Ekonomska politika | |||
Alternativa ipak postoji |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 29. septembar 2013. | |
Dosadašnja ekonomska politika svodila se na privlačenje stranih investitora, kojima su davane različite pogodnosti. Stranim kompanijama je često davano besplatno zemljište, opraštane su lokalne komunalne takse, a firme su prethodno čišćene od svih dugova. Takođe, otpremnine radnicima je plaćala država, a one su potom su čašćavane „podsticajima“ odnosno gotovinom, kao što je slučaj sa „Benetonom“ ili „Fijatom“. Strancima je poklanjano i šakom i kapom, a iako su podsticaji deljeni i srpskim kompanijama, domaća privreda je sistematski uništavana, najpre besomučnom privatizacionom pljačkom, nebrojenim nametima, kao i Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. Rezultat takozvanih reformi, odnosno ekonomskog zločina sprovedenog nad ekonomijom jeste da je stranom i domaćem kriminalnom kapitalu obezbeđena jeftina radna snaga i tržište, dok je zemlja dovedena na ivicu kolonijalne zavisnosti. Takođe, politika privlačenja stranih investicija nije dovela do toga da velike svetske kompanije (osim Fijata, što je posebna priča) otvore u Srbiji fabrike koje mogu da budu nosioci razvoja i uključe je u međunarodno globalno tržište. Reč je uglavnom o tekstilnoj i šrafciger industriji, čija se proizvodnja obavlja u pogonima-konzervama, koji, kad se potroše podsticaji, začas mogu da budu rasklopljeni i sastavljeni u nekoj drugoj zemlji gde se pojave jeftiniji radnici.
Država sada ne zna šta će s njima, iako nada i mogućnost oporavka postoji. Rešenje se, međutim, ne krije kao do sada u nekom nepoznatom kupcu, već među onima koji najviše imaju interes da sačuvaju ono što je ostalo, odnosno samim zaposlenima. Već se pokazalo da su neke od tih fabrika iz pepela podigli sami radnici, poput na primer bivšeg prehrambenog giganta „Budimke“ iz Užica, koju su nakon poništenja privatizacije 2010. ponovo oživeli sami zaposleni. Nekoliko njih je sakupilo 100.000 dinara za potrebne delove na mašinama da bi se pokrenula proizvodnja, a zatim je polako puštana jedna po jedna linija za Budimkine proizvode. Nedavno je i Vlada je uložila novac u nova obrtna sredstva, a rezultat je da poznata užička fabrika, iako u manjem obimu nego ranije, ponovo normalno i uspšeno radi.
Primeri Budimke, Betonjerke i Jastrepca pokazuju da u Srbiji nije sve beznadežno, da rad solidarnost, i svest o zajedničkom interesu još uvek postoji, i da se tim putem može poći u oporavak, iako to pomalo naivno zvuči. Najveći problem za oporavak Srbije predstavlja zapravo naša takozvana politička i ekonomska elita, koja je toliko srasla sa briselskim i vašingtonskim establišmentom, da i ne može i ne želi da potraži alternativu ekonomskom samoubistvu zemlje. |