Početna strana > Rubrike > Politički život > Komesarski duh i odbrana slobodnog mišljenja
Politički život

Komesarski duh i odbrana slobodnog mišljenja

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
ponedeljak, 09. februar 2009.

Srbija je odavno postala zemlja paradoksa, idejne konfuzije i sveopšteg voluntarizma. Paradoksi su posebno prisutni u političkom životu i medijskoj sferi. To nam najbolje pokazuje „odbrana“ Peščanika kao jedinog svetionika slobodne štampe i slobodne misli.

Paradoks je u tome što je upravo ova emisija očigledan primer negacije principa slobodnog govora, tolerancije i prava na mišljenje koje je različito od polaznog stava „radikalne kritike“ Peščanika – ako vam je dobro, onda ništa. Već se u toj demarkacionoj liniji može prepoznati težnja da se u Peščaniku čuje samo jedna vrsta sagovornika bez ikakvog izgleda za bilo kakav disonantan glas. I taj u osnovi sektaški ton ne smeta našim zastupnicama liberalno-građanske političke orijentacije da upravo ovu emisiju brane kao poslednju odstupnicu slobode govora i mišljenja u Srbiji.

Odbrana Peščanika je u stvari odbrana jednog jasno profilisanog političkog projekta, koji koristi ovu emisiju za svoju propagandu. To su pokazali i majski parlamentarni izbori kada je ova emisija bila jedno od glavnih propagandnih sredstava Liberalno-demokratske stranke, što urednice ove emisije nisu ni pokušale da prikriju. I u tome nema ničeg spornog, ali ono što je zaista problematično je težnja naših liberala i boraca za ljudska prva da svoju ideološku isključivost predstave kao vrhunac odbrane slobode mišljenja. Ako ponekad i postanu svesni da su prevršili meru pristojnosti, onda se to tumači tako što se kaže da u ovoj emisiji padne i po neka psovka i teža reč. A to je razumljivo jer očajanje lako izmakne kontroli. Međutim, to ne zabrinjava autorke, jer su one spremne da u emisiju dovedu i dete koje kao navijeno ponavlja ideje emisije. To nije zloupotreba dece u političke svrhe, njima je jednostavno sve dozvoljeno.

O ovoj „izuzetnosti“ je u svom komentaru „Strogo kontrolisani vozovi“ govorila Mirjana Bobić-Mojsilović. „Pošto je Peščanik sveta krava srpske medijske scene, za krčanje u Peščaniku mogu da budu odgovorni samo oni koji su na najvišem mestu, to jeste predsednik države i njegovi saradnici. Tako se u bizarnosti tih optužbi krije izvor njihove neverovatne uobraženosti i osećanje izuzetnosti u srpskom medijskom prostoru. Jer njih nije stvorila srpska politička i medijska scena, otuda su oni – nedodirljivi, pošto ih čuva njihova besprekorna politička korektnost, spram stvarno Velikog brata. Ne radi se o tome da su oni najhrabriji, nego da im je najviše dozvoljeno. A ako postoje različiti aršini za površinu slobode (medija), onda se o slobodi teško može govoriti.“

I upravo je reč o različitim aršinima i izborenoj nedodirljivosti Peščanika kao emisije u kojoj se lične ozlojeđenosti, netrpeljivost i izlivi nepristojnosti tumače kao originalan i razbarušen pristup medijskoj slobodi. Ovako uspostavljena jednostranost u velikoj meri ugrožava ozbiljne analize koje se mogu čuti u Peščaniku. Nakon ovih komentara Mirjane Bobić-Mojsilović usledila je brutalna hajka na E-novinama – jednom od sajtova koji funkcioniše u saglasju sa Peščanikom. Nisam primetio da su se oglasili dežurni branioci medijskih sloboda i ljudskih prava iz Nezavisnog udruženja novinara i ostalih nevladinih organizacija.

U svojim sve dužim i mračnijim uvodnicima Svetlana Lukić demonstrira opsednutost najrazličitijim stereotipnim predstavama vezanim za srpski narod i naše društvo. Navešćemo nekoliko primera. „Zapadnjaci, koji životu pristupaju sa stalnim oprezom, pripremaju odbranu, a mi kao pravi varvari verujemo u sopstvene snage, ojačane Putinovom Rusijom. Grci se, kao ni mi, nisu na vreme upristojili, baš ih je bilo briga za pitanja dobra i zla. Mi smo nekoliko puta naoružaniji, frustrirani i siromašniji, a sklonost ka nasilju nam je postalo srednje ime. Nije to bilo samo još jedno buncanje Jeremića u kosovskom delirijumu. Posle gasno-naftnog sporazuma, izbacivanja G 17 iz igre, zagrljaja sa Dačićem i ljubakanja sa Tomom Nikolićem, bila je to objava Borisa Tadića potpunog prekida evropskih integracija Srbije. Ljudski um se razvijao malo po malo. Prvo je bilo neophodno ovladati fizičkom stvarnošću. To važi čak i za um Borisa Tadića.“

Svedoci smo da upravo oni koji se najviše zalažu za liberalne vrednosti i odbranu slobode mišljenja pokazuju isključivost jer nisu spremni da na svojim sajtovima, u emisijama i listovima objavljuju drugačija mišljenja i podstiču slobodnu raspravu. To je oživljavanje svojevrsnog komesarskog duha u kome se razvija jednostrani ideološki pristup bez ikakvih izgleda da se poštuju osnovna načela tolerancije i slobodnog mišljenja. Oni sebe doživljavaju kao posednika jedine istine, sve izvan toga nije vredno rasprave.

Mirjana Miočinović ne prepoznaje više njen omiljeni list Danas jer, zaboga, urednik nije vest o napadu na sajt Peščanika i demoliranje automobila urednice Svetlane Lukić objavio na prvoj strani. Isto tako i objavljivanje intervjua Ljubiše Ristića pomračilo je jedinu svetlu tačku ovog lista, a to je propagandno borbeni komplet i pseudoknjiževni dodatak „Beton“. Ta ogrešenja su bila dovoljna da Mirjana Miočinović predoči dubinu svog razočaranja u list koji je godinama služio na čast novinarskoj profesiji. U raspravi o knjizi Radomira Konstantinovića Filozofija palanke pisac Dragan Velikić je rekao da Konstantinovićevu knjigu smatra našim Svetim pismom, a Branka Arsić je iznela interesantnu zakonodavnu inicijativu. Ona predlaže da se donese zakon po kome niko u ovoj zemlji ne bi mogao postati punoletan pre nego što pročita Filozofiju palanke i ponudi jasna svedočanstva o razumevanju prirode palanačkog duha. Međutim, Ljiljana Jokić-Kaspar otišla je najdalje u širenju tolerancije i slobode mišljenja. U tekstu „Istorija u međunožju“ ona nam demonstrira kako bi izgledao medijski prostor kada bi ga ona uređivala.

„Slušam novog-starog urednika Politike Dragana Bujoševića, koji smatra da i dalje treba da čitamo naci-baljezgarije nekih kolumnista iz vremena urednikovanja Ljiljane Smajlović. Tek toliko da se čuju suprotna mišljenja, kobajagi iz razloga političke raznolikosti i demokratskog opredeljenja Politike. Sic! Nema Bujošević petlju da ih otpusti, počisti, proluftira i osveži Politiku istinom i zdravim razumom. Pomreće čitaoci i propasti Politika ako u njoj i dalje ne budu pisali razni gmazovi i izmišljene veličine nacionalističkog novinarstva. U Srbiji živi sedam miliona ljudi, pa nije valjda da nema normalnih novinara, ili po svaku cenu moraju biti zbrinuti bljuvači otrova.“

U ovim rečima se najbolje može prepoznati taj komesarski duh koji bi čitav svet skrojio po svojoj meri. Upravo oni su ti koji će nam donositi zakone o punoletstvu, određivati novo Sveto pismo, uređivati novine i likvidirati nacionalističke novinare i analitičare. Jedino oni mogu da osveže našu medijsku scenu istinom i razumom, a da pre toga obave veliko čišćenje.

Problem je u tome što ta liberalno-građanska politička grupacija nije spremna da čuje drugačije mišljenje, oni su zatvoreni u svoje ideološke krugove i nemaju sluha ni potrebe da vode ozbiljan dijalog o najvažnijim pitanjima našeg društva. Oni više prosuđuju i presuđuju, nego što su voljni da čuju različite stavove. I ponovno pojavljivanje sajta Peščanika još jedan je dokaz te ideološke zatvorenosti, jer nije objavljen nijedan tekst koji bi odudarao od politički jedinstvenog tona podrške Peščaniku. Zanimljivo je da su predstavnici Demokratske stranke tako lako prešli preko svih napada. Čak je i poslanik ove stranke Srđan Milivojević našao za shodno da se udvorički pridruži horu sledbenika Peščanika: „Peščanik Radija B 92 je jedna od emisija koju dželati teško mogu da istrpe jer budi neprijatna sećanja, a daje dobre odgovore. Zato se i trude da je prekinu ponekad pesnicama kao u Aranđelovcu, ponekad hakerskim napadima iz nekog mračnog podruma. Ali kod mrak napadne svetlost kojom tamu razgrnu Svetlana Lukić i Svetlana Vuković, mračnjaci nas samo podsete da prošlog petka nismo slušali Peščanik i da sledećeg ne napravimo takav propust. Kad mrak zapreti, valja sačuvati svetlost. Zato slušajte Svetlane.“

Ovaj narodni predstavnik bi morao da nam objasni kakva to svetlost curi iz Peščanika, kako ova emisija razgoni mrak i koje to dobre odgovore daje. Jer upravo je Demokratska stranka izložena najgrubljim napadima. Ovakva površna reakcija mnogo više govori o Demokratskoj stranci i njenim funkcionerima, nego o Peščaniku.

Svakako da rušenje sajta Peščanika i demoliranje automobila Svetlane Lukić spada u pokušaj da se ograniči pravo na slobodu govora i sasvim je očekivano da je u našoj javnosti taj akt nasilja i zastrašivanja doživeo oštru osudu. Međutim, time se ne zatvara razgovor o suštini slobode mišljenja i govora u našem društvu, niti je pitanje Peščanika i njegovog funkcionisanja od presudne važnosti za demokratski razvoj Srbije. Tek kada se u našoj javnosti uspostavi princip tolerancije i dijaloga, u kome će se suočavati stavovi neopterećeni politikantstvom i ideološkom isključivošću, onda ćemo moći da govorimo o ostvarenom načelu slobode mišljenja i govora.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner