Početna strana > Rubrike > Ekonomska politika > Kompradorska računica i "dovođenje" stranih investitora
Ekonomska politika

Kompradorska računica i "dovođenje" stranih investitora

PDF Štampa El. pošta
Danijel Cvjetićanin   
nedelja, 23. jul 2017.

Fabrika automobila u Kragujevcu decenijama oscilira između „poslovnih poduhvata stoleća“ i „uzročnika Doline gladi“. Ovoga leta su se zaoštrile protivrečnosti između kapitala i rada. Dežurne ptice zloslutnice u domaćim medijima počele su da najavljuju odlazak Fijata iz Kragujevca. Zlonamerni analitičari sumnjiče Fijat da želi da se povuče iz Srbije, pa ponižavajućim nadnicama praktično podstiče štrajk i prestanak proizvodnje u ovoj našoj fabrici.

INDUSTRIJSKA POLITIKA Političari, koji su se, u predizbornim periodima, gurali da prigrabe zasluge za „dovođenje“ Fijata, sada ne žure da nešto preduzmu.  Kao što ne žele ni da izvuku pouke o položaju „zemlje periferije“ u evroatlantskom globalnom poretku, iako je, uzgred, svima postalo jasno da su pravila stranog investitora – Fijata (da ne vodi pregovore sa radnicima dok traje štrajk), iznad zakona Srbije (da poslovodstvo mora da pregovara sa štrajkačima).

Dinkićeva antiliberalna „industrijska politika“, inspirisana instrukcijama evroatlantskih savetnika u vreme „dovođenja Fijata“ tek je dobijala na zamahu, a Vučić, tada još u opoziciji, bio je daleko od želje da je prihvati sa ovim današnjim žarom i oduševljenjem. U međuvremenu, izgleda da su se ekonomski vidici A. Vučića znatno promenili (proširili?), pa je Dinkićeva politika „dovođenja“ stranih investitora, postala jedan od glavnih razloga i oslonca Vučićevog „ponosa“. Čini mi se da je predsednik SNS-a čak ponosniji na dovedene investitore, nego na bankrot pred znatnim delom penzionerske populacije (na koji je takođe veoma ponosan). A ovaj bankrot je država proglasila da bi izbegla bankrot pred bankama.

Pa dobro, s godinama, i ja sam postao popustljiviji prema „dovođenju“ stranih investitora, naročito kada sam uočio da se u svetu, a posebno na zapadnom Balkanu, među evroatlantskim liderima i vladama rasplamsalo takmičenje u tome ko će stranim investitorima ponuditi bolje uslove, veće privilegije, subvencije i druge konkurentske prednosti na domaćem tržištu. Da li je srpska vlada mogla da se odupre ovoj modi (ili naređenjima evroatlantskih prijatelja)? Da li je Srbija morala da se uključi u ovu nezdravu trku, posebno kada se uzme u obzir činjenica da svaki privilegovani investitor obično potisne sa ovog ekonomskog prostora one koji bi, i bez ikakvih privilegija, bili spremni da investiraju, pod uslovom da na  tržištu njihove konkurente nije zaštitila država i partija?

RAST BDP I NEJEDNAKOST Istina je da postoje zemlje u kojima su strane investicije znatno ubrzale rast BDP-a, zaposlenosti i potrošnje. Ali je isto tako istina da su, u mnogim državama, koje su se trkale u davanju privilegija stranim investitorima, očekivani rezultati izostali. Zato bi bilo razumno razmisliti o pitanju: kako (i zašto) iste mere, u različitim zemljama (i uslovima) mogu da imaju suprotne posledice? Kako objasniti zbog čega, često,  priliv stranog kapitala izaziva istovremeno drastično širenje jaza ekonomskih i socijalnih razlika, pa statistički značajan rast BDP-a ostaje neprimećen pred slikom bede, u koju klizi veći deo stanovništva? Pored toga, najčešće, nesrazmerno veliki deo proizvedenog rezultata biva „isisan“ u inostranstvo, pa i pored dobrih statističkih pokazatelja razvoja na makronivou, nivo opšteg blagostanja može da bude veoma skroman, pa i da opada.

Strani investitori (pa i Fijat) dolaze u Srbiju privučeni niskim troškovima radne snage, ali i subvencijama, koje im vlasti (na svim nivoima) nude. Fijat je, međutim, na početku ovog aranžmana, imao i dodatni razlog: računao je da će, indirektno, otvoriti torinskoj fabrici put za izvoz na veliko rusko tržište. Ova se nada delimično ostvarila, ali ni izdaleka u onoj meri u kojoj su Fijatovi menadžeri i vlasnici računali.

Uveren sam da će Fijatovi stručnjaci umeti da izračunaju da li im se isplati proizvodnja automobila u Kragujevcu.

Bilo bi, međutim, isto tako dobro da naši stručnjaci sebi razjasne šta je osnovni problem naše automobilske industrije: nedostatak finansijskih sredstava za investiranje, ili plasman automobila na svetsko tržite – po konkurentnim cenama (i troškovima)? Čini mi se da je osnovni problem ovo poslednje, pošto novca za rentabilne projekte na globalnom tržištu ima u izobilju.

RAČUNICA? Izgleda da naša evroatlantska partija i vlada imaju neku svoju računicu. Kao da im odgovara model u kome je dovođenje stranih investitora (valjda uz pristojnu proviziju) osnovna poluga razvoja. Domaći sektor bi svoje aktivnosti usredsredio na industriju zabave, droge, kocke i prostitucije, koji bi  takođe bili oslonci rasta društvenog bogatstva. Niko ne sumnja da takav model pruža sjajne prilike za bogaćenje i skoro neograničenu moć vladajuće kompradorske elite. Očigledno je da  mnogi (slični) režimi širom sveta sa oduševljenjem prihvataju i sprovode ovakav oblik „privrednog života“.

Ukoliko pak ovaj model razvoja ne smatramo poželjnim, trebalo bi razmišljati o alternativnim modelima razvoja, odnosno o novim načinima povezivanja sa rastućim tržištima Rusije, Kine i drugih zemalja koje nastoje da izmaknu pritisku Volstrita. Pre svega, trebalo bi da se zapitamo zašto smo na tim tržištima prisutni sa tako skromnim udelom? I da otvorimo, sami pred sobom, pitanje novih oblika revolucionarne prakse!

(NSPM)