Početna strana > Rubrike > Politički život > Izbori kao „test inteligencije“ ili kuso i repato u hrabrom jurišu na Sandu
Politički život

Izbori kao „test inteligencije“ ili kuso i repato u hrabrom jurišu na Sandu

PDF Štampa El. pošta
Milan Lapčević   
utorak, 15. mart 2016.

Predizborna groznica tek kreće, a teška pljuvačka artiljerija tuče iz svih oruđa. Srbija kao i uvek, u blatu i onom stvarnom, napravljenom višednevnim kišama, ali i onom političkom, stvorenom u moru laži, praznih obećanja, nemorala i atmosfere opšteg straha od neizvesne budućnosti, po treći put za četiri godine izlazi na birališta da odobri volju njegovog veličanstva, nedodirljivog i nepogrešivog, onog koji ne spava i radi za naše dobro.

Da li je to naš veliki premudri i požrtvovani spasitelj, veliki demokrata, čovek koji uvek želi da pita svoj narod šta misli i šta hoće, da bi mu udovoljio i bio njegov sluga ili je ovaj izborni ciklus poštapalica za bolji život koji će doći za godinu, najviše dve i to po „prvi put u istoriji“, kao i sve drugo?

Da bi smo imali jasnu sliku šta naš spasitelj tačno želi moramo da se vratimo malo u blisku prošlost i podsetimo se onog čime nas je kupio 2012.i 2014. A šta je to što nam je zvučalo lepo i šareno, narečene  2012. i 2014.? Duboke i korenite reforme, nesmirivanje dok se Kosovo i Metohija ne vrate pod okrilje Srbije, bolji život svih građana, velike investicije naših novih prijatelja emiraćana – u poljoprivredu milijarda, u Beograd na vodi 3 milijarde, novi epohalni projekat koji će zauvek promeniti naše živote, čuveni kanal Dunav-Morava-Vardar-Egejsko more koji će u Srbiju doneti ni manje ni više nego 100 milijardi evra! Naravno, tu je i oživljavanje FAP-a, mercedesovi autobusi iz Ikarbusa, partnerstvo sa Etihadom, Tenis koji će nas naučiti kako se gaje svinje ali i ispravljanje raznih nepravdi-ukidanje grozne tv pretplate, smanjivanje nezaposlenosti, plate i penzije koje se možda ne mogu povećavati ali se sigurno neće smanjivati..

I šta je sad tu problem? Problem su neki ljudi koji malo pročačkaju po svom pamćenju ali i po internetu pa podsete na obećano i uporede sa stvarnim. A šta smo od lepog i šarenog dobili? Za početak ono čime se plaća podrška moćnih mentora sa zapada-Briselski sporazum, ukidanje države i institucija na KiM, sve „bolji“ odnosi, sa Prištinom pa i Tiranom, bezuslovna požrtvovanost i predanost obećanom putu koji nema alternativu, zahlađivanje odnosa sa Moskvom, puzajuće približavanje NATO-u... Tu je „Beograd na vodi“, koji će Srbiju koštati, za sada, 300 milion evra za zemljište koje ćemo pokloniti privatnoj stranoj kompaniji da na njemu gradi stanove koje će prodavati, Fijat koji dovozi 90% delova za automobile koje mi sklapamo i lobiramo kod Rusa da ga kupe bez carine, novi izum-tv taksa koja nije pretplata i koja je, samo voljom vođe, 150 dinara, akciza na struju – do sada se akciza plaćala na luksuznu robu cigarete, alkohol, kafu, benzin... Kod nas je sada i struja postala luksuz, svakodnevno povećanje plata i penzija u dnevniku, raznoliki uspesi u svim sferama „po prvi put u istoriji“, bolji život, svetlo u tunelu, za godinu, najviše dve, ali i potpuna kontrolu medija na kojima vođa redovno svim poželi dobro jutro, prijatan ručak, dobro veče i laku noć i u kojim su oni koji podsećaju „državni neprijatelji“, protivnici reformi, neradnici, kritičari, mrzitelji mudrog vođe a samim tim i protivnici Srbije i njenog nezaustavljivog napretka od koga je i njega sramota. Nešto kao u Severnoj Koreji.

Ali ni tu nije kraj. Nije samo nj.v. spasitelj ljut na one koji podsete na sve naše „uspehe“ i obećanja, ima on vojsku i artiljeriju satkanu od vernih podanika i sledbenika, ali i od onih koji se ne slažu sa njim i vrlo rado bi ga zamenili na mestu kapetana broda koji nezaustavljivo juri u istom pravcu, pravcu ledenog brega zvanog EU i NATO.

Danas u Srbiji za propagandnu mašineriju vladajuće kaste više nije problem Tadić, nisu problem ni Čeda ni Čanak, osvedočeni protivnici svega što je srpsko, ljudi sa sumnjivom prošlošću i dobrim odnosima sa podzemljem, nije ni Pajtić, nisu više to ni Obraz i 1389., nije ni Mišković, ni Kandićka, Biserko, nije ni Tači, nije to ni fašistički pokret 64.županije, šiptarski separatisti na jugu, ali je problem jedna, po njima, mala stranka i koalicija i njen predvodnik, jedna žena, ćerka velikog Jove - Sanda Rašković Ivić.

Danas je ona jedina koja kvari idilu, jedina koju nemilice tuku i Vučićevi kerberi i oni koji se iskazuju za patriote. Danas je ona meta i Šešelju, kome ne smeta izdaja njegovih kumčića i političkih sinova, niti rasturanje države od istih, podaništvo prema omrznutom zapadu i uvlačenje u NATO, meta je i kerberima Vulinu, nekom Đuki, meta je i krpama za jednokratnu upotrebu odbeglim iz DSS i Dveri za par mrvica vlasti.

Šta je zajedničko za sve napred pomenute? Očigledno je da je isti zadati cilj i da je isti nalogodavac i kreator ovog Orvelovskog ludila zvanog rijaliti Srbija. Kreatorima ovog mentalnog siledžijstva i ispiranja mozga sa zapada nije važno ko će od narečenih tzv. „ljutih“ protivnika režima koliko glasova dobiti, ko će sa kim u koaliciju, da li će napadati Vučića, Dačića ili nekog iz poželjne opozicije, bitno je da je kurs isti, bitno je da se niko od njih ne protivi putu u svetlu budućnost, EU i NATO, bitno je da nikome ne smeta i da niko ne pominje de fakto nezavisnost Kosova, da nikome ne smeta Briselski sporazum, ukidanje institucija i ukidanje Srbije na severu KiM (tamo gde je jedino ozbiljno i postojala), bitno je da im ne smeta ni poziv Srbima da izađu na šiptarske izbore niti glasanje tih istih prodanih duša za poznatog biznismena, vlasnika trgovinskih lanaca ljudskim organima, niti postepeno i lagano davanje prerogativa državnosti Vojvodini, divljanje ekstremista u Raškoj oblasti i na jugu Srbije niti pravljenju od Srbije azila za migrante i nepoželjne u Evropi, bitno je da ćute o potpunom ekonomskom, privrednom, kulturnom i identitetskom podjarmljivanju države u kojoj žive, jer to gazda traži i ume lepo i da nagradi. I na izborima i posle kroz koju mrvicu vlasti, putovanja i privilegije. Doduše, na naš račun ali koga je briga za to.

Za njih je ona monstrum, najveći državni neprijatelj broj 1, a u stvari žena koja predstavlja politiku koja ogoljava golog cara, koja kvari računicu, koja je žilava i tvrdoglava i koja neće da svira kako dirigent sa Zapada želi. U tome leži sva frustracija režima i kontrolisane tzv. opozicije i zbog toga je ovaj, u dosadašnjoj političkoj praksi, neviđeni izliv otvorene mržnje i besa svih napred navedenih, preko dobro kontrolisanih, prozapadnih medija.

Verujem da nema čoveka u Srbiji koji nije fasciniran hrabrošću, odlučnošću, požrtvovanošću, a posebno viteštvom muškarčina Šešelja i  učesnika Vuči(će)vićeve „Teške reči“ Čanka i Parovića koji su se usudili da, uprkos daleko brojčano i fizički nadmoćnijoj Sandi, sami udare na nju.

Bravo, svaka čast, viteški nema šta! Još viteškije od hrabrog napada na ženu je i način, čoporativno u emisije gde nije prisutna i gde ne može da odgovori. Hrabro, muški!

Na kraju čovek može sa pravom da se zapita – zašto?

Odgovor je vrlo jednostavan. Svi satrapi, direktni i indirektni, svesni i polusvesni zapadnjački podanici moraju da imaju samo jedan viši cilj u glavi - naredni mandat i godine pred nama treba da budu godine raspleta i raskršćavanja sa Srpskom (namerno veliko S) prošlošću kroz izmenu Ustava, definitivnog brisanja KiM iz preambule i stvaranja uslova da od Srbije nastane još koja zemlja a to treba da prođe mirno i atmosferi opšteg saglasja koju bi umnogome kvarila neka Sanda, neki Boško i njihova koalicija. Zato je mudri nalogodavac procenio da je bolje okupiti sve i rušiti antinato koaliciju sada pre izbora nego posle u parlamentu.

Lepo neko reče, nisu ovo izbori, ovo je test inteligencije.

Milan Lapčević, Niš