Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Vlada iz uvoza
Komentar dana

Vlada iz uvoza

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Lukić   
utorak, 13. avgust 2013.

Kada je aktuelni predsednik Srbije obznanio, nedugo pošto je izabran, da će spoljnu politiku voditi na Milošev način, to je uglavnom protumačeno klasično, u smislu da će to biti lukava politika koja će podrazumevati vešto korišćenje slabosti “Turske“ i različite interese koje su velike sile imale na ovom prostoru. Miloš Obrenović je u tome zaista bio veoma vešt. Priznajemo mu i sposobnost diplomatije, a kao jedan od najvećih uspeha njegove vladavine Sultanov Hatišerif iz 1830. godine, kao akt o određenoj unutrašnjoj samoupravi. Uspeo je i u tome da mu Turci priznaju i nasledno kneževsko dostojanstvo.

Međutim, postoje dve stvari koje se zanemaruju kada se danas predsednik Srbije poziva na Miloša i njegovu politiku:

- Kao prvo, Srbija u to vreme nije bila nezavisna država, već deo Osmanskog carstva.

- Kao drugo, Miloš je bio austrofil. Vodio je i biznis trgovine svinjama sa Austrijom koji mu je doneo velike lične benefite. Svi kasniji Obrenovići takođe su vodili austrofilsku politiku.

Zašto su ove dve stvari važne? Najpre, time se priznaje da Srbija danas nije nezavisna država i povrh toga da evrofilija kao istorijski analogon austrofilije i dalje nema alternativu. Predsednik države je, verovatno nesvesno, uvideo da nikakvu iole samostalnu politiku nije u stanju da vodi. Ako stvari ne stoje tako, otkud baš Miloš? Zašto se vraćati cela dva veka unazad u doba vazalstva i bazirati se na ta politička iskustva, a ne na neka druga, koja afirmišu slobodarski duh i istovremeno politiku samostalne države? Zašto ne, na primer, Nikola Pašić?

Ako je do istorijske analogije, bilo bi poštenije, vratiti se u vreme okupacije 1941–1944. godine i pozvati se na Nedića i njegovu okupacionu vladu. Sličnost je veća. Nemci su i tada od Srba tražili promenu svesti i da tako premetnuti pristupe Novoj Evropi. Sadašnja politika je mnogo više nedićevska, mada se Nedić može lakše opravdati, jer je to činio u daleko težim istorijskim uslovima.

Takva vazalna politika dobila je ovih dana ogoljenu formu. Rekonstrukcija vlade koja je narodu poturena kao politički rijaliti šou, iznela je, posle izbacivanja učesnika sa najdužim stažom, na videlo činjenicu da ovo i nije baš naša vlada i da će to biti još manje. U Beograd je doputovao nekadašnji direktor MMF-a, koji je sa tog mesta smenjen zbog optužbe za silovanje sobarice. Doduše, oslobođen je na sudu, ali je u toku drugo suđenje – za podvođenje prostitutki u Francuskoj.

Bivši direktor MMF-a negira podvođenje, ali priznaje da je ljubitelj i učesnik grupnih seksualnih zabava. Mediji su najavili da bi mogao biti savetnik prvog potpredsednika Vlade za pitanja ekonomije i finansija ili možda čak i ministar. Ovaj „stručnjak“ nije, međutim, jedini primer. U vladi su već prisutni kao savetnici bivši slovački premijer kao stručnjak za evropske integracije, u ministarstvu pravde bivši funkcioner francuske vlade, u ministarstvu finansija jedan nemački stručnjak itd.

Stranci u vladi čak i kao savetnici, a kamoli kao ministri, nemaju šta da traže, ako je u pitanju suverena država. Međutim, ako se danas vodi miloševska politika, onda politički problem ne postoji. Sa jedne strane, faktički je postavljena početna pretpostavka da nemamo samostalnu državu i sa druge, da nemamo sposobne ljude da je vode. Problem uvozne vlade na taj način je prevladan.

Srbija je dospela na tako niske grane da čak ne može ili možda ne sme da ima ni pro forme svoju vladu. Supervizija je iz eksternalističkog prešla u internalistički vid. Internalizacija stranog uticaja predstavlja krajnji stupanj poniženja – ne, vi čak ni ne umete da „vladate“ pa ćemo to mi uraditi umesto vas. Stvari su sasvim demaskirane, a narod je toliko deprimiran, da čak ni ne reaguje na to. Paradoks je još veći kada prethodna vlast kritikuje sadašnju da je nepatriotska i što je u tome u pravu.