o tom varvarskom rušenju koje je izvršeno u noći sa maskama na glavama… (…) I to u noći izbora – što je vrlo vešto izabran trenutak… Sve kamere su bile uprevljene negde drugde, a te koje su bile u ulici je neko te noći „slučajno“ isključio itd.“ Šabić se osvrnuo i na to da je šef države lično izjavio da su oni koji su to uradili „kompletni idioti iz vrha gradske vlasti“. I dodao: „Mislim da niko nije imao iluzije o tome ko su ti kompletni idioti – imajući u vidu konstelaciju snaga, ali i pored takve izjave, na kraju nije odgovarao niko… (…) Tu se (u vezi sa Beogradom na vodi) desilo mnogo ružnih stvari. To je tačka gde je neko, donevši zakon, stavio van snage dobar deo pravnog poretka Srbije. Zakonom! Dakle tamo ne važe zakoni Srbije! To je tačka gde je neko poklonio 150 hektara, basnoslovno vrednih hektara, nekoj arapskoj ekipi, gde smo mi za tu imovinu koja je barem milijardu vredna dobili trećinu u preduzeću u koje ne znamo šta su Arapi uložili. Ta ista firma, koja gradu Beogradu duguje 100 miliona, a koja je dobila na poklon, recimo milijardu evra, pre neki dan je kupila još nekoliko hektara zemlje i, bogami, platila ih pet i po miliona po hektaru. Sad, pomnožite to sa onih 150 koji su dobijeni džabe, pa ćete da vidite koliko to košta Srbiju. I ta ista firma nam prijavljuje iz godine u godinu gubitak, a fantastične rezultate ostvaruje u pogledu prodaje. (…) To je jednostavno simbol bespravlja i ozbiljnog ugrožavanja javnog interesa Srbije.“

Šabić je dodao da su takve zgrade, koje nisu nikakva naročita retkost u Evropi i svetu, mogle biti izgrađene bilo gde u gradu, ali „priliku da na ušću dve reke imate nešto poput Central Parka u Njujorku, ili Hajd Parka u Londonu, takvu priliku ima malo gradova. (…) Pa, recimo na četiri granična punkta luksuzni hoteli, čije se lokacije mogu prodati za veliki novac, ta prilika meni izgleda 10 puta atraktivnija nego ova loša kopija Abu Dabija na obali Save.“

(NSPM)