Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Istina o nasilju vs. nasilje nad istinom
Komentar dana

Istina o nasilju vs. nasilje nad istinom

PDF Štampa El. pošta
Jovana Papan   
petak, 19. mart 2010.
Tom Kruz i Bred Pit su debeli, vašem detetu je vrlo verovatno potrebna terapija psihostimulansima, a četiri od pet srpskih porodica ogrezlo je u nasilju. Ako vam sve ovo zvuči potpuno idiotski, to je samo zato što svoje standarde niste nabaždarili prema standardima onih koji su za te stvari „stručni“ i „kompetentni“. Pa ste naivno pomislili da je to kako neko izgleda, merodavnije od toga šta kaže njegov indeks telesne mase, a koji za ove holivudske bogove čiji izgled milijarde ljudi smatraju idealom savršenstva kaže da su pretovljeni. Ili ste pomislili da je vaše dete samo malo živahno zato što je dete ili zato što mu previše popuštate, a ono u stvari pati od ozbiljnog stanja mo imenu „poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje“ koji se tretira ozbiljnim lekovima. Ili ste pomislili da živite u manje-više srećnoj i normalnoj porodici u kojoj se ljudi ponekad i posvađaju, osete zanemarenim, premorenim ili frustriranim  – a zapravo živite u patologiji i teroru.

Naime, kako u Politici od 17.3. piše sociolog dr. Vesna Miletić Stepanović u tekstu bombastičnog naslova Tek svaka peta porodica bez ikakvog nasilja: „Nasilje nad ženama u porodici ni u kom slučaju nije pojava koja se samo vezuje za disfunkcionalne porodice već da je svakodnevna pojava u skoro svim porodicama: čak u 83 odsto ispitivanih porodica postoji neki oblik ponašanja koji čini nasilje nad ženama.“ „Nasilje nad ženama je definisano tako da meri sedam konkretnih ponašanja, koja su data na skali, od najmanje opasnih do najrizičnijih: 1. uskraćivanje pažnje, 2. uskraćivanje novca, 3. uskraćivanje slobodnog vremena, 4. vikanje i vređanje, 5. pretnje, 6. bacanje i razbijanje stvari i 7. udaranje“

Dakle, onih bednih 17% porodica u kojima se ne neguje nasilje prema ženama jedino su ostrvo normalnosti u ovoj našoj bolesnoj patrijarhalnoj Srbijici. Kako li samo izgleda život u tim porodicama u kojima niko nikad nikom ne uskraćuje pažnju, nema vikanja, svi se nutkaju parama a vreme je uvek slobodno. Verovatno kao u život u reklamama: majka je uspešna preduzetnica čiji porodični biznis cveta zahvaljujući snežnoj belini njenih stoljnjaka i uštedi koju ostvaruje izborom pravog deterdženta, otac je nežan i pun poštovanja prema njenoj veštini da gradi karijeru dok joj peškiri i rublje uvek odišu mekoćom i svežinom a kosa joj je jaka kao i ona, deca uživaju u slobodi pokreta koju im pruža najnoviji model pelena dok puze po sterilnom podu opranom najnovijim antiseptikom ili u naručju nasmejanih roditelja odlaze u banku po novi fantastični kredit, kućni ljubimci su zdravi, srećni i zahvalni na kvalitetnoj ishrani obogaćenoj mineralima, a na otiraču ispred ulaza u ovo malo carstvo normalnosti piše „dom je tamo gde je puding“. 

Šalu na stranu, tvrditi da praktično celokupno srpsko društvo nije normalno na osnovu nekih proizvoljnih kriterijuma koji su tako zgodno formulisani da rezultati istraživanja ne mogu a da ne ispadnu senzacionalni, čitav problem stvarnog porodičnog nasilja pretvara u sprdnju. To što jednu ženu muž prebija, a drugu njen neće da sasluša dok gleda Dnevnik ili joj je rekao da nije normalna kada je kupila još jedne cipele (šta je ona njemu sve rekla njega niko nije ni pitao), trebalo bi izgleda da nas jednako zabrinjava. Problem je u tome što, koliko god oni koji iznose u javnost ovakve statistike žele da nas obe ove stvari vrlo zabrinjavaju, na kraju ljude, zasićene stalnim plašenjem i alarmiranjem, obe pojave počinju jednako malo da zanimaju i brinu.

 To, naravno, ne znači da oni koji nas takvim podacima bombarduju i dalje ne profitiraju –  najzad, baratanje tako spektakularnim ciframa obezbeđuje vam stalnu medijsku pažnju, a činjenica da se bavite tako ozbiljnom problemom koji pogađa 83% srpskih porodica čini vas više nego neophodnim društvnim faktorom. Isto kao što i stručnjaci za zdravu ishranu i dečju psihu postaju neophodniji kada većinu ljudi proglasite debelim, a svaki problem dečjeg ponašanja proglasite bolešću.

Što je najgore, koliko god besmisleno ovi rezultati zvučali, i koliko god beskorisni oni bili za razumevanje pravog problema nasilja, oni će gotovo sigurno ubuduće biti citirani i papagajski ponavljani svaki put kada se govori na ovu temu, em zato što tako dobro zvuče, em što predstavljaju nepobitan argument u korist ideje da borbi protiv porodičnog nasilja treba posvetiti još više pažnje a onima koji se njom bave pridavati još veći značaj. A onda, kada usled svih tih silnih para potrošenih na skupe kampanje, reklame, plakate, brošure, performanse i ostalo, što će uposliti toliko kvalitetnih ljudi iz građanskog sektora, nasilje u porodici konačno bude iskorenjeno i onih 83% patoloških srpskih porodica počne da se ponaša kao u reklami za prašak, stručnjaci za nasilje i čitava armija onih koji se njime bave, sigurno će ponosno izaći ispred nas i reći: „Stvar je sređena, mi vam više nismo potrebni, vreme je da se pažnja posveti nekim drugim prioritetima.“

Neki zlobnici verovatno sumnjaju u ovaj scenario i smatraju da bi se, čak i kad bi se tako nešto jednog dana zaista desilo, kriterijumi nasilja verovatno samo još malo pomerili u korist dobijanja novih zabrinjavajućih rezultata i senzacionalnih cifara, makar to značilo da nasiljem treba proglasiti i gledanje fudbala ili pričanje punim ustima. Najzad, važno je kako se oseća ona oštećena strana, a uz malo prijateljskog ubeđivanja eksperata i uz dobro realizovanu medijsku kampanju, žrtve mljackanja i prenosa Lige šampiona brzo će se osvestiti i prestati da poriču svoju duševnu patnju.  I eto nama opet 83% porodica sa nasiljem protiv koga treba nešto pod hitno preduzeti.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner