Početna strana > Rubrike > Politički život > Funkcionerska sirotinja
Politički život

Funkcionerska sirotinja

PDF Štampa El. pošta
Dragana Matović   
subota, 19. jun 2010.

Imovinske karte više od 700 najviših državnih funkcionera u koje od 10. juna imamo uvid na sajtu Agencije za borbu protiv korupcije govore mnogo više nego što su njihovi tvorci imali nameru da kažu.

O čemu se radi? Pa, evo: iz imovinske karte predsednika države koja je u regionu najbliže ulasku u Evropsku uniju, Hrvatske, saznaćete šta od imovine ima on, šta njegova žena, šta njegovi roditelji, a onda i roditelji njegove žene.

U imovinskoj karti Ive Josipovića navodi se da poseduje, što na svoje, što na ženino ime, četiri stana od ukupno oko 520 kvadrata, nešto od toga roditeljskih, nešto kupljenih. Predsednik Hrvatske i njegova supruga imaju i parče zemlje procenjeno na 10.000 kuna, automobil, i oko 290.000 evra i 95.000 kuna ušteđevine. U imovinskoj karti predsednika navodi se koliki su neto i bruto godišnji prihodi njega i njegove žene.

Iz imovinske karte predsednika države koja je, pored BiH, u regionu najdalje od ulaska u Evropsku uniju, dakle Srbije, saznaćete da njen najmoćniji čovek i regionalni lider Boris Tadić nema, ama baš ništa, osim onih 55.000 evra koje su mu dali roditelji da bi kupio sebi stan i koje je imao i pre šest godina kada je postao predsednik i oko 142.000 dinara plate koju mu mesečno daju građani Srbije. Iz imovinske karte predsednika Srbije ne može se videti ni da li i šta od imovine ima njegova supruga, ni najbliža rodbina, odnosno roditelji i deca. Iz imovinske karte Borisa Tadića se ne vidi ni da li predsednik svoju poklonjenu ušteđevinu drži u banci i ako je drži zašto se ona nije uvećala za kamatu na štednju koja je za poslednjih šest godina mogla da dostigne makar deset hiljada evra.

Ili...

U imovinskoj karti potpredsednika hrvatskog Sabora Nevena Mimice navodi se da pored plate on i njegova žena, što zajedno, što pojedinačno, imaju tri stana, kuću za odmor, dva automobila, ušteđevinu od oko 150.000 kuna, deonice u Xrvatskom telekomu i Badelu, da zarađuju 2.000 kuna mesečno izdavanjem jednog stana, pa i to na koji način su sve to stekli. 

S druge strane, potpredsednica parlamenta netom „pridružene članice EU“ Gordana Čomić, kako se navodi u njenoj imovinskoj karti, osim mesečnih prihoda od oko 130.000 dinara nema baš NIŠTA. Ni stan, ni kuću, ni kola, ni ušteđevinu. Nema ničega osim plate pa ni objašnjenja kako ništa od toga do sada nije stekla.

U imovinskim kartama na sajtu Agencije nećete naći ni objašnjenje kako to da ništa, ali baš ništa, osim plate od 120.000 dinara, nema ni ministar za infrastrukturu Milutin Mrkonjić, nekada direktor jedne od najuspešnijih firmi u Srbiji.

Listu ministara beskućnika dopunjuje i ministarka za sport Snežana Samardžić-Marković, koja osim plate, ima samo njivu od devet ari, kola i nepoznatu ušteđevinu. U još lošijoj situaciji je ministarka pravde Snežana Malović koja nema ni ušteđevinu, ni nekretnine, samo pet Dinkićevih akcija NIS-a, platu i „zastavu 10“. Malovićkin hrvatski kolega ima ne samo dva stana, nego i dve kuće za odmor, šumu, kola, jedrilicu, oko 50.000 evra ušteđevine, a njegova žena čak i neki vinograd.

Nikakvu nepokretnu imovinu nema ni poslanik i lider LDP-a Čedomir Jovanović. Čovek koga bije glas da nosi odela vrednija i od njive ministarke sporta, ima, prema imovinskoj karti, samo auto, motocikl, akcije u dve firme, nepoznatu ušteđevinu i platu. Sada vam je već jasno da Čeda Jovanović ne predvodi listu najbogatijih funkcionera, kako ste mogli da pomislite čitajući u tabloidima o njegovom ekstravagantnom načinu života, ali da li ste se nadali da među trojicom najbogatijih funkcionera nema ni Božidara Đelića, pa čak ni Dragana Đilasa? Ovog potonjeg nema uopšte na listi. Trojica najbogatijih su Aleksandar Vlahović, Nenad Popović i Velimir Ilić koji su priznali da imaju imaju i stanove i kuće i kola i ušteđevinu i firme i akcije i platu.

To što imovinske karte srpskih funkcionera više skrivaju nego što otkrivaju dovoljno govori o ozbiljnosti cele stvari. Činjenica da mnogi visoki funkcioneri tvrde da nemaju baš ništa, i da od sve imovine imaju samo platu, upućuje na zaključak da je većina njih svoju imovinu prenela na supružnike. A oni, supružnici, kao ni druga povezana lica, ni po Zakonu o Agenciji za borbu protiv korupcije, nisu u obavezi da javno saopšte šta se vodi na njihovo ime. Da li treba reći da su svi supružnici funkcionera iskoristili mogućnost da njihova imovina, a samim tim i imovina funkcionera, ostane tajna?

Zakon propisuje i da su podaci o ušteđevini, bez navođenja banke i broja računa javni, ali ne i da je javan podatak o visini ušteđevine. Pošto tu informaciju javnost očigledno neće dobiti, odgovor na pitanje o kojim sumama se radi može se naslutiti i iz rečenice Čedomira Čupića, predsednika Odbora Agencije, koji je ovih dana objašnjavao da bi obelodanjivanje iznosa ušteđevina moglo da predstavlja bezbednosni rizik za funkcionere.

„Sa tako objavljenim podacima, neki funkcioneri mogli bi da budu meta kidnapera“, objasnio je Čupić.

Ali ni to nije sve.

Ništa manje od skrivanja podataka ne bi trebalo da brine ni činjenica da među visokim funkcionerima ima onih koji za javni posao koji obavljaju ne primaju platu, a iz njihovih imovinskih karti ne vidimo koji drugi izvor prihoda imaju i gde i od koga primaju platu. Ministar prosvete Žarko Obradović, inače suvlasnik stana od 217 kvadrata i vlasnik jednog auta, kako piše, ne prima platu. Od čega živi nećete saznati iz njegove imovinske karte. Možda iz novina koje kažu da ministar kada ne vodi ministarstvo radi na jednom privatnom univerzitetu, koji je baš nedavno dobio akreditaciju i koji (prema pisanju Presa) ministra plaća dvostruko više nego što bi ga plaćala država. Nećemo nagađati za šta.

U sličnoj situaciji je i savetnik predsednika Srbije Nebojša Krstić, Tadićev glavni čovek za medije, u isto vreme i vlasnik marketinške agencije (navedeno u imovinskoj karti). Krstić je u više navrata, ne bez ponosa, isticao da posao medijskog savetnika obavlja bez dinara naknade i da ovu državu ne košta ništa. Ni on, ni predsednik, a izgleda ni Agencija još ne vide problem u tome. A problem postoji.

Između ostalog i zato što se može posumnjati da je državni funkcioner, koji ne prima platu za obavljanje nekog javnog posla, plaćen na neki drugi način. A svaki drugi osim propisane plate mogao bi da bude sporan. I zbog toga što država od nečije besplatne usluge ne mora neminovno da ima koristi. Ili neko sada misli da je država nešto ućarila od besplatne vožnje premijera Đinđića privatnim avionom Stanka Subotića Caneta?