Početna strana > Rubrike > Politički život > „Milosrdni“ Bler i snishodljivi Vučić
Politički život

„Milosrdni“ Bler i snishodljivi Vučić

PDF Štampa El. pošta
Zoran Grbić   
subota, 21. jun 2014.

U davna, pradavna vremena, kad svetom tenisa još nije vladao Novak Đoković, naš teniski ponos bile su Ana Ivanović i Jelena Janković. Nacija je za njih navijala skoro kao danas za Đokovića. A onda je, skoro tačno na desetu godišnjicu NATO bombardovanja, nakon nekog turnira u Njujorku, bivši američki predsednik Bil Klinton izrazio želju da ih upozna, jer je ,,ponosan na njih''.

Ostalo je nejasno zbog čega bi on bio ponosan na uspehe srpskih teniserki. Osim ukoliko nije pomislio da su ih njegovi bombarderi naterali, kao Novaka Đokovića, da još upornije treniraju u najgorim mogućim uslovima, u vreme vazdušne opasnosti. Ali nije bilo tako. Ana je o tim ,,strašnim'' vremenima izjavila da nije mogla da trenira, osim ponekad ujutru, a Jelena da joj je teško kad se seti tih vremena [1]. Pa opet, to im nije smetalo da pristanu na upoznavanje, i da se nasmejane slikaju sa Klintonom. Ana je nakon toga izjavila da je ,,velika čast upoznati predsednika Klintona'', a tu sliku je čak postavila i na svoj sajt.

I ma kako da su neki pokušavali da opravdaju postupak teniserki, ipak je jasno da neke stvari nije pristojno raditi. Ukoliko neko ne mora da se slika sa zlotvorom, onda nema razloga da to i radi. Pitanje je da li bi se neki američki sportista slikao sa, na primer, Osama bin Ladenom? Sve i kad bi i hteo, osuda javnosti bi bila tolika, da bi ostatak svog života proveo daleko od društva, negde na tremu ranča u bespuću Montane, ispijao piva i maštao o prohujalim danima slave. Kod nas, bilo pa prošlo. Anu i Jelenu su neki čak i branili, uz poznato snishnodljivo razumevanje agresora. Da li je to slikanje bilo rezultat gluposti, naivnosti, zaboravnosti ili nedostatka morala, na kraju krajeva i nije toliko bitno. Šta god ko mislio o tom očigledno idiotskom potezu, ni sport ni teniserke nemaju puno uticaja na funkcionisanje države.

Ali postupak Aleksandra Vučića, koji je primio u posetu Entonija Blera, jednog od najvećih zagovornika bombardovanja SR Jugoslavije, jeste van svakog razumevanja i bez ikakvog opravdanja. Aleksandar Vučić je predsednik vlade zemlje koja je pre petnaest godina bila bombardovana i nema nikakvo pravo da u prostorije kabineta premijera Srbije primi zlikovca, čije su političke aktivnosti direktno dovele do smrti nekoliko hiljada građana Srbije, a državu ekonomski razorili. On svog prijatelja Tonija može da primi jedino u privatnoj poseti, van radnog vremena i daleko od kabineta. Kad nešto ne mora da se radi, onda je pristojno neke stvari ne raditi.

Recimo, nakon bombardovanja, Havijer Solana, bivši generalni sekretar NATO, postao je visoki predstavnik za spoljnu i bezbednosnu politiku Evropske unije, i zbog te pozicije imao je česte kontakte sa vlastima u SRJ, i česte dolaske u Beograd, na sastanke sa svim vodećim političarima Jugoslavije. Dakle, čovek koji je ,,povukao oroz'' NATO bombardera, i čijom je naredbom otpočeto bombardovanje Jugoslavije, i pored toga što njegova rodna Španija nije učestvovala u bombardovanju, postao je osoba sa kojom se mora razgovarati. Moralo se razgovarati i sa Jelko Kacinom, jer ga je neko postavio na položaj specijalnog izaslanika EU za Balkan. Kacin je bivši student ONO i DSZ, u vreme rata ministar informisanja Slovenije, od nekih zvan ,,Janšin Gebels'', koji je priznao da je u vreme rata iznosio laži da bi pridobio svetsku javnost [2], i sa njime se moralo razgovarati, i pored brojnih ispada u kojima je omalovažavao Srbiju.

Dakle, ako se sa Solanom i Kacinom (i verovatno još ponekim), moralo, sa Blerom to nipošto nije slučaj. Toni Bler ne samo što nije na nekoj funkciji koja podrazumeva obavezujuću komunikaciju, nego nije ni na kakvoj javnoj funkciji uopšte. Od kako je otišao sa mesta premijera Velike Britanije, osnovao je konsultantsku firmu, a najpoznatiji posao koji je dobio je mesto savetnika albanske vlade, od leta prošle godine [3]. Bler je tom prilikom izjavio da će mu ,,biti drago da pomogne'', i da ga ,,veoma zanima vaša (albanska) država. Taj posao savetnika je nekako i logičan, jer je nastavak prirodnog partnerstva započetog bombardovanjem SRJ 1999. godine. Bilo kakav odnos Entonija Blera sa Srbijom je nelogičan, nemoralan i ne baš sasvim normalan.

U redu je kad neko kaže politika je pragma, i mi moramo da sarađujemo sa svima koji mogu da nam pomognu da ostvarimo svoj politički program (pa makar to bio i ulazak u EU). I da je Bler i dalje premijer, mogli bismo da nađemo neko razumevanje za Vučićev postupak. Mogli bismo da kažemo da je to razumljivo, jer se Vučić bori za ostvarivanje svojih ciljeva, a Bler kao moćan političar može da mu pomogne. Ali Bler danas ne može da pomogne nikome, pa ni samom sebi.

Samo par rečenica o bivšem britanskom premijeru. Bleru je ovde suđeno u odsustvu, i pravosnažno je osuđen od strane Okružnog suda u Beogradu, septembra 2000. godine, na ukupno 80 godina zatvora za njegove zločine, koliko je dobio i bivši predsednik Klinton [4] . Presudu je ukinula nova vlada DOS-a. Nakon drugog rata u Iraku, i otkrića da Sadam nikad nije imao oružja za masovno uništenje, Bler je postao verovatno najnepopularniji političar u Britaniji, i jedan od najnepopularnijih bivših političara na svetu. Uporedo sa širenjem takve nepopularnosti, svetom se širila i ideja da bi se Bler morao uhapsiti zbog svojih nedela [5], a zabeleženo je i najmanje pet pokušaja građanskog hapšenja. U Britaniji postoji i pokret koji zahteva ,,impičment'' Blera i suđenje zbog zločina i prekršaja vezanih za invaziju Iraka, započet 2004. od strane članova parlamenta svih vodećih partija (uključujući i jednog iz njegove stranke), i koji ovih dana doživljava pravu malu renesansu [6].

Vrhunac Blerove arogancije, i reakcije povodom toga, desio su se svega nekoliko dana pre njegovog sastanka sa Vučićem, kada je na svom blogu napisao esej ,,Irak, Sirija i Bliski istok'' [7]. U njemu tvrdi da napad koalicije na Irak nije odgovoran za trenutno stanje u toj zemlji, da bi se revolucija svejedno desila jer stanje u zemljama Bliskog istoka, zbog lošeg upravljanja, slabih institucija, nezaposlenosti, lošeg obrazovnog sistema, ,,uvek vodi u revoluciju'', i ponovo predlaže promenu strategije prema Siriji, koju i optužuje za trenutno stanje u Iraku. Taj esej uzburkao je veći deo britanske javnosti, koja je ustala u osudi, a verovatno je naoštriji bio gradonačelnik Londona Boris DŽonson, koji je svoju kolumnu u Telegrafu započeo rečima ,,Došao sam do zaključka da je Toni Bler konačno poludeo'' [8] .

Kako je onda moguće da je politika Blera od dobrog dela svetske javnosti osuđena, da ga i mnogi Britanci nazivaju ratnim zločincem, a da ga u zvaničnu posetu prima premijer države koja je trpela od njegovih ratnih zločina? Možda je ono suđenje Miloševićevog suda bila farsa, pa britanski premijer nije zvanično osuđeni kriminalac, ali Toni Bler nije imao nikakvo pravo ni da prelazi granice Srbije, a kamoli da ulazi u zvanične prostorije predsednika vlade. Vučić nema pravo da sastajanjem i rukovanjem sa zlikovcem rehabilituje njegova nedela i zločine prema narodima Srbije.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner