Početna strana > Rubrike > Politički život > Hoćemo da se "mešamo u politiku"
Politički život

Hoćemo da se "mešamo u politiku"

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
ponedeljak, 29. maj 2023.

 Protesti  građana, njihove društvene inicijative i borba za ljudska, nacionalna  i socijalna prava praćeni su od strane naprednjačke vlasti neprestanim optužbama da oni predstavljaju  po njima nedozvoljivu politizaciju. Zato se iznova  dešava da se učesnici društvenih pokreta i protesta ograđuju od političkog angažmana i političkog dešavanja. Obično se kaže , mi se ne mešamo u politiku, bez obzira što su njihovi zahtevi  i te kako zatiru u sferu politike i političkog odlučivanja. Ovakav pristup rezultat je uspostavljenog apsolutnog monopola bavljenja politikom od strane naprednjačke vlasti  i svako  političko delovanje koje nije pod njihovom direktnom i sveopštom kontrolom označava se kao pokušaj da se vlasti na ulici otme bez parlamentarnih izbora a da se nje dočepaju oni koje  danas nazivaju ološem i političkim lešinarima. I sve zato što su u svojim protestima protiv nasilja u ovoj zemlji tražili odgovornost vlasti za razbuktavanje klime nasilja u svim slojevima i manifestacijama našeg društva. A samo se o očuvanju vlasti i radi i zadržavanje monopola nad političkim delovanjem. Ovaj naprednjački režim oličenje je autokratskog načina vladavine u kojem su dozvoljena sva sredstva kako bi se rastočila sama suština politike kao javne delatnost  u kojoj se ostvaruju opšti interesi. Na delu je stalna pacifikacija našeg političkog života  i težnja da se svaki protest i društvena inicijativa obesmisle i razvodne, tako se dalje širi apatija, anomija a poništava se svaka pokrenuta inicijativa i energija građana usmerena ka promenama prevaziđenog  sistema naprednjačke vladavine. Optužbe za bavljenje politikom  koriste se u najprizemnije svrhe, stalne diskvalifikacije i difamiranje svake kritičke misli i inicijativa koja imaju  za cilj nastojanje da se ostvare radikalnije promene u ovom našem  razorenom društvu.

Na delu je stalna pacifikacija našeg političkog života  i težnja da se svaki protest i društvena inicijativa obesmisle i razvodne, tako se dalje širi apatija, anomija a poništava se svaka pokrenuta inicijativa i energija građana usmerena ka promenama prevaziđenog  sistema naprednjačke vladavine

Svaki poziv da se problemi rešavaju u okviru institucija sistema je besmislen jer je opšte mesto  naše  sadašnje politike da u autoritarnom i nedemokratskom  naprednjačkom režimu u kome je vlast apsolutno koncentrisana u rukama jednog čoveka institucije su izgubile svoju ulogu i značaj. One samo danas služe kao poluge i sredstvo  njegove autoritarne, demagoške  i populističke vladavine. Očigledno je da je neophodno pre svega obnoviti sam pojam politike , povratiti i osnažiti svest naših građana da su oni izvorište legitimiteta svake demokratske i racionalne vladavine i tako se osloboditi  uspostavljene stigmatizacije da je zazorno i neprihvatljivo baviti se politikom. Profesor Ljubomir Tadić je u svojim nastupima često govorio da politika nije sve ali  da je u svemu i to mi u ovim vremenima i te kako dobro osećamo i prepoznajemo. I danas važi upozorenje Platona da „Oni koji sebe smatraju prepametnim da bi se bavili politikom, kažnjeni su tako što njima vladaju glupaci“. Ali ovom prilikom valja napomenuti i rečenicu kineskog filozofa Hsin Cea „ Šta škodi državi? To kada prostaci vladaju“.

Naprednjački režim danas nas je doveo u situaciju da živimo u post-političkom i post-demokratskom dobu  u kome se  gradi farsični i anahroni kult ličnosti velikog vođe i poništavaju osnovne pretpostavke za odvijanje i razvoj demokratskog političkog života: sloboda medija,  istinski politički pluralizam i oslobađanje prostora za oblike  neposredne demokratije, slobodni i demokratski izbori, podela vlasti, kontrola izvršnih organa vlasti, vraćanje dostojanstva i značaja paralmentarizma i zakonodavne vlasti, politička odgovornost i smenjivost, ostvarivanje osnovnih ljudskih i nacionalnih prava

Ima sijaset razloga što je politika kao društvena i javna delatnost u našim  uslovima postala predmet izrugivanja, odbacivanja  i gađenja jer građani poistovećuju/sa puno prava i osnova/ bavljenje politikom sa delatnošću u kojoj preovlađuju manipulacije, nedoslednost, puzavost, podaništvo, klijentelizam, gubljenje dostojanstva i zadovoljavanje pre svega ličnih i usko stranačkih interesa. Proces obesmišljavanja i sveopšte devastacije politike  traje već decenijama i sada je u ovom autoritarnom i kleptokratskom režimu doživeo svoj vrhunac. I to građani jasno pokazuju time što su izgubili veru  u pokretačku moć političkih ideja  i demokratskih ideala i institucija.  Bilo je previše  propuštenih i izglednih prilika da se povrati pre svega osećanje elementarne moralnosti i načelnosti u sferu politike. Zato je prostor politike ostao pust i napušten jer je ona postala  zabran autokratskog  sistema lične vladavine u kome neme a mesta za ozbiljno i posvećeno bavljenje  politikom kao  izrazom zastupanja i odbrane opšteg društvenog interesa i racionalno zasnovane i izražene većinske volje naroda. Naprednjački režim danas nas je doveo u situaciju da živimo u post-političkom i post-demokratskom dobu  u kome se  gradi farsični i anahroni kult ličnosti velikog vođe i poništavaju osnovne pretpostavke za odvijanje i razvoj demokratskog političkog života: sloboda medija,  istinski politički pluralizam i oslobađanje prostora za oblike  neposredne demokratije, slobodni i demokratski izbori, podela vlasti, kontrola izvršnih organa vlasti, vraćanje dostojanstva i značaja paralmentarizma i zakonodavne vlasti, politička odgovornost i smenjivost, ostvarivanje osnovnih ljudskih i nacionalnih prava.  

Protesti zato postaju izazov ne samo za ovaj autoritarni režim već i za opozicione stranke, jer je veliko pitanje da li će radikalnija politička artikulacija imati odjeka u  ovim okupljanima jer građani nisu izašli  na ulice Beograda zbog stranaka a još manje zbog i njihovih lidera

Presudno odgovornost za ovakav  odbijajući odnos građana prema politici i političkom angažmanu snose političke stranke koje ni danas nisu u stanju da se izdignu iznad svojih  usko- stranačkih interesa, već predstavljaju jedan od osnovnih faktora u rastakanju srpskog društva. One su postale izraz nepoverenja u mogućnost političkih promena, u svom ustrojstvu su nedemokratske i ne obezbeđuju unutar stranačku demokratiju  a samim ti i zatvaraju prostor za angažman građana i članstva u građenju određene političke koncepcije, opterećene su liderstvom i ličnim sujetama, oslanjaju se na prosečne i poslušne a ne na kreativne i slobodomisleće i kritički opredeljene ljude, zatočnici su klijentelizma , doživljavaju se kao sredstvo za bogaćenje i ostvarivanje tzv. poslovnih poduhvata i investicionih zahvata koji donose  korist samo stranačkoj oligarhiji. Nepoverenje prema strankama u našem društvu je preraslo u opšte odbijanje učešća građana u stranačkom životu što dodatno obesmišljava njihovo postojanje, i to  svakako slabi i umanjuje demokratski potencijal i snagu našeg društva. Nemogućnost  postojećih stranaka da artikulišu ogromno nezadovoljstvo građana/što bi trebalo da bude njihova osnovna uloga i razlog postojanja/ javlja se kao najveći problem kada se podigne  veliki talas protesta građana kao što je slučaj  sa aktuelnim  Protestima protiv nasilja koji se već više nedelja odvijaju na ulicama Beograda i u drugim  gradovima u Srbiji. Upravo je politička i akciona artikulacija ovih protesta građana najveći izazov za opozicione stranke koje su sada samo njihovi tehnički organizatori a pri tome one same nemaju dovoljno organizacione i akcione sposobnosti da politički dosledno artikulišu ovu probuđenu energiju pobunjenog naroda koji više ne želi da trpi ovaj istrošeni, bahati i autoritarni režim zasnovan na nasilju, laži, nepravdi, primitivizmu, besramnoj pljački, manipulaciji i apsolutnoj kontroli medija. Protesti zato postaju izazov ne samo za ovaj autoritarni režim već i za opozicione stranke, jer je veliko pitanje da li će radikalnija politička artikulacija imati odjeka u  ovim okupljanima jer građani nisu izašli  na ulice Beograda zbog stranaka a još manje zbog i njihovih lidera.

A sama dinamika i ovih   protesta neminovno dovodi do pitanja? da li će građani imati dovoljno volje i odlučnosti da izvrše odlučujući pritisak na naprednjačku vlast da ispuni postavljene zahteve kao tek početni uslov za radikalniju  političku artikulaciju koja bi obezbedila demontažu ovog autoritarnog režima zasnovanog na strahu i medijskoj manipulaciji. Dosadašnje iskustvo nas uči da A. Vučić i njegova stranačka mašinerija  upravo igraju na kartu postojećeg jaza i nepoverenja između građana i opozicionih stranaka stvarajući tako sebi dovoljno prostora za razvodnjavanje i obesmišljavanje svakog protesta.  Ovako  korišćeni manevar politikantske  manipulacije je već toliko puta viđen i korišćen, i veoma je važno da on ovoga puta ne bude samo još jedna kupovina vremena i predaha za uzdrmani i istrošeni naprednjački režim. Ne bi im bilo prvi put da se koriste ovim politikantskim načinom da odugovlačenjem  i tzv. skupštinskim raspravama umrtve i obesmisle proteste građana. Kakvog smisla ima učešće u daljoj skupštinskoj raspravi u trenutku kada opskurni tabloid Informer dobija dozvolu da otvori svoj televizijski kablovski  kanal i to od strane REMA  čije se raspuštanje traži. Zar to nije dovoljan znak da ovaj autoritarni režim nema nameru da ispunjava dosadašnje zahteve, zato je  politička radikalizacija protesta neophodna kao i izlazak poslanika opozicije sa ovog zasedanja  Skupštine Srbije . Kakav se razgovor može voditi sa predsednikom Republike koji je ovom rečima žigosao opoziciju i građane koji učestvuju na protestima  protiv nasilja jer  je sveopšte  nasilje osnovna odlika ovog  režima. Reagujući na ove proteste on je između ostalog izrekao sledeće reći “Njihova poruka je : mi ćemo da ubijamo! Dakle, oni pozivaju na ubistvo predsednika  Republike . Ali važno je da narod zna da je njihova politika ubijanje, a naša je politika nade, pristojnosti i normalnosti. Dok sam živ, boriću se sa svima vama protiv najgoreg ološa koji svoju jedinu političku šansu vidi u tragediji  Srbije.

Ne sme se dozvoliti da se i ovoga puta  energija slobodnih  i samosvesnih građana istopi zbog nesposobnosti da se ovaj protest jasno politički artikuliše i vodi kako bi se ostvarili osnovni ciljevi, početak demontaže ovog autoritarnog i pogubnog naprednjačkog režima

Moraćete uvek da se borite protiv ovih hijena za spas i budućnost naše zemlje“. Očekivati posle ovako izrečenih najbrutalnijih uvreda da ne usledi zaoštravanje  političkih zahteva ovog protesta ravno je najvećoj političkoj iluziji da će ovaj režim pristati bez velikog i odlučnog  pritiska  da se odrekne svojih osnovnih uporišta i poluga vlasti. Treba imati na umu  ovu ocenu  Edmunda Berka “ Oni koji su bili zatrovani vlašću, i koji su izvukli makar kakvu korist iz toga, makar i samo jedne godine, ne mogu nikada dobrovoljno da je napuste. Oni koji od nekog čoveka prave idola, čim on padne sa svog pijedestala, postupiće sa njim sa prezirom sa kakvim zaslepljeni i ljutiti obožavaoci postupaju sa palim idolom“. A mi se sada učešćem u ovim protestima upravo suočavamo sa predstavnicima naprednjačkog režima i njihovim velikim vođom koji su otrovani vlašću i samo dobro organizovani i politički jasno i dosledno ispunjen zahtevi mogu biti zaloga da protesti neće biti ugušeni i rastočeni što bi imalo dodatne katastrofalne posledica, jer bi se na taj način još jednom prosula probuđena energija naroda što bi dovelo do daljeg dezangažovanja, apatije  i  razočarenja građana.

Zato je i veliki istorijski izazov pred građanima koji iz najplemenitijih namera učestvuju u ovim  opozicionim protestima koristeći osnovno pravo na pobunu  ali i opozicionim strankama sadržan u neophodnosti da se  probuđena energija usmeri ka borbi za slobodne i demokratske izbore, formiranje prelazne tehničke vlade  i zahtevanje ostavke predsednika  Republike A. Vučića

Ne sme se dozvoliti da se i ovoga puta  energija slobodnih  i samosvesnih građana istopi zbog nesposobnosti da se ovaj protest jasno politički artikuliše i vodi kako bi se ostvarili osnovni ciljevi, početak demontaže ovog autoritarnog i pogubnog naprednjačkog režima. Zato je od presudne važnosti da se ne pristane na politikantske kompromise  i tzv. prihvatanje političke realnosti što znači da se ne prihvata raspisivanje vanrednih izbora već da se na ovim protestima reafirmiše i obnovi borba za obezbeđivanje uslova za demokratske i slobodne izbore. Pri tome se već na protestima probija zahtev za ostavkom A. Vučića kao glavnog ishodišta političke krize i političkog nasilja u ovoj zemlji jer bez njegovog razvlaščivanja svi ustupci koje će vlast učiniti, kako bi se demotivisali  i podelili učesnike  protesta, nemaju suštinski i odlučujući  značaj. Zato je i veliki istorijski izazov pred građanima koji iz najplemenitijih namera učestvuju u ovim  opozicionim protestima koristeći osnovno pravo na pobunu  ali i opozicionim strankama sadržan u neophodnosti da se  probuđena energija usmeri ka borbi za slobodne i demokratske izbore, formiranje prelazne tehničke vlade  i zahtevanje ostavke predsednika  Republike A. Vučića.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner