Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Živeći genocid
Kuda ide Srbija

Živeći genocid

PDF Štampa El. pošta
Goran Gavrić   
sreda, 18. januar 2012.

Malo šta je apsurdnije poslednjih decenija od tekstova o srpskom prirodnom priraštaju i tumačenja rezultata popisa. Kad čujemo koliko stanovnika Srbija ima manje danas nego pre deset godina, zapitamo se, ko će nešto da uradi po tom pitanju, ko će preokrenuti stvari i sprečiti da u narednih pedeset godina nestanemo kao narod. A onda se s jezom setimo ko bi jedini mogao nešto da uradi – vlast. Odnosno, oni koji su na vlasti. A to znači Boris Tadić i njegova klika, odnosno Milorad Dodik kad je u pitanju Republika Srpska. Kako očekivati da takvi vlastodršci urade nešto po pitanju skoro 400.000 stanovnika manje u Srbiji bez Kosova i Metohije, kad nisu u stanju da obezbede pristojan život i zaposlenje ni za ove koji danas u Srbiji žive? Kako očekivati da Tadićeva nesposobna vlast učini nešto po pitanju toga što nas ima bar 400.000 manje kad nas po njihovoj logici verovatno ima 800.000 više nego što treba da nas bude?

Po čemu odrediti da li neka zemlja ima previše ili premalo stanovnika? Kroz istoriju su poznati primeri predela koji jednostavno nisu bili u stanju da proizvedu dovoljno hrane za svoje stanovništvo. U Srbiji to naravno nije problem, kad pogledamo koliko zaparložene zemlje i napuštenih naselja imamo, pre bi se moglo reći da Srbiji nedostaje stanovništva da iskoristi sve svoje resurse. Štaviše, pad broja stanovnika od preko deset posto imaju opštine sa najplodnijom zemljom u Srbiji – opštine Bačke, Banata , Srema, Mačve, Pomoravlja... Međutim, ono što prosečna osoba danas u Srbiji i u ostatku navodno civilizovanog dela čovečanstva želi, naravno, nije puko neumiranje od gladi uz bavljenje bazičnom poljoprivredom, već određen kvalitet života. A država Srbija danas nije u stanju da pruži taj određen kvalitet života svom stanovništvu. Problem nije u fizičkim odlikama teritorije na kojoj se danas prostire Republika Srbija, već u njenom privrednom i industrijskom razvoju. Napretkom nauke, saobraćaja i trgovine odavno su fizičke karakteristike neke teritorije postale sekundarne za razvoj neke države.

Pad nataliteta je takođe nešto što prati razvoj neke države, u većini razvijenog dela sveta imamo nizak prirodni priraštaj. Međutim, dok u poslednjih dvadeset godina Severna Amerika beleži rast stanovništva od oko 24%, zapadna Evropa oko 9%, istočna Evropa beleži pad od oko 11%. Sam ovaj podatak mogao bi da nam bude dovoljan pokazatelj – problem je očigledno u komunizmu i takozvanoj tranziciji.

Sam komunizam u Srbiji je odlikovao privredni rast i razvoj, te industrijalizacija, međutim, taj razvoj je bio izrazito neravnomeran. Pre svega, dok se u zapadnoj Evropi radilo na tzv. urbanizaciji sela, odnosno razvoju sela i stvaranju povoljnih uslova života u selima kao i u gradovima, u Srbiji i ostatku Jugoslavije, selo je uveliko zapostavljano, a stanovništvo se selilo iz sela u gradove, odnosno centre privrede i industrije. Rast udela gradskog stanovništva je svetski trend u poslednjih pedeset godina, međutim, umesto da seoska naselja dobijaju urbane odlike, u Srbiji je taj proces značio izumiranje sela i pražnjenje celih oblasti.

Sledeći korak je bila tranzicija. Sela su već dobrano ispražnjena, i to ne samo u opštinama kao što su Crna Trava ili Trgovište, već i u delovima Srbije koji se smatraju bogatim i razvijenim, Vojvodini, Mačvi, Pomoravlju, ali stanovništvo je raslo, ljudi su živeli u gradovima, kako-tako, dobijali stanove, udavali se i ženili, dobijali decu, neko dvoje, neko jedno, ali dece je bilo. Krajem osamdesetih i devedesetih neefikasna planska ekonomija, ratovi i sankcije počeli su da uzimaju svoj danak i u gradovima. Firme su propadale, kako manje koje su zapošljavale par stotina radnika, tako i veliki sistemi koji su zapošljavali na hiljade i desetine hiljada ljudi. Ono što nije uspelo devedesetima, dovršila je privatizacija koja je došla posle dvehiljadite i petooktobarskih promena.

Jedan od vidova genocida prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida jeste „namerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji prouzrokuju njeno potpuno ili delimično uništenje.“ Ako pogledamo kako je sprovedena DOSistička privatizacija i kako je vođena ekonomska politika posle 2000. godine, ne možemo se odupreti utisku da su imale sva obeležja genocida. Ono privrede što je nekim čudom preživelo osamdesete i devedesete, uništeno je posle „demokratskih promena“. Društvena imovina, državna imovina, ili tačnije ko zna čija imovina ili je puštena da propadne ili je privatizovana u špekulativnoj privatizaciji koja je opet vodila propadanju većine privatizovanih firmi. Novu elitu nije zanimalo da misli o državnoj imovini i državnim firmama. Odnosno, proglasili su sebe nadležnim da sve što mogu rasprodaju što pre, ali ne i da prate kako se te privatizacije odvijaju, da li se poštuju ugovori i obaveze preuzete prilikom privatizacije, ili u kakvom je stanju državna imovina koja ne može da se proda i šta se s njom dešava.

Ma koliko nam je to prilikom „uvođenja“ demokratije i kapitalizma patetično izgledalo, ispostavilo se da su novi vlastodršci stvarno sve ono što je stvarano decenijama pustili da jednostavno propadne i zaraste u korov, stotine hiljada ljudi je ostalo bez radnih mesta, stotine hiljada porodica bez prihoda, a ništa novo nisu izgradili. Ma koliko smo s radošću dočekali propast ustašoidnog režima licemernih sledbenika Broza i Kominterne, s tugom smo morali da primetimo da ovi novi „nisu u stanju ni da okreče ono što je Broz napravio“. Jedan sistem je urušen, a novi nije izgrađen, vlast su preuzeli budimpeštanski kursisti CIA, koji su se pokazali ne samo nedorasli da vode državu i brinu o njoj, već i prilično nezainteresovani za takve poduhvate.

Posle pedeset plus deset godina komunističke okupacije, Srbija se probudila bez nacionalne elite. Na vlast je došla nova generacija, biološki ili ideološki potomci jedne ili druge struje sa Osme sednice, koja je dogme KPJ zamenila dogmama slobodnog tržišta koje su na zapadu, barem u praksi, napuštene još krajem tridesetih godina prošlog veka. Dok je najveća svetska sila kojom su novi srpski lideri bili inspirisani bila spremna da svoje ekonomske interese štiti i ratovima i stotinama hiljada vojnika, u Srbiji je zavladala ideja da će slobodno tržište samo od sebe sve da sredi. Lek za sve je bilo pristupanje Evropskoj uniji, njenim fondovima i strane investicije. Prema dominirajućoj ekonomskoj ne-misli srpskih vlada, pravo rešenje je bilo samo čekati da EU sve reši. Nije im palo na pamet da su se zemlje EU potrudile da svojim privrednicima obezbede uslove poslovanja, koji podrazumevaju dobru zakonsku regulativu, odsustvo sistemske korupcije, razumna poreska opterećenja, funkcionalno sudstvo i slične sitnice. Opstajati na vlasti i čekati ulazak u EU, to je bilo rešenje za sve. To što je Srbija po raznoraznim listama uticajnih svetskih listova, revizorskih kompanija i sl. po uslovima poslovanja tu negde između Gane i Eritreje, nije ih brinulo.

I, tako, dok se srpska „elita“ bavila procentima glasova i istraživanjima javnog mnenja, spinovanjima i medijima, izbornim zakonima i koalicijama, mehanizmima ostanka na vlasti, Srbija je propadala. U srpskim gradovima propadala je industrija. Ne samo EI, Zastava, železare, livnice, Goše, Genksi, MINELi, PKBovi, PIKovi, Jugoalati, već i lokalne firme koje su se bavile proizvodnjom hleba, mesa, mleka... kao da je narod u Srbiji odjednom prestao da jede hleb i kupuje mleko. Tako smo dobili armije nezaposlenih, koje su obuhvatale i polovinu radno sposobnog stanovništva celih gradova. A gde nema posla i novca, gde nema hleba, tu se puno teže sklapaju novi brakovi, kupuju stanovi i zidaju kuće, rađaju deca. Takve gradove ljudi napuštaju i sele se tamo gde ima posla – u reigonalne centre. A kad i regionalni centri prestanu da nude prilike, onda ostaju samo dva grada – Beograd i Novi Sad. Zanimljivo je da postoje gradovi slične veličine kao recimo Novi Sad, npr. Niš, Kragujevac... ali oni nemaju tu privlačnu moć. To nam govori da tajna nije samo u veličini, već u – administraciji. Beograd ima republičku administraciju, Novi Sad pokrajinsku. To znači radna mesta na državnim jaslama, koje Niš ili Kragujevac nemaju.

Međutim, lanac se ni tu ne prekida. Proces globalizacije i dominacija holuvudsko-američke kulture doveo je do promene perspektive nacionalnih elita. Školovan Beograđanin koji je usvojio američku kulturu smatra da više dodirnih tačaka ima sa istim takvim stanovnikom Beča, Londona ili Njujorka, nego sa svojim sunarodnikom u Surdulici ili Nevesinju, naravno osim ako i taj sunarodnik nije usvojio američko-globalnu kulturu. „Napredan“ Beograđanin ne čita „Knjigu o Milutinu“ ili „Gorski vijenac“, već „Gospodare prstenova“ i „Filozofiju palanke“, koji samo učvršćuju osećaj odvojenosti od seljačkog balkanskog porekla svojih dedova od kojih želi što pre da pobegne. Kulturna i duhovna otuđenost, povezana s nemogućnošću da se u Srbiji ostvari željeni standard, znači i još jedan vid iseljavanja – iz najvećih centara u inostranstvo. Naravno, ove „karike“ lanca iseljavanja nisu mehanički odvojene – u inostranstvo će se odseliti kako mladi magistar sa Beogradskog univerziteta tako i sitni trgovac iz Bora ili drvoseča iz Majdanpeka. Takođe, ni u ovoj poslednjoj karici ne možemo kao razlog odlaska navesti samo otuđenost elite i njenu odvojenost od svog naroda, već i ekonomske i profesionalne razloge, koji su opet posledica uništene ekonomije Srbije.

Osim otuđenosti elite, jedan od jako bitnih faktora je i – partitokratija. Stranke vladaju svime, stranke su stavile sve resurse pod svoju kontrolu, između ostalog i radna mesta. Od stranačkih vojnika je jako teško doći do bilo kakvog radnog mesta u državnoj upravi, koja je u Srbiji najbolji poslodavac. Mladi ljudi koji ne žele da se probijaju kroz močvare podele plena u pobedničkim strankama da bi živeli kao normalan svet, pre biraju odlazak ili bojkot. Slično je i u opozicionim strankama, pokretima, nevladinim organizacijama... sva mesta su zauzeta. Nedavno je u jednom srpskom gradu otvoren jedan veliki supermarket. Za radna mesta kasirke tražila se „veza u stranci“. Nije problem što se zbog posla mora biti član stranke, problem je što ni to nije dovoljno. Jednostavno, kako bi rekli mislioci iz filma „Vidimo se u čitulji“ – mala bara, puno krokodila. Završena škola, stečeno zvanje, titule, ocene... ništa od toga ne garantuje egzistenciju. Naravno, desi se čak i u Srbiji da dobri stručnjaci dobiju posao, čak i preko konkursa, češće preko neke veze, ali najčešće ni doktorsko zvanje nije jače od nekog partijskog aparatčika. Pa se onda čudimo zašto mladi napuštaju Srbiju, kad neko ko je godinama sticao znanje i zvanje na kraju zavisi od milosti ili nemilosti nekoga kome je stric ministar ili ko je vredno lepio plakate u svoje vreme.

I tako ide taj lanac, od onog stanovnika neke planinske zabiti koji je `61. shvatio da u svom selu ni za 100 godina neće imati uslove života kakve će dobiti preseljenjem u obližnji grad, do stanovnika kruga dvojke u Beogradu koji je shvatio da ono što mu Toronto nudi u Srbiji takođe jako dugo neće dočekati. Odliv najkvalitetnijih stručnjaka koji su jednostavno prerasli malu Srbiju je nešto što je prilično teško sprečiti, ali odumiranje svih gradova koji nemaju administraciju – nije trebalo da bude. Odgovornost svake vlade Srbije bila je i jeste da omogući svom stanovništvu uslove za normalan život. Međutim, totalna nesposobnost i totalna nezainteresovanost vladajuće elite, osim onih direktno umešanih u korupciju, doveli su do toga da najveći deo Srbije dođe u „takve životne uslove koji prouzrokuju njeno potpuno ili delimično uništenje.“ Ako možemo da kažemo da srpski vlastodršci nisu imali tu nameru, njihovo svesno propuštanje da delaju graniči se sa umišljajem.

U svojoj knjizi „Predaj se ili umri od gladi“ Robert Kaplan objašnjava kako je tadašnji Sovjetski Savez uspeo da istisne uticaj SAD u istočnoj Africi, posebno Etiopiji. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih Etiopija je imala nekoliko problema – sušu, glad, rat sa Somalijom i pobune u provincijama Tigra i Eritreja. Dok su zapadne zemlje obezbeđivale preko 95% pomoći u hrani, sovjetski blok je obezbedio skoro milijardu dolara oružja, policijske instruktore iz Istočne Nemačke te vojne instruktore i vojnike iz Kube i Južnog Jemena koji su pomagali u suzbijanju pobune, slamanju opozicije i odbijanju napada iz Somalije. Time je Sovjetski Savez čvrsto vezao za sebe Mengistuov režim koji je uspostavio prvu marksističku državu u Africi. Kako Kaplan ispravno primećuje, Sovjeti su vladajućoj klasi dali ono što ih je zanimalo. Njih nije zanimalo umiranje seljaka od gladi, često onih iz pobunjenih područja, već opstanak na vlasti. A opstanak na vlasti nije im zavisio od toga da li će nahraniti gladne seljake, već da li će staviti pod kontrolu srednju klasu u gradovima, slomiti opoziciju, pobediti pobunjenike i odbraniti se od Somalije.

Isto tako je današnja vlast u Srbiji odavno shvatila da im opstanak na vlasti ne zavisi od siromašnih građana Kuršumlije i njihove dobrobiti. Shvatili su da im je bitan novac, mediji i Beograd, i ništa drugo ih i ne zanima. Jer, današnjoj vlasti u Srbiji nije cilj bogata i jaka Srbija, već samo njihova lična dobrobit. A ona ih ne čeka na mestu predsednika opštine Babušnica, već na mestu nekog evrobirokrate u Briselu. Srpska elita danas ili obavezno dolazi iz Beograda, ili kad dođe u Beograd zaboravi odakle je došla, a pred očima ima samo Brisel i Vašington kao ciljeve. Zato ova i svaka slična vlast ravnodušno gleda kako Srbija umire i Srbi nestaju – za njih je to neka strana i daleka zemlja. Zato ovu vlast ne zanima sudbina Knjaževca ili Leskovca. Za njih su Prokuplje ili Paraćin simbol seljačke i primitivne prošlosti od koje žele da pobegnu što pre i što dalje. Ona elita koja je bila iz Srbije, koja je volela Srbiju, nestala je u komunističkim čistkama, a možda i ranije. Nova elita odgajana je u crvenom licemerju koje je hvalilo Moskvu a decu slalo na školovanje u Englesku i Švajcarsku, toj eliti je „uža“ Srbija, kako bi rekao Slobodan Selenić, „smrdela na narod“. Predmet nacističke sprdnje sa „gedžovanima“, skorojevićkog prezira prema „seljacima i palančanima“, kamen je o vratu svima onima koji su se osećali kao građani sveta. Da nije te „Srbije“, koja ga koči, pripadnik beogradske elite bi danas bio isto što i njegov pandan iz Berlina ili Osla, misli pokondirena tikva izrasla iz komunističkog gnojiva.

Pripadnik nove žute elite ne samo da ne misli o dobrobiti unutrašnjosti zemlje, on tu unutrašnjost najčešće mrzi ili prezire. Slično je i sa novosadskim sisačima državnih jasala – opustela sela Novog Kneževca ili Nove Crnje ne zanimaju ih ništa više nego sela Gadžinog Hana. Oni će i dalje pričati o bogatoj Vojvodini koju Beograd koči, jer za njih Vojvodina i jeste bogata, oni žive u Novom Sadu i primaju državnu platu. Njih ne zanimaju Opovo ili Žitište, njih zanimaju Berlin i Beč.

Nerazvijenost Srbije u odnosu na ostatak Evrope ima više razloga. Iako kriviti isključivo druge za svoje probleme najčešće zvuči kao neosnovano prebacivanje krivice, moramo da priznamo da su turska okupacija, austrougarska agresija, englesko guranje u rat sa Hitlerom, rat sa Hitlerom, sovjetska okupacija, komunistička diktatura, razbijanje Jugoslavije, sankcije i NATO agresija ipak bile otežavajuće okolnosti u odnosu na recimo jednu Švedsku. Međutim, u primitivnom uverenju da ako saosećaš sa žrtvom i staviš se na njenu stranu, privlačiš na sebe njenu zlu sudbinu, srpska elita danas vrlo rado krivi žrtvu, odnosno mrzi svoju zemlju i svoj narod, inače uglavnom žrtve velikih sila, zato što su takvi kakvi su. Umesto da shvate da su uzroci njihovih problema uglavnom isti oni kao i za ostatak Srba i Srbije, srpska elita najčešće krivi Srbiju zato što je siromašna i „zaostala“ i mrzi svoju zemlju i svoj narod zato što ih „sputavaju“ i „koče“.

Danas se u Srbiji zna ko može da uzdrma vlast svojim štrajkom – birokratija, školstvo, zdravstvo, policija. Njihovi štrajkovi mogu da uspeju da iskamče povišicu plata iz državnog budžeta, nezaposleni, siromašni i oni koji rade „kod privatnika“ su uglavnom, kako bi Meša rekao, „pust broj, rasuta snaga“. Ako državni činovnici imaju u proseku po dva do tri puta veće plate od naroda koji im te plate kroz plaćanje poreza obezbeđuje, šta drugo možemo da kažemo nego da u Srbiji birokratija cedi narod i državu? Stranačka birokratija korupcijom i besmislenim nametima guši zdravu privredu i njen razvoj. Stoga je najpoželjniji a često i najplaćeniji posao u Srbiji danas u državnoj službi. Kad novac ne može da se iscedi iz propale privrede, vlast onda uzima strane zajmove, oprećujući dodatno ionako prazan budžet kako bi svojoj glasačkoj mašini delila nerealne i nezarađene plate. Bitno je samo preživeti do sledeće godine, do kraja mandata, prevariti narod na još jednim izborima. Dugoročnog planiranja i brige za državu nema – to će ionako sve da se sredi kad uđemo u EU, samo od sebe. Brige zbog gušenja privrede takođe nema – kad uđemo u EU, strane investicije će da naprave bolju i stariju privredu.

Još jedan razlog zbog kog Srbija gubi stanovništvo je i odsustvo useljavanja. Nema naroda u svetu koji nije imao koristi od useljenika koji su svojim dolaskom nešto donosili i doprinosili novoj sredini. Iz Srbije se uvek iseljavalo, ali se u nju i useljavalo, nažalost uglavnom iz ugroženih srpskih zemalja, iz Makedonije, Kosova i Metohije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Krajine, Slavonije... mada useljenike nisu činili samo Srbi, već i Makedonci, Albanci, muslimani, Hrvati, Slovenci i Srbi katolici. Ekonomski uništena Srbija više nije u stanju da privuče ni emigrante iz okolnih siromašnijih oblasti, jer je i sama među najsiromašnijim evropskim zemljama. Međutim, dok su useljeni Srbi, Cincari, Jevreji, Hrvati i drugi kroz prošla dva veka postajali lojalni i korisni članovi srpskog društva i srpske nacije, Srbija više nema ni apsorpcionu moć, da privuče i uklopi druge narode. Šta reći kad se Srbije i srpskog naroda odriču i oni koji su poreklom ništa drugo osim Srba? Ili kako to reče akademik Vasilije Krestić: „Takvi kakvi smo, nejedinstveni, razbijeni i međusobno zavađeni, mi nikome ne možemo biti i nismo uzor na koji se valja ugledati. Zbog toga i nemamo privlačne snage, ali ni otpornosti. Zato smo lakše asimilovani no što smo bili u stanju da druge asimilujemo. Na taj način smo lakše, brže i u većem broju postajali Hrvati, Albanci, Muslimani no što su oni postajali Srbi. Zbog toga i spadamo u grupu naroda, kao što su, na primer, Jevreji i Jermeni koji su podložni masovnom uništavanju. Navikli da se borimo i ginemo za slobodu, mi nismo naučili da cenimo život onako kako ga cene drugi, kulturniji i civilizovaniji narodi. A kad sopstvene živote ne cenimo ni sami, zašto bi naše živote cenili oni koji nam ne žele dobro, kojima smetamo samom činjenicom što postojimo i što nastanjujemo one geografske prostore s kojih nas zbog etničke i verske čistote žele proterati?“

Još jedan faktor koji može da utiče na dobijanje i gubljenje vlasti u Srbiji jesu velike sile, odnosno strane ambasade, MMF i Svetska banka, strane agencije koje finansiraju „nevladin sektor“ u Srbiji i raznorazne „grupe za pritisak“. Zato će svaka vlada pre potrčati da izvrši naloge ambasadora neke zapadne zemlje ili se pobrine za ciljeve neke uticajne „eNDŽiOu“ nego za sudbinu opštine Majdanpek. Kako srpske vlasti imaju podršku i MMF-a i zapadnih sila za ovakvu katastrofalnu ekonomsku politiku – postavlja se pitanje šta je cilj zapadnih sila? Iz bogate zemlje se narod ne iseljava, u bogatoj zemlji se deca rađaju, bogata zemlja ima stanovnika i vojnika, i novca za oružje da se brani. Bogata zemlja se ne raspada. Broj stanovnika u SAD neprestano raste, a taj rast je potpmognut i državnim projektima useljavanja. Žele li nam zapadne sile nestanak koji potpomažu preko svojih marioneta?

Na kraju treba pomenuti i način života, koji se pod uticajem raspada patrijarhalnog morala i šire porodice radikalno menja u razvijenom svetu. Ljudi u gradovima su sve otuđeniji, ambicije su im sve nerealnije, a klišei iz američkih serija ili novokomponovanih narodnih pesama postaju obrasci ponašanja. Sve je više stanovnika Srbije koji ne žele da se žene, udaju, ne žele da rade, ne žele decu, već žele da se „provode“. Ako se uspe da se nađe neki državni posao od kog će se plata trošiti na putovanja, izlaske i provod, još bolje. Ako ne uspe, živeće se na maminoj i tatinoj grbači sve dok im penzija traje, sve je bolje nego preuzeti odgovornost. Kukaće se zbog „nemanja uslova za zasnivanje porodice“, u čemu ima dosta istine, ali ima i izgovora za ličnu lenjost i razmaženost.

Raširene priče o tome kako je uzrok pada rađanja to što „devojke neće na selo“ ili „hoće samo novac“ su u najvećoj meri besmislena preterivanja. Koliko je samo muškaraca sa sela koji arče svoje „njive i volove“ po kafanama, striptiz barovima i javnim kućama umesto da stvaraju porodicu. Koliko je razmaženih maminih sinova koji o braku i muško-ženskim odnosima imaju srednjovekovne poglede, a umesto ulaganja u recimo izgradnju kuće novac ulažu u pevaljke? Koliko je alkoholizma, kocke, nasiliničkih sklonosti, nesposobnosti za zajednički život s drugom osobom, nespremnosti za kompromis, dogovor?

Sve u svemu, Srbi će izumirati sve dok imaju vlast koja svojim činjenjem ili nečinjenjem dovodi do životnih uslova koji uzrokuju naše uništenje, odnosno polagano izumiranje, a možemo ih smatrati odgovornima i za stvaranje takvih uslova koji sprečavaju rađanje unutar naroda, što je još jedan vid genocida iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida.

Sve dok imamo vlast koja kao svrhu svog postojanja ne vidi unapređenje uslova života svog naroda i ravnomeran razvoj svoje zemlje, već parazitsko iskorištavanje svoje pozicije za lično bogaćenje i udomljavanje svog stranačkog kadra.

Sve dok imamo vlast koja mirno gleda propadanje privrede i izumiranje celih delova zemlje, koja aktivno učestvuje u pljačkaškoj privatizaciji i koja korupcijom odnosno krađom guši i ono malo zdrave ekonomije.

Sve dok imamo parazitsku vlast koja svojom zemljom ne smatra državu Srbiju već ima ambicije samo da je što više iskoristi kako bi se pozicionirali negde u inostranstvu, poput raznih Svilanovića i sličnih, i lično okoristili.

Sve dok imamo vlast koju ništa osim Beograda i Novog Sada ne zanima.

Sve dok imamo vlast kojoj je jedini interes da ostane još jedan mandat na vlasti i nahrani armije svojih stranačkih vojnika, zadužujući se i trošeći neumereno, umesto da na umu ima razvoj zemlje na duži rok.

I, zašto ne reći, sve dok ne prestanu da pokušavaju da žive nerealne živote iz filmova, porno i trač novina, novokomponovanih narodnih pesama i holivudskih filmova, i počnu ponovo da žive svoje.

Sve dok imamo opoziciju koja umesto da donese promene čeka da dođe na mesto vlasti da bi radila isto što i aktuelna vlast.

Ili ćemo uskoro Somalijce i Afganistance iz Banje Koviljače moliti da ostanu u Srbiji i spasu nas od izumiranja.

(Autor je kopredsednik Saveta Srpskog kulturnog kluba)