Kuda ide Srbija | |||
(Bez)bolna plovidba u Evropu koja nestaje |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 12. decembar 2012. | |
Već od sredine prošlog veka, čim je obznanjen početak epohe ljudskih prava, uložen je veliki trud da se nađu načini da se socijalno-psihološkim sredstvima parališe volja velikih grupa ljudi. Rešenje su našle najumnije glave u blokadi voljnog aparata koja se može postići produženim atakom na moralno-emocionalnu osovinu čoveka. Kako dugim pogledom umrtviti žrtvu Na našoj populaciji u poslednjih dvadesetak godina isprobane su sve metode poništavanja identiteta i samopoštovanja koje dovode do konačnog i potpunog potčinjavanja žrtve. Počelo se razbijanjem multietničke zajednice, nastavilo građanskim ratom, potom ekonomskom i kulturnom blokadom, zatim bombardovanjem realnim razornim sredstvima i okupaciom dela teritorije, pa prisilnim uvođenjem tržišta, i stiglo do moralnog izrugivanja. Neprijatelj ni sam nije mogao očekivati da će eksperiment prometeizacije iznenada ostvariti snažan psihološki efekat. Cilj je postignut skoro simultanim donošenjem važnih sudskih odluka kojima se konačno stigmatizuje čitav jedan narod. Posle tih odluka stranaca čuli smo i glas sopstvene vlasti. On nas upozorava da ukoliko nismo spremni da trpimo bol, naša deca neće imati šta da jedu. A bola nema pa nema! Uz to i dece ponestaje. Tako se i perspektiva bola i gladi urušila. Naravno, iako smo efikasno moralno, voljno i emocionalno anestezirani, još uvek razumemo da smo kao narod raskomadani, i da ako ne pristanemo na postojeće teritorijalno komadanje, sledi novo teritorijalno komadanje. Iz obližnjih ambasada već možemo čuti sasvim prijateljski zvuk oštrenja noževa. I kako joj sugerisati da je realno mrtva
I istočna i zapadna obala sve su dalje od nas. Čamčić koji se ljuljuška u struji na sredini reke nadgleda svemoćni krmaroš. Pomalo smo zadovoljni što ne možemo ni levo ni desno, ni tamo ni ovamo, već samo napred u ambis obećanog susreta sa jednim obećanjem prema kome smo programirano ravnodušni. Možemo sebi da dozvolimo i zluradost. Nećemo stradati samo mi i naša deca, već i oni među nama koji su nas već opljačkali da bismo što pre imali što manje. Toliko ružnih stvari i jedno jedino ružno putovanje, a sve neočekivano bezbolno! Eto, da bi nam bilo lakše, možemo da zamislimo da sa nama tamo u daljini nestaje i Evropa. Jedino nije moguće zamisliti nestanak čamdžije i njegovo veliko, sveobuhvatno naručje. Ali i to je utešno, jer nam on pruža neoboriv dokaz da je naš san potpuno realan. A potom je sprečiti da se bilo kada probudi Tako stižemo do saznanja da toliko hvaljena realnost realnosti i nije ono najgore što nam se desilo. Postoji još moćnija realnost neostvarenih snova i neispunjenih obećanja! Jer naš neostvareni san nečiji je san koji se svakoga dana sve više ostvaruje, i to nas ponovo povezuje u jednu planetarnu zajednicu. U jedno savršeno društvo u kome o svemu neko vodi računa, i stara se o svakoj vrsti reda. A red svih redova je redosled ostvarivanja snova! Tako će se jednom, kada i sami dođemo na red, ostvariti i naš mali san u vidu jednog brzog buđenja iz sugerisanog košmara. Na paradoksalan način, neispunjeno obećanje bola i neželjena perspektiva gladi, pomaže nam da se opustimo, da se sasvim prepustimo, da vidimo šta će biti! Da budemo savršeno kooperativni! Da sagledamo koliko daleko se prostire projektovana realnost. Da je odmerimo svojim svežijim istorijskim pamćenjem. Da li je to sto, dvesta ili trista godina? Možda čak onih mitskih pet stotina godina? Ako smo mogli da izdržimo nabijanje na kolac, zašto ne bi mogli da podnesemo nabijanje na pravdu? Ili da očajavamo zbog tamo neke gladi naše dece? Vreme je još uvek neuništivo, i svakako radi za nas. Ako preživimo, naravno. |