Početna strana > Rubrike > Komentar dana > "Post-patriotizam" u Srbiji - nema pobede bez spremnosti na žrtvu?!
Komentar dana

"Post-patriotizam" u Srbiji - nema pobede bez spremnosti na žrtvu?!

PDF Štampa El. pošta
Goran V. Đorđević   
utorak, 06. jun 2023.

 „I potomci plačući sagradiše

Grobnice na pustim mestima,

Osmisliše obazrive zakone, i njih

Nazvaše večnim zakonima Božijim“

Viljem Blejk

Jedan od najvećih uspeha postmoderne predstavlja zamagljivanje svih linija razmimoilaženja, odnosno svih linija fronta. Naravno, ovo nije izum postmoderne, već znana tradicija svakojakih oblika autoritarizma, koju je postmodernizam kao metod oberučke prihvatio. Jer, modernizam je tesno povezan sa racionalizacijom (Turen), a postmodernizam sa vulgarnom relativizacijom. Tako je i u Srbiji na početku 21. veka. Sve granice i razlike između odnosa prema sistemu vrednosti postale su fluktuirajuće i porozne. Naravno, kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva ova pojava nije ostala nezapažena od centara moći.

Danas u Srbiji svaki patriotizam se (pogrešno i zlonamerno) doživljava samo kao poziv u rat.  Sveden na skup arhaičnih elemenata, bez sposobnosti da se pretvori u otpor ili aktivnu odbranu. I da se plati cena! Zato je tako slab, jer radije ruši postojeći poredak nego što je u stanju da odgovori na novi.

Postpatriotizam je u uslovima - kada se ideja slobode tretira kao nedolična uspomene iz mladosti čovečanstva iz sfere transcedentnog i vanvremenog prebacio na omeđeno igralište materijalizma koji se u domaćem blatu uvek svede na bliskost sa centrima moći prema kojima se postpatriozizam danas upravlja. Srbijica danas je najbolji primer. Od kraja 80-tih, kroz „zlatnu jesen“, patriotizam se (na svom elementarnom nivou) zahvaljujući korifejima pretvorio u postpatriotizam. Rezultat su kraj istorije pojedinih srpskih zemalja, gubitak teritorije, zemlja svedena na afroazijske kolonije iz 19 veka, odsustvo bilo kakve potrebe da se suprotstavi razarajućim procesima. Na ovom mestu, jasnod je da je postpatriotizam u neskladu sa tekućim procesima u svetu koji predstavlja istinski živo doba.

Danas u Srbiji svaki patriotizam se (pogrešno i zlonamerno) doživljava samo kao poziv u rat. I na tom nivou se iscrpljuje. Sveden na skup arhaičnih elemenata, bez sposobnosti da se pretvori u otpor ili aktivnu odbranu. I da se plati cena! Zato je tako slab, jer radije ruši postojeći poredak nego što je u stanju da odgovori na novi. Nakon oslanjanja na prirodno pravo i instinkte, ovaj životni stav se sveo na kalkulaciju. Na čudan način patriotizam je utonuo u sopstvenu kauzističku zamku antropološkog pesimizma – koja je u suštini predstavljalo kukavičje jaje konzervativizma, zajedno sa upornom podelom na levicu i desnicu. To je patriotizmu oduzelo životnu snagu ali i mesto na večitoj skali vrednosti. Posebno u uslovima u kojima se nalazi današnji svet a koji se pojednostavljeno može označiti kao sukob vrednosnih paradigmi.

Krećući se između istorije i ideje moći,  postpatriotizam je utonuo duboko u sopstvene zamke, ideološka lutanja i doživljene i dodeljene uloge. Preostalo je samo utapanje u nostalgiji kao poseban oblik bekstva i(li) izdaje

Nasuprot izazovima, koji svojom veličinom prete da potpuno ponište državnost i istoriju jednog društva, srpski postpatriotizam je u svoj svojoj „mirnoj veličanstvenosti“ ćutke prešao na rezervni položaj za koji se kao na dlanu vidi da je reč o rovovima neprijatelja. Savršena fatamorgana – rekli bi. Ali, ovde nije reč o nekom dubokom samopovlačenju! Ne, stvarnost ukazuje da se radi o potpunom i dobrovoljnom napuštanju elementarnih vrednosti koje su se još od početaka istorije čovečanstva ubrajali u vrline. Uzrok treba tražiti u činjenici da je srpski postpatriotizam bežeći od stereotipa i optužbi svesno napustio elementarne vrednosti jednog društva: slobodu i moral. I u ovoj (samo)nametnutoj paradigmi je svaku bitku izgubio. Krećući se između istorije i ideje moći,  postpatriotizam je utonuo duboko u sopstvene zamke, ideološka lutanja i doživljene i dodeljene uloge. Preostalo je samo utapanje u nostalgiji kao poseban oblik bekstva i(li) izdaje. I namigivanje, često i otvorena saradnja sa nosiocima procesa.

U današnjoj Srbiji, ophrvanoj protestima, tugom i beznađem, svaki patriota koji se odgovarajući životnom instintku zatekne na protestu protiv nasilja, čim ugleda „žute patkice“ panično beži sa poprišta narodnog nezadovoljstva

Postpatriotizam je zahvaljujući kalkulacijama, strahu i izdaji, u Srbiji svaki napor i poziv ka očuvanju države i istorije sveo na optužbu države protiv patriotizma. Na optužbu koju postpatriotizam doživljava kao smrtnu presudu. I ovo se mora reći: postpatriotske elite u Srbiji su jedini krivac. Naravno, ako prošlost ne nudi uvek sve odgovore, prošlost deli lekcije. Nije bilo davno kada su se nesporni junaci Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, bacili u otvorenu kolaboraciju i sluganstvo nemačkom okupatoru – učešćem u Vladi Milana Nedića. Dakle, tradicija postpatriotizma je nesporna i pritvorna.

Tako je srpski postpatriotizam bežeći od sopstva, otvorenu izdaju pitanja slobode i suvereniteta zamenio za pitanja „identiteta“. Naravno, tu su i nikad skrajnute vežbe iz „teorija zavere“. To skretanje, kao devijacija, nije bila stvar izbora ili mudrosti, već moralnog pada. Zato se danas svaki patriotizam svodi samo na identitetska pitanja. Čak i kada se od Kosova i Metohije pravi država, guši Republika Srpska, predaje nemanjićko nasleđe u Makedoniji. U današnjoj Srbiji, ophrvanoj protestima, tugom i beznađem, svaki patriota koji se odgovarajući životnom instintku zatekne na protestu protiv nasilja, čim ugleda „žute patkice“ panično beži sa poprišta narodnog nezadovoljstva.

I pre nego što nestanemo kao istorijski narod, treba načiniti još jedan napor i vratiti se bazičnim elementima trajanja: sloboda, moral, i u političkom domenu – suverenitet. Ova ishodišta omogućiće ne samo preživljavanje već i ono što je preduslov svake kolektivne i pojedinačne pobede - spremnost na žrtvu

Naravno, reč je o procesima, koji su vidljivi na svim političkim i ideološkim polovima. Tek jedna od paralela može se nazreti u odnosu nacizam – imperijalizam, imperijalizam - globalizacija, raskol između kapitalizma i nacionalizma ili levice i prava radnika. Zaglavljen između tradicije i eksperimentalnog naučnog duha, prirodnog i pozitivnog prava, modernizma i postmodernizma, predajući se svakoj vlasti, srpski postpatriotizam duboko je utonuo u teme antropološkog pesimizma, pitanja identiteta i očuvanje sopstva.

Na kraju, za srpski postpatriotizam nema nade. On nije ni prepoznat kao respektibilan faktor. Rezultati izbora i političkih procesa to najbolje potvrđuju. I pre nego što nestanemo kao istorijski narod, treba načiniti još jedan napor i vratiti se bazičnim elementima trajanja: sloboda, moral, i u političkom domenu – suverenitet. Ova ishodišta omogućiće ne samo preživljavanje već i ono što je preduslov svake kolektivne i pojedinačne pobede - spremnost na žrtvu.

 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner