Početna strana > Rubrike > Politički život > Diplomatija, ili neznanje?
Politički život

Diplomatija, ili neznanje?

PDF Štampa El. pošta
Vladimir N. Lapčić   
ponedeljak, 21. oktobar 2013.

„U diplomatskim pregovorima ne možete tražiti više od skromnog zahteva i dobiti više od još skromnijeg ustupka, ukoliko ste mala zemlja i bez saveznika iz kruga velikih sila. To se mora znati, tome nas istorija uči. Za više je potrebno savezništvo sa silama u čije ste interese „uklopljeni“, jaka vojska, stabilna i jaka ekonomija, dobra škola. Srbija, nažalost, time u ovom trenutku ne raspolaže“ (reči istoričara, akademika Ljubodraga Dimića).

I dok se o aktivnostima naših državnika prilikom susreta sa državnicima zemalja u regionu uglavnom izveštava sa stanovništa o tome kakva se muzika sluša, kakav je meni bio upriličen, da li se radi o mariniranom ili prženom lososu na povrću, o tome da je služen krem od celera, palenta sa pečurkama, dresing od grožđa, popijeti na grilovanom povrću, ajsberg salata i čeri paradajz, jagode, belo vino „šardone“, u isto vreme se srpska kulturna tradicija i baština, a i sam srpski narod bori sa egzistencijom i procesom opstanka u zemljama u našem najbližem susedstvu.

Svi političari od devedesetih naovamo, imali su jedan poltronski odnos prema zvaničnicima zemalja u našem susedstvu. Svakako, kako je politika Srbije u poslednjim godinama bazirana na opasnoj tezi „da nema alternativu“, tako je i sama Srbija i njena duhovna i kulturna baština, a i sam narod koji je ostao da živi na teritorijama nekadašnje Jugoslavije uvučen u ćorsokak. Ako nema alternative, stepen servilnosti prema sagovornicima preko puta stola se povećava. Tako se dopušta partneru da nas omekša različitim uslovima. Sa druge strane, Srbija se jednom rukom rukuje, a drugu je ispružila da bi dobila novac. Moć diplomatske reči ogleda se u ekonomiji i u vojnim „ argumentima“. Kako nam je ekonomija u kolapsu, a vojska svedena na „lovačko udruženje“ tako su i zvanične posete delegeacije zemalja u susedstvu sa našim zvaničnicima svedene na razgovore u šaljivom tonu i o gurmanlucima, dok se u isto vreme srpski narod u istim tim zemljama susreće sa pravom borbom za opstanak.

Kakva je zapravo diplomatska inicijativa ljudi koji danas vode Srbiju?

Amaterska. Neozbiljna. Šaljiva. Srbija postaje zemlja koje se deo stanovništva odriče. Obaveza Srbije je da zaštiti svoj nacionalni i kulturni identitet, svakog građanina i da mu formira osećaj sigurnosti. Svojevremeno je hrvatski premijer Ivo Sanader (kome se danas u Hrvatskoj sudi za teška krivična dela) došao u Srbiju da „promoviše“ načelo „ako je Hrvatskoj bolje, i Srbiji će biti bolje“. Pa, je li zaista tako? U Hrvatskoj u kojoj je izvršen najveći genocid sa kraja dvavesetog veka, u kojoj ni do dan danas nije izvršen proces ekshumacije i indentifikacije ubijenih Srba, u kojoj su Srbi proterani i opljačkani, prema kojima je izvršen duhovni genocid, gde ne postoji povraćaj stanarskih prava, gde nisu obezbeđena osnovna ljudska prava, pravo na zaposlenje, upis radnog staža, penzije, itd. Vrhunac cinizma predstavlja činjenica da je Hrvatska prva podnela tužbu protiv Srbije za genocid, a i danas dvadeset godina nakon rata se onemogućuju dvojezične table, niti se pruža mogućnost korišćenja ćirilice u sredinama u kojima žive Srbi.

Jednako tako, slika je preslikana i u Crnoj Gori, Makedoniji, BiH. Šta reći za Crnu Goru, sa kojom smo do skora živeli u državnoj zajednici? Nekako je sve crna – i gora, a jednako gora po srpski živalj. Po poslednjem popisu nestalo je 20.000 Srba u periodu od 2003 do 2011. godine. Priznavši nezavisnu lažnu državu Kosovo svrstala se u red onih država koje su godinama radili protivno srpskim interesima. Poslu, u ionako trošnoj realnoj ekonomiji se mogu nadati samo oni koji se deklarišu kao crnogorci. Njeno „čojstvo i poštenje“ se nalazi još samo u pesmama! Vrši se nasilje nad srpskom pravoslavnom crkvom, nad srpskom naukom, nad jezičkom istinom, pismom, nad istorijskim kontinuitetom i nasleđem. Izmišljaju se novi jezici, nova pisma, kreira se nova crnogorska istorija. Njegoš se proglašava „genocidnim pesnikom“. Iz nastavnog programa izbačeni su Jovan Jovanović Zmaj, Stevan Sremac, a ubačeni Jevrem Brković i Musa Ćazim Ćatović.

Kako okarakterisati skaradno suđenje koje se vodi protiv arhiepiskopa ohridskog i mitropolita skopskog Jovana, kome samo zato što je poglavar Pravoslavne ohridske arhiepiskopije u sastavu SPC, arhiepiskopije, koju vlasti u Skoplju ne žele da registruju, gušeći autonomiju SPC, podmeću laži i smišljaju razne smicalice. Jedan crkveni velikodostojnik SPC, iako narušenog zdravlja boravi u najstrožijem zatvorenom odeljenju kazamata u Idrizovu.

Iluzorno je govoriti u ovom tekstu o problemima sa kojima se Srbi susreću u Sarajevu, federaciji, javljaju se i problemi sa Rumunima, jer vlast u Bukureštu želi da se Vlasi iz Srbije deklarišu kao Rumuni, Bugari potenciraju pitanje bugarske nacionalne manjine u zapadnim delovima Srbije, a apsurd predstavlja da smo se čak dodvorili i Mađarima, usvojivši deklaraciju u kojoj izražavamo žaljenje zbog mađarskih žrtava iz Drugog svetskog rata. Ne sećam se da je mađarski parlament usvojio nešto slično kad je reč o srpskim žrtvama.

Koji su odgovori naše državne vlasti, naše diplomatije na izazove sa kojima se suočava srpska nacionalna politika i kultura u državama u „regionu“? Imamo li rešenja da pomognemo svakom Srbinu, ma gde god bio? Koja su pitanja koja postavljamo u zvaničnim razgovorima sa predstavnicima vlasti u državama bivše Jugoslavije? Koje nam odgovore serviraju? Šta nam kažu čelni ljudi država u kojima su Srbi danas nacionalne maljine, a u nekima nemaju čak ni takav status? Da je „problem Srba u fokusu, da je u nadležnosti institucija, da on teče!“ Kojom brzinom teče?

Koje su ideje naše diplomatije, naša zapažanja, naša rešenja na pomenute probleme? Je li naša diplomatija spinovanjem javnosti, i koristeći se raznim nepismenim i polupismenim pi-arovima ili menadžerima, art direktorima, ivent kordinatorima, marketing konsultantima postala deo turističke organizacije Srbije. Gde je postalo bitno da li su sastanci održani u ekskluzivnim odmaralištima ( posebno Titovim ) u Karađorđevu, ili ti u vili „Zlatni Breg“ u Smederevu. Gde se razglaba o vinskoj ponudi iz naših najpriznatijih vinskih podruma. Gde se organizuju njihove šetnje gradom, posete kulturnim manifestacijama. Gde se priča šta je ko od zvaničnika nosio, kakav su osmeh imali, vrednost njihovih časovnika, razmenjeni pokloni, međusobna dodvoravanja, itd, itd.

Srpska diplomatija ne sme biti poslušnička, niti u službi turističkih namena, već mora biti državotvorna i nacionalno odgovorna. Mora pronalaziti konkretna rešenja. Treba da postoji jedna državna ideja, jedan nacionalni i kulturni obrazac, jedna diplomatija, jedan borbeni duh naroda, jedan cilj kome treba težiti i jedne granice za koje se uvek zna ko će ih braniti. Treba se voditi maksimom Gde god je Srba tu je Srbija.“