Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > O tržišnoj ekonomiji i morskom prasetu
Ekonomska politika

O tržišnoj ekonomiji i morskom prasetu

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Brkić   
petak, 23. decembar 2016.

Da li znate kakva je sličnost između morskog praseta i tržišne ekonomije? Odgovor je zapanjujuće jednostavan. Baš kao što “tržišna ekonomija” niti je tržišna, niti ekonomija, ni morsko prase realno nije ni morsko, niti pripada rodu svinja, već se samo tako zove. Kako bismo shvatili ovu negativnu analogiju “tržišne ekonomije”, uložićemo mali napor i proanalizirati dva osnovna pojma od kojih se sastoji, kao i kontekst neophodan za njihovo razumevanje.

 

Tradicionalno značenje reči “tržište” doslovno predstavlja mesto gde se trguje i gde se ponuda sreće sa tražnjom. U osnovi, ništa spektakularno. No, da bismo razumeli savremeno značenje termina, trebalo bi imati u vidu kontekst, odnosno, neoliberalno shvatanje tržišta, koje uporedo sa propadanjem srpske ekonomije “sticalo” status jedine i neupitne ekonomske dogme.

Ključna reč konteksta je “takmičenje”. Teorija predviđa da je za ljude najbolje rešenje upravo tržište, sačinjeno od tih istih ljudi, vođenih svojim racionalnim izborima, potrebama i interesima. Deo koji se odnosi na reč interes je u jednom trenutku počeo da se tumači dovoljno široko da je obuhvatio pojmove poput sebičnost ili eufeministički rečeno “racionalni egoizam” (Ayn Rand).

Dodavši u ovaj idejni ćušpajz i nevidljivu ruku tržišta Adama Smita, dobili smo tržišni princip koji obuhvata egoizme koji se međusobno tamiče u ostvarivanju sopstvenih interesa i kroz međusobnu konkurenciju podižu standarde efikasnosti. jer, eto, efikasnost vodi rastu opšteg bogatstva. No, bojim se stvari ne stoje baš tako, ni logički ni praktično.

Za početak, logiku teorije predstavimo jednostavim modelom. Zamislimo neoliberalno tržište kao ring u kom se bori 12 boksera. Na početku prvog kruga tamičenja bi ostalo samo 6 boksera u ringu, a na kraju samo 1. Posledica same ideje takmičenja, kao uslova veće efikasnosti, bila bi odsustvo takmičenja, pod uslovom da pobednik ne nastavi da se takmiči sam sa sobom, odnosno, da udara sam sebe. Ekomski rečeno, posledica tržišne utakmice je uvek na kraju monopol ili bar oligopol, dovoljno ušminkan da prođe “rigoroznu” regulativu antimonopolskih komisija.

Da podsetimo čitaoce koji se ne sećaju perioda socijalizma, odnosno, državno planirane privrede, najveća mana koju je nadolazeća liberalna ekonomska misao spočitavala socijalizmu odnosila se pre svega na činjenicu da je socijalizam nedovoljno efikasan, jer ograničava ili sprečava takmičenje. No, kako smo videli na jednostavnom modelu, jasno je da se svako takmičenje završava jednim pobednikom, odnosno, krajem tamičenja kao takvog. Tako dolazimo do krajnje jednostavne i jednako neprijatne činjenice po liberalne ekonommiste - na kraju opet imamo tržište na kom nema takmičenja, odnosno, na kom principi ponude i tražnje ne važe. Ekonomski model definisan pobedom ličnog egoizma najuspešnijeg takmičara, pojedinca ili grupe samo je zamenio prethodni, državni, definisan željom da se takmičenje ukine ili ograniči do mere koju politička volja većine drži za korisnu.

Načelne primedbe liberalnih ekonomista na model 12 boksera, verovatno bi pretpostavile činjenicu da borba u ringu traje večno, jer ring nije ograničen na 12, već beskočan broj, te shodno tome borba, to jest, takmičenje traju neprekidno. To, naravno, nije tačno. Svet je krajnje ograničeno mesto, sa ograničenim brojem igrača u istom trenutku, pri čemu to što se njihova imena menjaju ne utiče na dijahronu ograničenost. Broj je uvek izvestan i konačan, bez obizira da li se radi o 12 ili 6 milijardi sa imenom i prezimenom. Argument o ograničenom broju boksera podkrepljuje činjenica da najveći broj, svakako finitnog populusa, nikada i nije došao u priliku da uđe u ring i da se takmiči.

Zgodna ilustracija navedene činjenice je i studija Guglielmo Baronea i Sauro Mocetija, koja je - imajući u vidu izvode iz poreskih taksi najuglednijih porodica u Firenci od 1427-2011, te prateći geneološka stabla- pokazala da su današnji potomci najbogatijih predaka iz 15. veka i dalje su najbogatiji. (Barone, G and Mocetti, S (2016) “Intergenerational mobility in the very long run: Florence 1427-2011”, Bank of Italy working papers, 1060.) Zaključak je jednostavan, koliko i očigledan.

Tako dolazimo i do sledećeg argumenata u prilog odsustva takmičenja u tržišnom modelu koji suštinski nije ni tržišni, budući da nije takmičarski. Pošto neoliberalni ekonomski model takmičenjenja u Srbiji od Dinkića do Vučića odbija državnu proizvodnju i intervenciju kao netržišni faktor, danas imamo situaciju da se istom ringu i po istim pravilima takmiče superteškaš i borac papir kategorije. Kolike su čije šanse na uspeh dovoljno je s jedne strane uporediti ekonomsku i političku moć individualnog proizvođača mleka iz Sombora, kome je država ukinula tržišnu zaštitu, privatna banka uskratila novi kredit, ministarsvo smanjila subvenicije, a Frikom kao jedan od tržišnih monopilista odbio otkup, a sa druge strane, recimo, megakompanije tipa MK Komerc, Matijević ili Tenison, sve sa post SIEPA državnim podsticajima i moćnim lobi interesima unutar svih partija.

Takmičenja nema, budući da je najkrupniji bokser, dovoljno moćan da poseduje i kupi ne samo ring i sudije(to jest, državu), već da u toku meča menja pravila (zakone) po svom nahođenju i interesu. Ono što će za ekonomski neobaveštenog pseudodeesničara najviše zvučati jeretički jeste ideja da je tržište u istoriji Srbije zapravo najbolje funkcionisalo u doba soscijalizma, budući da se država nije potpuno odricala sopstvene uloge da ga reguliše. U krajnjem ishodu, država koja se odrekne svog prava da reguliše sopstveno tržište i štiti sosptvene proizvođače, odriče se prava na smisao i svrhu svog postojanja. Regulacija i kontrola tržišta jeste nužan uslov za postojanje tržišta, suprotno teorijama uvaženih i dobro plaćenih intelektualaca koji vas svakodnevno uveravaju u suprotno.

Budući da smo nagovestili zašto tržišna ekonomija nije uopšte tržišna, poput morskog praseta koje nije morsko, pružićemo i par argumenata zašto ovaj ekonomski princip nije čak ni ekonomski. U tu svrhu poslužićemo se još jednom pretpostavljenom kritikom modela ringa i 12 boksera. Načelna kritika bi glasila da model ringa kvalitativno ne odgovara modelu ekonomije, već bi bolji model bio, recimo, takmičenje u vrtlastvu na kojem se učesnici tamiče ko će proizvesti bolji zasad, umesto da se do besvesti međusbno mlate. Bojim se da ni ova kritika nema uporšte.

Sama definicija ekonomije tvrdi da je to nauka koja izučava proizvodnju roba i usluga i pravila njihove raspodele. I logički i realno, bar prema modelu tržišne ekonomije, stvari stoje suprotno. Ako je efikasnost merilo uspeha, onda su najefikasnije upravo one kompanije i pojedinci koju robu ne proizvode, već koje ih na društveno prihvatljiv način otimaju. Proizvodnja je skupa i neefikasna, dok je otimačina tržišno konkurentnija i efikasnija. Tržišna ekonomija je praktično redefinisala samu ideju ekonomije, ukinuvši proizvodnu komponentu, svodeći je praktično na raspodelu, odnosno redistribuciju bogatstva, odnosno, situaciju u kojoj najjači bokser uzima sve, umesto da gaji cveće.

Čak i letimičan pogled na svetsku ekonomiju potvrdiće ovu tezu, jer su ekonomski najefikasniji i najbogatiji upravo oni subjekti koji ništa ne proizvode, od banaka i bankara, do investicionih fondova, berzanskih šekulanata i ostalih finansijskih predatora. Jedini njihov proizvod su dug i siromaštvo ostalih, baš kao sto je i udarac pesnicom u glavu jedina tržišna prednost ekonomski uspešnog boksera u ringu.

Ako bi obim proizvodnje bilo jedno od merila tržišne efikasnosti, bar prema neoliberalnim teoretičarima koji ga se nisu odrekli, onda bi dovoljno bilo uporediti obime srpske industrijske i poljoprivredne proizvodnje iz 1989. i 2009. Nije nikakva tajna da je realna proizvodnja u Srbiji apsolutno desetkovana za samo 20 godina. Umesto fabrika, imamo banke, umesto zadruga hipermarkete, a umesto radnih mesta - kredite. Da li to znači da zagovornici liberalne ekonomije realno ne moraju da jedu, budući da im realna proizvodnja nije validan indikator ekonomske efikasnosti? Zapravo moraju, ali je njihovo rešenje takođe tržišno, jer se hrane na lešu ubijene države, puštajući svoje “fellow citizens” da pocrkaju od gladi, dok oni zarađuju na donacijama krupnih predatarora u zamenu za ideološko pokriće pljačke, poznatijeg pod nazivom “tržišna ekonomija”. Pošto oni imaju da jedu, njihov model (za njih) fumcioniše, a to što neko nema da jede - sam je krivi. Gladni su, objasniće vam oni siti i uspešni, pokazali loše tržišne performanse, dopustivši da budete prevareni, umesto da sami nekog prevare.

Elementi i koreni prevare su složeni i sežu daleko u prošlost. Temelje se uglavnom na redefinisanju temeljnih pojmova u svesti plebsa, koji se njima nije bavio i elita koje jesu bile plaćene da rade u njegovom interesu, ali to nisu učinile. Ukratko, transformacija političke ekonomije u ekonomiju kao egzaktnu nauku, oslobođenu politike imala je za cilj da liši državu suverenog prava da zaštiti svoje ekonomske interese. I osrednjoj pameti je jasno da ne postoji politička odluka koja istovremeno nije i ekonomska, ali i obrnuto. Tako je rođena armija ekonomista, uljuljkana u sopstvenu nezavisnost i navodnu apolitičnost i stručnost, kojoj je jedini posao rasprodaja političkih prava svojih “fellow citizens” na tržištu kapitala. O čemu zapravo odlučuje politčka volja ako ne odlučuje o sopstevenom tržištu i resursima? Možda o nijansi crvene boje tepiha kojom se dočekuje MMF… Druga vidna prevara je bila laž o navodnoj nevidljivoj ruci tržišta koja će sve usrećiti. Nažalost, jedino čime se ruka tržišta bavila bio je napor da očigledan socijalni genocid predstavi kao tržišnu nužnost, baš kao što se pokrivanje gubitaka državnih fabrika knjižilo kao trošak, a obilne subvencije strancima kao investicija.

Bitan element prevare bila je i monetarizacija. Jer, dok su Dinkić & Co. vitlali jeftinim stranim proizvodima, jednu su činjenicu (zlo)namerno prevideli - da je u cenu skupljeg, domaćeg bio uračunat i život srpskog radnika, tj vaš. Posledica je bilo da imate jeftiniji proizvodi, ali su ljudi koji je trebalo da ih kupe umrli od gladi, budući da ništa ne proizvode, odnosno nemaju više posao. Monetarizacijom je ljudski život stavljen u funkciju ekonomije, umesto obrnuto. To, prevedeno na srpski jezik, znači da ekomija može da postoji i bez ljudi. Milion prevremeno umrlih penzionera bi apsolutno poboljšalo srpski GDP, jer bi se prihod od prodaje poslednjih resursa delio na manje glava, a i državne fiskalne obaveze, rasterećene za milion neisplaćenih penzija bi dobile bolje ocene straninh revizorskih agencija …

Glavno i osnovno pravilo ringa jeste da pravila nema, a to što vam ga niko nije saopštio do sada, ne oslobađa vas verovatnoće da ste već nakautirani, čak i pre nego što ste završili čitanje ove rečenice. Ukoliko niste, a i dalje ste zadržali borbeni duh, jedini smislen savet jeste da se udružite i organizujete, te da političkoj oligarhiji, ekonomistima, baš kao i glavnoj faci u ringu pružite argumente koje nikako neće moći da odbiju.. Ring je vaš, koliko je i njihov.

Umesto zaključka, otkrićemo i zašto se morsko prase zove upravo tako. Naziv morsko je dobilo jer su ga, “uvezenog iz Južne Amerike”, španski mornari koristili kao izvor proteina na brodovima, a aluzija na prase je uz upotrebu reči hrana, sasvim jasna. Zanimljivo je da morsko prase nije vrsta koja prirodno živi u divljini, već da je stvorena pripitomljavanjem i ukrštanjem, baš kao što je svoren i hibridni koncept “tržišna ekonomija”, uz pripitomljavanje vaše svesti da ga prihvati kao prirodni i nužni. Ako poverujete da je “tržišna ekonomija” zaista to što vam kažu da jeste, nemojte se iznenaditi da zbog toga završite kao nečiji izvor proteina. I prase je poverovalo, a da je dobro završilo - nije.

(www.poredak.rs)