Početna strana > Rubrike > Kolumne Slobodana Antonića > Ohridski račun bez krčmara
Kolumne Slobodana Antonića

Ohridski račun bez krčmara

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
utorak, 21. mart 2023.

U subotu je u Ohridu predsednik Srbije rekao da, premda on „ništa nije potpisao“, „nekakav dogovor je postignut“ (ovde).

To su potvrdili i ostali dogovarači. Kosovski premijer je, tako, kazao da „između strana“ postoji „javni dogovor“ (ovde). A ministar diplomatije EU Žozep Borelj izjavio je da se „aneks i sporazum smatraju prihvaćenim“ (ovde), te da će tekst aneksa odmah biti objavljen na sajtu njegovog ministarstva – što je i učinjeno (ovde).

Potvrda dogovora došla je i od izaslanika SAD za Zapadni Balkan Gabrijela Eskobara, koji je u Ohridu kazao da je „večeras postignut težak, ali neophodan dogovor Beograda i Prištine“ (ovde).

Tačno je da ništa nije potpisano. Ali, univerzitetski profesor Zoran Čvorović, uoči Ohrida, objasnio je da Bečka konvencija o ugovornom pravu (1969) omogućava da međunarodni ugovor „strane mogu overiti na bilo koji način na koji se međusobno dogovore – to može biti i usmeni sporazum, pošto međunarodno pravo ima princip da je svaki sporazum obavezujući“ (ovde; prev. ovde).

Pogledao sam Bečku konvenciju. I doista, odmah u članu 3 lepo se kaže da „međunarodni sporazumi koji nisu zaključeni pismenim putem“ takođe imaju „pravnu vrednost“ i „potpadaju pod međunarodno pravo (ovde).

Posle Ohrida Čvorović je na društvenim mrežama prokomentarisao da je Ohridskim izjavama proces sklapanja međunarodnog sporazuma, koji je počeo 27. februara, završen. Dakle, imamo sporazum.

Važan momenat kod Aneksa je izostanak redosleda ispunjavanja dogovorenog: „Kosovo i Srbija su saglasni da će se svi članovi (Sporazuma) sprovoditi nezavisno jedan od drugog“. To, recimo, znači da Priština praktično odmah može da traži ulazak „Kosova“ u UN (čl. 4 Sporazuma), dok Beograd to ne sme da opstruira zato što kosmetski Srbi još nisu dobili autonomiju

Kada pažljivije pogledamo sam tekst Sporazuma i Aneksa vidimo da je ovo trostrani sporazum: između Beograda, Prištine i Brisela.

Brisel ima funkciju arbitra, on ocenjuje da li Beograd i Priština poštuju dogovoreno. Kroz donatorske konferencije, Brisel daje nagrade Beogradu i Prištini ako ispunjavaju Sporazum. A kroz blokadu pridruživanja EU dodeljuje im kazne, ako ga se ne drže.

Važan momenat kod Aneksa je izostanak redosleda ispunjavanja dogovorenog: „Kosovo i Srbija su saglasni da će se svi članovi (Sporazuma) sprovoditi nezavisno jedan od drugog“ (ovde). To, recimo, znači da Priština praktično odmah može da traži ulazak „Kosova“ u UN (čl. 4 Sporazuma), dok Beograd to ne sme da opstruira zato što kosmetski Srbi još nisu dobili autonomiju.

Tako se, Ohridskim pristankom („nekakav dogovor je postignut“), Beograd saglasio da se pretvaranje „Kosova“ u nezavisnu državu (a u nekom trenutku i članicu UN), čvrsto veže za pristupanje Srbije EU. Kao što je to rekao i predsednik Srbije (ovde): „Ako mi budemo želeli da napredujemo na evropskom putu, naš napredak će biti cenjen i kroz to koliko i šta ćemo da uradimo po pitanju implementacije ovog (Sporazuma i Aneksa)“.

Ako treba da ocenim Ohridski pristanak, onda mogu da kažem da je to račun bez krčmara. A krčmar su građani Srbije.

Tako se, Ohridskim pristankom („nekakav dogovor je postignut“), Beograd saglasio da se pretvaranje „Kosova“ u nezavisnu državu (a u nekom trenutku i članicu UN), čvrsto veže za pristupanje Srbije EU

Brisel misli da smo mi još u stadijumu evromazohizma kada je, prema istraživanju NSPM (oktobar 2007) 72% građana Srbije bilo za ulazak u EU, 21% protiv i 7% neodlučno (ovde 85). Ali, od tada smo se dozvali pameti. Sada je, prema poslednjem istraživanju NSPM (januar 2023), za ulazak Srbije u EU 35%, protiv 48%, neodlučno 17% (ovde).

Dakle, podrška ulasku u EU se bukvalno prepolovila, a udeo protivnika se udvostručio. Tako je sada, među opredeljenima, evroskeptika više nego evroentuzijasta – 58% : 42%.

Štaviše, prema istom istraživanju, ukoliko bi uslov za ulazak Srbije u EU bilo priznanje nezavisnosti „Kosova“, podrška pada na svega 9%, a protivljenje EU raste na 79%! (isto).

Stvarno nije jasno kako Brisel misli da trguje sa Srbima – po načelu „vi sad malo priznajte secesiju Kosova, a mi ćemo posle malo da vas pustimo u EU“ – kad je 80% Srba protiv te trgovine?

Koliko je ceo sporazum od početka na klimavim nogama vidi se i po tome da je predsednik Srbije koliko sutradan posle Ohrida izjavio: „Mi ćemo da implementiramo najveći deo stvari, ali neću da implementiram ništa o ulasku u UN“ (ovde).

Brisel misli da smo mi još u stadijumu evromazohizma kada je, prema istraživanju NSPM (oktobar 2007) 72% građana Srbije bilo za ulazak u EU, 21% protiv i 7% neodlučno. Ali, od tada smo se dozvali pameti. Sada je, prema poslednjem istraživanju NSPM (januar 2023), za ulazak Srbije u EU 35%, protiv 48%, neodlučno 17%

To je sasvim suprotno ohridskom Aneksu – koji je predsednik Srbije, po sopstvenoj izjavi, prihvatio. A Aneks jasno kaže: „Kosovo i Srbija saglasni su da neće blokirati primenu nijednog člana (Sporazuma)“ (ovde).

Nijednog člana Sporazuma? Ne kaže li član 4 stav 2 Sporazuma: „Srbija se neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji“? A UN je međunarodna organizacija.

Dakle, predsednik Srbije je, sutradan po prihvatanju, jasno rekao da će ipak da blokira primenu člana 4 stav 2 Sporazuma. Kako to može?

Ali, primetiće neko, to je za unutrašnju upotrebu, kako bi se anestetizovala srpska javnost. Međutim, iz ovakvih izjava ipak proizlaze dve moguće posledice:

1. Priština će u jednom trenutku moći da se pozove na ove izjave predsednika Srbije, kojima se odriče poštovanje Sporazuma – pa ni ona neće hteti da primeni neki njegov član koji joj ne odgovara; tako će se primena Sporazuma zaglaviti;

2. Brisel može da zapreti Beogradu da će mu blokirati pristup EU dok ne ispuni sve – uključiv i čl. 4 st. 2; ali, u Beogradu će samo maloumni političar hteti da dozvoli Kosovu stolicu u UN, u zamenu za nastavak puta u EU – ako je 80% birača protiv toga; onda opet od Sporazuma nema ništa.

Brisel može da zapreti Beogradu da će mu blokirati pristup EU dok ne ispuni sve – uključiv i čl. 4 st. 2; ali, u Beogradu će samo maloumni političar hteti da dozvoli Kosovu stolicu u UN, u zamenu za nastavak puta u EU – ako je 80% birača protiv toga; onda opet od Sporazuma nema ništa

Dakako, alternativa je da se Srbi nateraju da kompletno primene Sporazum i Aneks. No, ako se bolje razmisli, to može biti samo uvođenjem unutrašnje diktature.

No, Srbi su u tome malo nezgodni. Setimo se kako je bilo 2020. kada su vlasti najavile ponovno kovid-zatvaranje. Dogodio se Ivanjdan ispred Skupštine. Videlo se koliko je tvrdo, koliko su ljudi ljuti. I vlast je morala da odustane.

Naravno, unutrašnja diktatura uvek može da računa na pomoć od NATO čizme. Ali, onda bi to bila istinska okupacija. No, kao što reče onaj Francuz – s bajonetima možeš sve, ali ne i na njima da sediš.

Dakle ovaj sporazum je od samog početka klimav, a pošto je suštinski suprotan elementarnim nacionalnim interesima, treba ga nemilosrdno rušiti – kao i sve političare koji ga podržavaju.

Dakle ovaj sporazum je od samog početka klimav, a pošto je suštinski suprotan elementarnim nacionalnim interesima, treba ga nemilosrdno rušiti – kao i sve političare koji ga podržavaju

Naši političari, nažalost, vole da misle da će da će da nadigraju Zapad, jer su „pametniji“ (čitaj: lukaviji). Ali, što reče Momčilo Selić: mnogi od njih su se „kockali s kockarnicom“ – i Milošević, i Đinđić, i Tadić, i Vučić. Ali, „Satanu niko lukavstvom nije pobedio“ (nav. ovde 253).

Današnji podržavaoci predsednika Srbije takođe propagiraju nužnost lukavstva slabijeg: „Zmiju gladi, ispod nje se vadi“. Ali, ta „lukavost“, koja zahteva neograničeno trpljenje Srba na Kosmetu, ipak ima svoje granice.

Jer, kako kosmetske Srbe prepustiti na milost i nemilost „administraciji Prištine“, kada vidimo da se Srbin, zbog puke majice s „crtežom mape Srbije s Kosovom„, osuđuje na osam meseci zatvora, pri čemu je odležao šest.

U isto vreme, albanski policajac „Kosovskih bezbednosnih snaga“, koji je pucao na srpskog dečaka (11) – samo zato što je putem nosio badnjak, i pogodio ga u levo rame (prostrelna rana desetak cm od srca), pušten je u kućni pritvor. A „kosovski“ tužilac podneo je komičnu tužbu: „izazivanje opšte opasnosti“ – dečko se, eto, zaigrao pištoljem, što je dovelo do izvesnih, beznačajnih „lakših telesnih povreda s privremenim zdravstvenim posledicama„.

Dakle, Srbinu za majicu šest meseci zatvora, a Albancu za prostrelnu ranu kućni pritvor. Eto to je pravda „Republike Kosovo“. I sada Srbi treba da se integrišu u takvu „administraciju“, koja će im, prema Ohridskom dogovoru, obezbediti „nekakav oblik lokalne samouprave“? Smešno.

Vašington i Brisel žele da, posle svih grešaka koje su ovde napravili, hitno zatvore „srpski problem“ pre nego što Rusi slome kijevsku huntu. To je ono što Miloš Ković naziva američkim modelom pacifikacije: „dođu, pobiju, proteraju i opljačkaju, a onda traže da se pomirite sa realnošću“ (ovde).

Ali, sve to u današnjem vremenu je račun bez krčmara. Ohridski račun bez krčmara.

(Iskra)
 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner