Početna strana > Debate > Crkva i politika > Otvoreno pismo Svetom Arhijerejskom Saboru SPC povodom davanja autokefalnosti MPC - Šta to nisu znali patrijarsi Vikentije, German, Pavle i Irinej, a znamo mi danas?!
Crkva i politika

Otvoreno pismo Svetom Arhijerejskom Saboru SPC povodom davanja autokefalnosti MPC - Šta to nisu znali patrijarsi Vikentije, German, Pavle i Irinej, a znamo mi danas?!

PDF Štampa El. pošta
Vladan Vukosavljević   
četvrtak, 23. jun 2022.

Vaša Svetosti, uvaženi arhipastiri SPC,

Povod da Vam se obratim otvorenim pismom su odluka Svetog arhijerejskog Sabora SPC da dodeli autokefalnost do nedavno raskolničkoj Makedonskoj pravoslavnoj crkvi i posledice koje iz takvog čina proizlaze.

Nesumnjivo je da je ovaj potez izazvao različite reakcije u srpskoj javnosti, u rasponu od podrške do osuda. Imajući u vidu da se radi možda i o jedinstvenom presedanu u istoriji naše crkve, takav razvoj situacije ne treba nikoga da čudi.

Spadam u one koji su neprijatno iznenađeni tim činom. O tome sam ponešto i rekao u jednoj emisiji emitovanoj na internetu i pisao na jednoj društvenoj mreži, za ograničen broj gledalaca i čitalaca, ali su to ponekad preneli i pojedini manji internet portali. Moguće je zato da o mojim stavovima već nešto znate ali mi je logičnije da to ipak nije slučaj.

Možda o tome ipak nešto podrobnije zna jedan Vaš sveštenik koji se, ne znam tačno u kom kapacitetu, javnosti u vezi sa ovom temom obratio preko stranica dnevnog lista „Politika“ ali sve i da je tako, nije mi namera da polemišem sa zvaničnim ili nezvaničnim predstavnicima za medije SPC, već da javno prozborim o nečemu što me tišti, bez posebne želje da to iko čita. Više je reč o vapaju i davanju oduška sopstvenoj savesti. Mnogo bolje bi bilo da nisu postojali razlozi ni za ovo pismo ni za povod koji ga je iznedrio.

Moje ime će stajati ispod, u potpisu, ali da se prvo predstavim na uopšten način. Jedan sam od nekoliko miliona Srba pravoslavne vere, koji žive na svim kontinentima ali su najprisutniji na Balkanu, od Hilandara do Istre i od Boke do Temišvara i Sent Andreje. Kao i svi preci za koje znam i sa očeve i sa majčine strane, kršten sam u crkvi, slavim slavu, Božić i Uskrs, u crkvu idem često, da se pomolim i zapalim sveće za žive i mrtve, na liturgiju odlazim ali ne i redovno. Verujem u Boga i duboko poštujem svoju i našu Srpsku pravoslavnu crkvu, njene svece i mučenike stradale za veru, patrijarhe bivše i sadašnjeg i iz naroda poniklo sveštenstvo. Klanjam se njenoj ulozi i istorijskom značaju za srpski narod, tokom dugih vekova ispunjenih stradalništvom. Rečju, po tome sam nalik većini svojih sunarodnika, kako savremenicima tako i svima onima koji su živeli pre nas, borcima iz Kumanovske bitke i onima sa Kajmakčalana i Gruništa, seljacima iz Šumadije, Bosne, Crne Gore, ili davnašnjim sebrima ili starom plemstvu iz Pelagonije, Drimkola i iz doline Vardara koji odavno leže po bezbrojnim rasutim grobištima širom Makedonije i po čitavom srpskom kulturnoistorijskom prostoru. To je moj skromni osnov da uopšte govorim o ovome.

Smatram da je odluka koju ste doneli a koja se tiče davanja autokefalnosti MPC, po mnogim osnovama sporna i zabrinjavajuća. Odluka je doneta na neuobičajeno skrovit, nejasan i zbrzan način, bez ikakve najave da se o tome razgovara i bez pripreme javnosti za takav potez

Smatram da je odluka koju ste doneli a koja se tiče davanja autokefalnosti MPC, po mnogim osnovama sporna i zabrinjavajuća. Pokušaću da navedem i razloge za takav stav.

Odluka je doneta na neuobičajeno skrovit, nejasan i zbrzan način, bez ikakve najave da se o tome razgovara i bez pripreme javnosti za takav potez.

Nesporno je da je crkva donela odluku sasvim u skladu sa propisima o svom unutrašnjem uređenju, dakle u saglasju sa slovom ali možda ne sasvim i u svemu sa duhom svoje tradicije. Jedna od glavnih dijahronijskih osobenosti SPC je sabornost, koja se može razumeti na više načina ali koja se najčešće doživljava kao čvrsta isprepletanost naroda i crkve, naročito kada je reč o odlučivanju o pitanjima od velikog interesa za državu i čitavu zajednicu. Crkva i narod javno su većali i često zajedno donosili mnoge važne odluke, od kretanja na velike seobe pa do podizanja ustanaka i drugih važnih pitanja. Srpski sveštenici, vladike i patrijarsi uvek su bili sa narodom i uz narod, sa Biblijom u ruci ali i sa mačem, sabljom, kuburom i puškom, kada i ako je trebalo. I u miru i u ratu, i na svadbama i krštenjima ali i u vrtačama sa poklanima u brojnim genocidima nad Srbima tokom naše slavne i stradalničke istorije. Time je zajednica jačala čvrste niti solidarnosti i odgovornije i mudrije pristupala izazovima. SPC ne postoji mimo naroda i bez naroda. Ona je narod i narod je ona. Danas naravno nije vreme za saborovanje ispod zapisa ili u portama manastira ali zato postoje veoma brojni zvanični i nezvanični kanali savremene komunikacije kroz čiji krvotok je mogla da se pusti vest da se o jednoj vitalnoj nacionalnoj temi razmišlja na neočekivani način. Ovako, uprkos ispoštovanoj formi ostao je snažan utisak da se o autokefalnosti MPC odlučivalo u svesno izabranoj skrovitosti.

Javnosti je prvo saopšteno da je MPC uputila pismo u kome navodno prihvata status autonomije ponuđen 1959. godine i to je predstavljalo izuzetno dobru vest. Održana je i „liturgija pomirenja“ koja je trebalo da ozvaniči nove okolnosti, odnosno prekid raskola i prihvatanje autonomije od strane MPC.

Ovako, na tragu komunističke i kominternovske otrovne doktrine o Srbima kao ugnjetačima drugih naroda, mimo standardnih istorijskih okolnosti i prirodnih procesa u narodu, za istorijske tokove prebrzo i donekle veštački, stvorena je čitava jedna nacija. Na silu su ljudima menjana srpska prezimena i činjena su brojna druga ideološka ali i fizička nepočinstva kako bi se srpstvo u Makedoniji izbrisalo iz istorije

Posle samo nekoliko dana, na veliko iznenađenje svih, u Skoplju, patrijarh srpski g. Porfirije je objavio da SPC daje autokefalnost MPC i da se time“okončava raskol“ koji je zvanično trajao 55 godina. Nakon toga, u Beogradu, arhiepiskopu Stefanu uručen je i tomos, za koji se ubrzo ispostavilo da na njega i Makedonci i Fanar gledaju drugačije nego SPC.

Saopšteno je i da se sva imovina SPC u Makedoniji „ustupa“ MPC.

Kada je reč o raskolu, mimo mnoštva detalja, stvari su u osnovi jasne i poznate. Savremena makedonska nacija počela je da dobija svoje političke obrise na zloglasnom, antisrpskom kongresu KPJ u Drezdenu 1928. godine a svoj konačni oblik na takođe zloglasnom Drugom zasedanju AVNOJ-a u Jajcu, u tadašnjoj NDH, 1943. godine. Osećaj regionalne pripadnosti, tako čest na Balkanu (Hercegovci, Dalmatinci, Slavonci, Krajišnici itd.) kod dela naroda koji živi u Makedoniji, iskorišćen je da se, na račun srpskih interesa, neprirodno, politički i ideološki ubrza jedan dugačak istorijski proces koji bi možda doveo do spontanog i na zdravim osnovama zasnovanog konstituisanja nove nacije, jezika i svesti, a možda i ne bi. Ovako, na tragu komunističke i kominternovske otrovne doktrine o Srbima kao ugnjetačima drugih naroda, mimo standardnih istorijskih okolnosti i prirodnih procesa u narodu, za istorijske tokove prebrzo i donekle veštački, stvorena je čitava jedna nacija. Na silu su ljudima menjana srpska prezimena i činjena su brojna druga ideološka ali i fizička nepočinstva kako bi se srpstvo u Makedoniji izbrisalo iz istorije.

Deo tog projekta je i stvaranje MPC na način koji je SA Saboru sigurno dobro poznat a o čemu deo neupućene srpske javnosti može danas lako da se obavesti. Ako za trenutak ostavimo po strani brojne okolnosti koje upućuju na to da je srpskog patrijarha Vikentija 1958. otrovala zločinačka Titova UDBA i to neposredno posle sabora na kojem je odbio da stavi na dnevni red pitanje priznanja tzv. Makedonske pravoslavne crkve jasno je da je Titov diktatorski režim činio sve da od tela SPC odvoji njen značajan deo. Neviđene pritiske na SPC vršili su u ta vunena vremena zloglasni komunistički funkcioneri Petar Stambolić, Edvard Kardelj, Veljko Vlahović, Mijalko Todorović, Bobi Radosavljević, Krste Crvenkovski, Milutin Morača, Nikola Minčev i drugi. Javno je naglašavano da će SPC „svojim odbijanjem izazvati brojne štetne posledice“. Uprkos svemu, SPC nije popustila.

Patrijarh Vikentije

Konačno, jula 1967. u Ohridu, pod Titovom slikom, doneta je odluka o proglašenju „autokefalnosti MPC“ i počeo je raskol.

Srpski verujući narod i sveštenstvo u Makedoniji suočavali su se od tada sve do sada sa neviđenim progonom i uskraćivanjem religijskih prava a srpski manastiri i crkve, različitim protivpravnim potezima pripali su raskolničkoj MPC dok je srpskom sveštenstvu zabranjen čak i pristup.

Javnost o tome zna delimično, ali SPC i te kako zna sve.

Zna se i kako su predstavnici MPC prvo prihvatili a potom i odbili dogovor o autonomiji iz 2002. godine i koje su sve velike sile, političke i religijske, tome kumovale.

U periodu od 55 godina, tri srpska patrijarha, nakon stradalnika Vikentija, German, Pavle i Irinej i praktično sve vladike u različitim sazivima SA Sabora smatrali su, s razlogom, da je autonomija MPC u okviru SPC, maksimum u skladu i sa Božijim i sa ljudskim razlozima i aršinima. Danas se to, na prečac, promenilo.

Koje su to nove okolnosti nastupile, odgovor je koji mnogi očekuju da čuju.

Zašto je SPC odustala od bratske i hrišćanski širokogrude ponude autonomije za MPC i olako joj dala autokefalnost?

Ako je hrišćanska i bratska ljubav bila glavni motiv da SPC danas zauzme ovakav stav, šta se dogodilo sa istom tom ljubavlju kod naše braće Makedonaca? Da li je ljubav koju SPC pokazuje prema MPC veća od on one koja teče u suprotnom pravcu i kako je to moguće? Zašto im je autonomija neprihvatljiva? Zar nije logično da crkva koja je ušla u raskol i time decenijama pravila vernicima i SPC i MPC veliku štetu, napravi suštinski odlučujući korak ka izlasku ili ka prevazilaženju raskola i nije li upravo autonomija taj korak?

Da li je, makar i sasvim nehotično, SPC ostvarila antisrpske snove i vizije Broza i AVNOJ-a, o trajnom proterivanju srpske istorije i kulture iz Makedonije?

Zašto je SPC ćutala kada je makedonski arhiepiskop Stefan usred Beograda rekao srpskom patrijarhu da je „SPC najzad prihvatila realnost“? Nije li bilo ispravno da je izrazio bilo koji, makar i najsvedeniji vid pokajanja za raskol ili za brojna petodecenijska sagrešenja MPC prema srpskoj crkvi, sveštenstvu i vernicima? Da ne govorimo o izvinjenju za državni i crkveni teror prema episkopu Jovanu Vraniškovskom. Ako im je plemeniti vladika i oprostio u svoje ime, i to bez izvinjenja i pokajanja arhiepiskopa Stefana, SPC to nije ni mogla ni smela da uradi. Vraniškovskog nisu terorisali i mučili zbog njegovih ličnih osobina već zbog činjenice da je Srbin i vladika SPC. Zar nije jedina „realnost“ da je MPC u nekanonskom raskolu? Ako znamo ko nam sve i kojim još povodom govori da „moramo da prihvatimo realnost“, ovo izaziva vrlo neprijatne asocijacije.

Šta to nisu znali patrijarsi Vikentije, German, Pavle i Irinej a znamo mi danas?

Da li je, makar i sasvim nehotično, SPC ostvarila antisrpske snove i vizije Broza i AVNOJ-a, o trajnom proterivanju srpske istorije i kulture iz Makedonije?

Šta je to, do juče raskolnička, MPC za 55 godina uradila da bi na bilo koji način ublažila posledice raskola ili ga prevazišla? Koji ustupak, kakav kompromis ili gest bratske ljubavi? Ili je možda bratska ljubav u isključivoj nadležnosti SPC?

Svi oni razlozi koji su u obrazloženju SPC navedeni kao osnov za donošenje odluke o davanju autokefalnosti raskolničkoj MPC, važili su od istog onog dana kada je MPC ušla u raskol pa sve do sada. Da li to može da znači da su sva tri ili četiri prethodna patrijarha i svi SA Sabori i Sinodi punih 55 godina mislili i postupali pogrešno a samim tim i na štetu crkve i naroda? Koja je to nova okolnost, materijalna, moralna ili metafizička nedavno nastala i temeljno uticala na suštinu problema?

Da razjasnimo i ovo. Makedonci su dobri ljudi, vredni, pošteni i čestiti. Takozvani „običan svet“, bez obzira na identitetske nijanse, verovatno je Srbima najkorektniji sused a po međusobnim simpatijama najbliži su nam od svih sa kojima se graničimo. Prosto rečeno, prijateljski narod. Odani su porodičnim vrednostima, verni su kao prijatelji, vesele su naravi, uglavnom veoma muzikalni, nasmejani, vazda orni za pesmu i igru, srdačni. Istorija je bila gruba prema njima, navikli su se na muke i težak rad i svuda u svetu preko Evrope i Amerike sve do Australije, na glasu su kao marljivi radnici i pečalbari, štedljivi i čuvarni, naviknuti da poštuju i svoj i tuđi hleb. Makedonci i Srbi često se međusobno žene i udaju i to su skoro uvek srećne i vesele porodice i stabilni brakovi. Iako je svako uopštavanje odlazak na klizav teren i mora da trpi izuzetke, verujem da veliki broj Srba deli upravo ovo ili bar veoma slično mišljenje. S druge strane, u dugom procesu pretvaranja regionalno-geografskog identiteta u nacionalni, uglavnom ali ne nužno, u indukovanom nizu radnji i postupaka, nastaju i neprijatne posledice. Novonastajućem tankom sloju političke, kulturne i crkvene elite, bio je potreban pravi ili izmišljeni protivnik, nasilnik, okupator, uzurpator i „negator“ identiteta u nastajanju, od koga se mlada nacija emancipuje i od koga mora stalno, ili da se brani ili da zbog njega bude na oprezu. Za tu novu, posleratnu, malobrojnu, titoističku makedonstvujušču elitu, koja se pored drezdenskih i jajačkih principa usmerenih ka stvaranju novih nacija, uvek i samo na štetu Srba, donekle oslanjala i na bugarsku antisrpsku propagandu iz perioda 1870.-1945., dileme nije bilo. Takvoj, nacionalno ostrašćenoj eliti, Srbi su glavni istorijski rival, neprijatelji, okupatori i često predmet fanatične mržnje. Oni smatraju da mlada nacija svoju vitalnost i borbu za istorijski identitet i trajanje mora da zasniva na stalnom otporu usmerenom ka tom zamišljenom neprijatelju. Ta i takva, malobrojna, politička, kulturna i crkvena „elita“ ne odražava stavove i osećanja najvećeg dela gore opisanog naroda, štaviše oštro mu je suprotstavljena. Ovaj neobični unutarmakedonski dualizam, činjenica je pred kojom ne treba zatvarati oči. Toj eliti i njihovim srbofobnim uverenjima SPC je poklonila ono o čemu do nedavno nisu mogli ni da sanjaju. Dala im je to možda prebrzo i olako, na tacni, bez ikakvih obaveza druge strane, naprotiv, uz njenu jasnu uzdržanost i demonstrativni izostanak iskrene zahvalnosti i makar odglumljenog pokajanja.

Toj eliti i njihovim srbofobnim uverenjima SPC je poklonila ono o čemu do nedavno nisu mogli ni da sanjaju. Dala im je to možda prebrzo i olako, na tacni, bez ikakvih obaveza druge strane, naprotiv, uz njenu jasnu uzdržanost i demonstrativni izostanak iskrene zahvalnosti i makar odglumljenog pokajanja

Sada i reč dve o hramovima.

Veliki srpski vladari iz dinastije Nemanjića, ali i ne samo oni, izgradili su svuda po Makedoniji mnoštvo prelepih crkava i manastira i nakitili su tu stradalnu zemlju duhovnim središtima i kulturnoumetničkim blagom u obimu koji vekovima izaziva divljenje. Danas je sačuvano blizu 60 takvih bisera arhitekture i umetnosti. Žrtva Titovog genocidnog terora nad Srbima, znameniti pisac i nacionalni radnik Grigorije Božović kaže: „Jer putnik nikako ne može da se zasiti ovim krajevima ni ovim suteskama koje grade Šar, Korab, Krčin, Stogovi. Po kojima su se šćućurila naša najstarija plemena srpska, gde su drevna neznabožačka trebišta i svetišta, stare neznabožačke oltare, nasledili manastiri i crkve naše, od Nauma i Klimenta pa neprekidno do naših dana; i preko arhiepiskopa Jovana, rođenog tu ispod Koraba u selu Trebištu ili Viduši, preko Save Nemanjića i Makarija Sokolovića, preko Samuila i Vladimira, preko Milutina, Dušana, Uroša, Vukašina, despota Olivera i knezova Miloša Obrenovića i Aleksandra Karađorđevića, pa do kralja Aleksandra“. Svi oni i mnogi drugi Srbi zidali su hramove koje smo mi danas „ustupili“ nekome. To su zdanja koja su tokom dugih vekova bila ponos, utočište i uteha mnogim naraštajima Srba koji su na svojoj staroj baštini mučenički stradavali od Turaka, Bugara, arbanasa i fanariota, ali su sačuvali svoje ime, svoju veru i svoju tradiciju. Danas su ta sveta zdanja srpske slave i ponosa predata u ruke drugoj crkvi.

U tomosu piše: “Sveti hramovi i manastiri, naročito svetinje iz nemanjićkog perioda i poznijeg perioda srpskog prisustva, crkvenograditeljstva i kulturnog stvaralaštva na tlu današnje Severne Makedonije, kao i ukupna pokretna i nepokretna imovina SPC, unutar njenih granica, ustupaju se na korišćenje novoj autokefalnoj sestrinskoj crkvi“.

Predstavnici SPC, bilo da se radi o sveštenim licima ili ne, tvrde da su hramovi u S. Makedoniji „crkvena imovina“. Formalno možda i jesu, zavisi gde, ali suštinski stvari stoje nešto drugačije.

SPC nema niti može da ima vlasničke listove za svoju i za narodnu imovinu stvorenu pre mnogo vekova. Te svetinje gradili su znameniti srpski vladari, često i lokalni vlastelini, a onda su ih predavali na trajno korišćenje i srpskoj crkvi i srpskom narodu. Crkva te objekte sve da je i (sačuvaj Bože) htela, nije mogla da proda, pokloni ili ustupi Turcima, Grcima, Bugarima ili bilo kome. Dakle, nije reč o klasičnom „vlasništvu“, već je ta imovina data na trajno raspolaganje crkvi i narodu da je koriste u tačno određene svrhe. Vlasnički listovi i uknjižbe mogu postojati samo kada su u pitanju crkveni objekti relativno novijeg datuma, a nikako oni koji su podignuti pre sedam ili osam vekova. S tim u vezi, veoma loš utisak ostavljaju sofističke tvrdnje da je naša imovina preknjižena na MPC 1959. ili bilo kada u poslednjih sedamdesetak godina. Pravni poslovi sklopljeni u Titovom diktatorskom i antisrpskom režimu, koji su išli na štetu ili protiv interesa SPC ne mogu se smatrati važećim i naša crkva i narod bi trebalo da ih tretiraju kao i sve odredbe sličnog karaktera koje su važile tokom otomanske vlasti ili za vreme bugarske Egzarhije. Kao ništave. One ne mogu biti osnov za bilo kakav ozbiljan razgovor. I Bogorodica Ljeviška je vekovima služila kao džamija i imala je minaret pa danas Turcima ne pada na pamet da se pozivaju na tu okolnost po bilo kom osnovu.

Ostaje da saznamo šta SA Sabor tačno podrazumeva pod pojmom „ustupa“. Većina ljudi zna da „ustupati“ uglavnom ne znači i „pokloniti“ osim ako se to izričito ne naglasi ili ako nije u pitanju svakodnevni i pojmovno često ne sasvim precizni govor. Dakle, ako smo nekome nešto „ustupili“ onda se uslovi ustupanja, ako je reč o nekoj vrednijoj pokretnoj ili nepokretnoj stvari, bliže određuju ugovorom ili drugim pisanim sporazumom

Ostaje da saznamo šta SA Sabor tačno podrazumeva pod pojmom „ustupa“. Većina ljudi zna da „ustupati“ uglavnom ne znači i „pokloniti“ osim ako se to izričito ne naglasi ili ako nije u pitanju svakodnevni i pojmovno često ne sasvim precizni govor. Dakle, ako smo nekome nešto „ustupili“ onda se uslovi ustupanja, ako je reč o nekoj vrednijoj pokretnoj ili nepokretnoj stvari, bliže određuju ugovorom ili drugim pisanim sporazumom. Ako je reč o stvari manje ili neodredivo male vrednosti, onda je dovoljan i usmeni dogovor ili neko pretpostavljeno, uobičajeno ili podrazumevajuće ponašanje obe strane. Ako je SPC „ustupila“ svoje ali i opštesrpsko duhovno, materijalno i kulturnoistorijsko blago, onda su moguće dve situacije. Ili je to učinila u pisanoj formi, u nekom aneksu u okviru tomosa ili je to učinjeno samo gore navedenom izjavom, običnim izricanjem, bez posebnih razjašnjenja. U prvom slučaju bilo bi veoma važno da SPC javnosti pruži na uvid uslove i okolnosti pod kojima je naše blago „ustupljeno“ MPC i makedonskom narodu a u drugom bi to otvorilo mnoga pitanja. Što se prvog slučaja tiče, „ustupanje“ bi moralo da podrazumeva i neke obaveze one strane kojoj se nešto ustupa. Konkretnije, obaveze čuvanja i održavanja hramova, zabranu njihovog daljeg „ustupanja“ ili otuđenja, neprestani brižljivi, stručni konzervatorski i restauratorski nadzor i neophodne popravke uz obavezno učestvovanje i prethodnu saglasnost srpskih stručnjaka. Osim toga i vidljivo isticanje informacija ispred hramova, o tome ko ih je i kada podigao ali i to da su u vlasništvu SPC i da su MPC samo bratski ustupljeni na korišćenje i druge slične informacije i objašnjenja. Podrazumevaju se i garancije MPC ali i države S. Makedonije da nikada i ni pod kakvim uslovima preko objekata i zemljišta na kome se nalaze, ne mogu prolaziti nove trase bilo kakvih autoputeva ili da se objekti mogu izmeštati ili seliti zbog izgradnje bilo kakve privredne ili druge infrastrukture. Dalje, strana kojoj se hramovi i crkve „ustupaju“ ne sme, protekom bilo kog vremena, godina, decenija ili vekova, bez obzira na buduće okolnosti sopstvenog istorijskog hoda, „ustupljenu“ imovinu da otuđi ili preda na korišćenje nekoj drugoj hrišćanskoj denominaciji ili drugoj tradicionalnoj monoteističkoj ili „new age“ religiji. Odstupanje od ovakvih ili srodnih odredbi ili njihovo kršenje, moralo bi da znači da se „ustupanje“ prekida i da se stvar automatski vraća na stanje pre maja 2022. godine i da srpska strana ima pravo na povraćaj imovine i na odštetu. Sve bitno drugačije od ovoga značilo bi da je „ustupanje“ zapravo samo simulovani gest koji prikriva pravu prirodu činjenja a to je čisto poklanjanje, besteretno i trajno, bez bilo kakvih obaveza ili uslova. Zajedničke verske službe nikako se ne mogu podrazumevati kao neko posebno i uzvratno činjenje jer se zajednički može službovati sa svim gostima koje neka crkva domaćin pozove u goste.

Nažalost, ovakvih odredbi ili nema ili nisu date javnosti na uvid.

Konačno i ne najmanje važno je to što su hramovi SPC istovremeno i neprocenjivo značajni kulturnoistorijski spomenici srpskog naroda. Bez obzira na to da li su kao takvi upisani ili nisu u različite liste ili državna dokumenta. Oni su jedan od izraza milenijumskog postojanja Srba na tom prostoru, materijalni dokaz duhovnog i umetničkog stasavanja jednog naroda, njegove emancipatorske snage i vitalnog kulturnog razvoja, snažnog, rafiniranog i istančanog, amblematično ukorenjenog u evropski identitet. Mnogi uticajni istoričari umetnosti isticali su da su neke freske u našim srednjovekovnim manastirima i crkvama, pa i one u Makedoniji, prvi rani proplamsaji renesanse u evropskoj kulturi. Ta zdanja pripadaju svim Srbima, nama koji danas živimo, onima koji su tu baštinu pravili, čuvali, sačuvali i predali nam je u ruke i svima koji će živeti posle nas, sve dok bude ljudi. To je takođe trebalo imati na umu prilikom donošenja ovakvih sudbinskih odluka. Narod i nacija nisu samo jezik, prostor za život i negovanje identitetskih uspomena, oni su i trajna opredeljenost oko vrednosti za koje se i živi i umire.

Strogo formalno gledano, SPC je svojim nedavnim postupanjem prihvatila raskol i navodne istorijske, novomakedonske i, zašto i to ne reći, titoističke razloge za njegov nastanak, pomirila se sa njihovom „opravdanošću“ i zadovoljila se obećanjem dozvole MPC da će ponekad, zajedno moći da obavljaju službu te da će se srpski jezik tim povodom „ponovo posle 55 godina čuti u hramovima“. Sve to je zaodeveno neskrivenom radošću što je „pobedila bratska i hrišćanska ljubav“.

To dalje znači da SPC gaji naglašenu nadu da će „bratska i hrišćanska ljubav i zahvalnost“ MPC da traju duže od nekoliko meseci i da se nikada više, ni za godinu dana, ni za pet, dvadeset ili sto godina, uz nove generacije sveštenika autokefalne MPC i nove naraštaje Makedonaca i njihovih svetovnih vlasti, neće ponavljati progon srpskog sveštenstva i naroda, prekrečavanje fresaka koje prikazuju srpske vladare, falsifikovanje istorije i iskorenjivanje svih srpskih tragova u Severnoj Makedoniji, ili kako god da u budućnosti ta teritorija bude nazivana. Priznajem da ovakav cunami optimizma dugo nije zabeležen u srpskoj istoriji.

Pravni predstavnik SPC koji se u vezi sa ovim pitanjima oglasio, izneo je i suvi podatak sa nedavnog popisa stanovništva u S. Makedoniji iz koga se vidi da je broj Srba u toj državi spao na samo 1,3 posto a te malobrojne preostale pravoslavne Srbe upućuje „da se posvete monaškom podvigu u nekom od manastira koji su zadužbine srpskih vladara, kao na primer u manastiru Hilandaru“.

Bilo bi korisno čuti šta predstavnici SPC misle o pedantno sprovođenom iskorenjivanju srpstva u Makedoniji nakon 1945. godine, o nasilnoj promeni prezimena Srba, o višedecenijskim optužbama za „srpsku okupaciju“, o tendencioznim i antisrpskim školskim programima, naročito u oblastima istorije i jezika i naravno o stvaranju MPC, pretežno na temeljima SPC i posledično na raskolničkim potezima i postupcima tamošnjeg novostvorenog klira i svetovne vlasti

Zanimljivo i indikativno je da se ni u tom tekstu ni u drugim apologetskim reagovanjima u kojima se navodi ovaj podatak, uopšte ne razmatraju razlozi zbog kojih Srbi u regionu, ili na teritorijama nastalim disolucijom SFRJ, nestaju ili im broj brzo i drastično opada. Tako je u Hrvatskoj i u Federaciji BiH, dok odlaganje popisa u Crnoj Gori govori o potencijalno nečasnim namerama tamošnjih vlasti. Situacija je iz jasnih, tragičnih razloga slična i na KiM. Jednostavno i sa birokratskom distancom se navodi da je postotak Srba u S. Makedoniji sada toliki i indukuje se zaključak da ako tamo skoro da više nema naroda, onda valjda ni SPC i njeni hramovi i istorija na toj teritoriji više nikome nisu potrebni. Na ovaj način, SPC se, svesno ili ne, upušta u opasnu avanturu nedoslednog logiciranja i prenebregavanja konteksta.

Bilo bi korisno čuti šta predstavnici SPC misle o pedantno sprovođenom iskorenjivanju srpstva u Makedoniji nakon 1945. godine, o nasilnoj promeni prezimena Srba, o višedecenijskim optužbama za „srpsku okupaciju“, o tendencioznim i antisrpskim školskim programima, naročito u oblastima istorije i jezika i naravno o stvaranju MPC, pretežno na temeljima SPC i posledično na raskolničkim potezima i postupcima tamošnjeg novostvorenog klira i svetovne vlasti. Da li su i ti potezi možda doveli do smanjivanja broja Srba u toj državi? O neregularnostima tokom sprovođenja popisa da i ne govorimo.

Da li SPC razume da ne sme da dekontekstualizuje stvarnost ni u S. Makedoniji, ni u Hrvatskoj, ni u BiH, ni u Crnoj Gori ni na KiM? Veliki plan Zapada a poglavito Vatikana, Vašingtona, Berlina i Londona usmeren ka suzbijanju i potiskivanju svakog zamislivog srpskog državnog, istorijskog i kulturološkog interesa na Balkanu, imao je pored ostalog kao posledicu i podržavanje svakog antisrpskog separatizma, podsticanje na rat i fizičko uništavanje Srba i na raseljavanje ili proterivanje preživelih. Zlokobne odluke iz Drezdena i Jajca dobile su krajem dvadesetog veka svoje nove (stare?) saveznike. Sme li zato SPC da se ponaša i razmišlja kao uskogrudi statističar, slep i gluv za okolnosti i složene analize uzroka nestajanja Srba i brisanja srpske istorije na Balkanu? Ili još i gore, da podržava takve namere i okolnosti koje do takvih posledica mogu i dalje da vode? Ne bih rekao.

Da zaključim.

SPC je donela svoje odluke na način koji je opisan. Srpska javnost o tome uglavnom ćuti. Već poslovično gluvoneme na sve događaje izvan svojih na najuži način shvaćenih nadležnosti, u ledenoj tami svoje udaljenosti od skoro svih gorućih problema države i naroda, tihuju nekada značajne institucije, ustanove i pojedinci, SANU, Matica srpska, univerziteti, akademije, instituti za važna i manje važna pitanja, zavodi za zaštitu spomenika kulture, vladine i nevladine organizacije različitih profila i nadležnosti, istoričari, književnici, pesnici, sociolozi, filozofi, antropolozi, arhitekte, restauratori, konzervatori, većina kulturnih poslenika i umetnika svih profila koji su etablirane zvezde jutarnjih i drugih tv programa, poznavaoci svih tema, od sukoba u Ukrajini, preko ekologije i rodne ravnopravnosti pa do kriptovaluta i tajni dugovečnog života. Uglavnom, tradicionalno brbljiva i logoreična Srbija ćuti. Zbog neznanja, nezainteresovanosti, inertnosti, oportunizma, straha od zameranja ili gubitka neke povlastice… ali ćuti. I to glasno ćuti. Naravno i pre svega toga, moguće je da ćuti zato što se slaže sa odlukama SPC i ponuđenim objašnjenjima. Ćutanje, kažu, najčešće i znači odobravanje. To bi za mene bila i najbolja vest i spasonosno objašnjenje. Većina i to ona kompetentnija većina u čitavom narodu pravilno razume i tumači istorijske odluke SPC. Vidi ono što ja ne vidim a to su temeljne i dalekosežno veoma povoljne posledice davanja autokefalnosti do juče raskolničkoj MPC, vidi pobedu hrišćanske ljubavi, tolerancije i razumevanja i poraz nacionalne isključivosti i jeresi etnofiletizma. Vidi Srbiju koja ponovo pronalazi svoju izgubljenu dušu i oprana od grehova, odevena u blistavo ruho izvezeno zlatnim nitima oproštaja i darežljivosti, čistog lica i savesti okreće novu stranicu svog istorijskog jevanđelja.

Ne bi bilo prvi put da grešim u procenama. Niko radosniji od mene ne bi bio da je i ovog puta tako. A kako jeste, saznaćemo kada istorija i vreme, te stroge sudije, proseju našu kolektivnu pamet i odluke. Saznaće oni koji će doći posle nas i po našim odlukama, dobrim i pogrešnim i po motivima koji su nas rukovodili da nešto učinimo ili ne, da kažemo ili da prećutimo, vrednovaće naša postignuća, naša uverenja i zablude.

Moje je da sumnjam i stavljam na probu razmišljanja i postupke koji se odnose na čitav narod. To je pitanje savesti i unutrašnje potrebe. Na okolnostima i pošteno iznetim činjenicama jeste da me demantuju. Važno je da se Srbi međusobno čuju i razumeju

Da li je uopšte moguće da je Sveti arhijerejski sinod SPC pogrešio u vezi s ovim pitanjem? Moguće teoretski da jeste. Grešili su faraoni i sveštenici Egipta, senati Rima i Kartagine, areopazi, konventi, skupštine, senati, sinedrioni, geruzije, grešili su Fanar, Sveta stolica, Moskovska patrijaršija, nadbiskupi, biskupi, kardinali, patrijarsi, vladike, imami i ajatolasi, vernici i nevernici. Ljudi greše, baš kao i njihove ustanove, sekularne i verske. Svi mogu da pogreše. Ipak, velike greške se retko dešavaju, o njima se mnogo više priča nego što postoje, od njih se češće strahuje nego što ikada zaista nastanu. I naravno, mnogo češće greše pojedinci nego čitave institucije, naročito one najvažnije i najuglednije. Zato je i u ovom slučaju mnogo realnije da sam u strateškoj proceni pogrešio ja nego SPC, to je ohrabrujuća nada i moguća uteha za moje eventualne i priželjkivane netačne procene, izrečene u dobronamernoj sumnji i vođene čestitim namerama. Moje je da sumnjam i stavljam na probu razmišljanja i postupke koji se odnose na čitav narod. To je pitanje savesti i unutrašnje potrebe. Na okolnostima i pošteno iznetim činjenicama jeste da me demantuju. Važno je da se Srbi međusobno čuju i razumeju.

Važno je i sledeće. Pred srpskim narodom nalazi se period velikih izazova. Po svoj prilici biće sve teže a ne sve lakše narodima da opstaju u istoriji, naročito onim brojčano manjim i onima u antagonističkom okruženju. Srbi oba uslova ispunjavaju. Kao što se sve glasnije čuju pozivi da se ukine Republika Srpska i da se Srbi svuda u okruženju dodatno suzbijaju na svaki način, identitetski i brojčano pre svega, tako je sve glasniji bruj o tome da se SPC mora svesti na „Crkvu Srbije“. Ta zlokobna i neprijateljska ideja, uz već delimično ostvarenu strategiju o suzbijanju srpske državnosti i kulture na uski prostor između Drine i Timoka, uz pokušaje postepenog odvajanja srpske Vojvodine u nekakvu EU regiju, preti da izbriše naš narod iz povesti. Strašni dvadeseti vek skoro da nas je sasvim uništio, a sile koje su na tome radile spremne su da to ponovo pokušaju. Od neprocenjivog je značaja da potezi SPC u vezi sa MPC ni po koju cenu ne budu dovođeni u vezu s tim. Zato i mislim da su nam svima potrebna podrobnija objašnjenja čitave situacije i to sa najmerodavnijeg mesta.

Svet se promenio i menja se, promenili su se i Srbi i menjaju se njihove vrednosti, potrebe, stavovi, ciljevi, verovanja i zablude. Menja se sve, to je zakon života i zakon istorije. Ipak, jedno ne bi smelo da se promeni. SPC i u neizvesnoj i nepredvidivoj budućnosti mora da ostane jedan od najvećih oslonaca svom narodu, onakva kakva je uvek i bila. Pouzdani putokaz za eshatološke nedoumice, svetionik pravoslavnog hrišćanstva, narodna i nacionalna stožerna institucija, nežna majka za razumevanje i oprost naših grehova i strogi otac za naša posustajanja i krize identiteta, ciljeva i motiva u borbi za spas i za opstanak. SPC baš kao i čitav narod morali bi da očuvaju snagu i volju da uvek u sebi, pored sebe i oko sebe čuju ne samo zaglušujuću buku svakodnevice već i podvižničke glasove i savete koje nam upućuju Zlate iz Slatine, Gligor Sokolović, Babunski, pop Taško, đakon Avakum, Vukašin iz Klepaca, otac Hariton, svetorodna loza Nemanjića, zaklani mučenici sa dna bezbrojnih jama, Miloš i Karađorđe, inok Sava i Mihajlo Pupin, Dučić i Monasterlija i beskonačni niz znanih i neznanih Srba koji su svojim primerom i podvizima utkali sebe u ovu prebogatu tkanicu kojom smo mi danas ogrnuti i koja nas i krasi i štiti. Glasovi onog što često pogrešno zovemo prošlošću a zapravo je svevremena sadašnjost ponavljaju nam večnu inkantaciju srpske sudbine, koja glasi: „Ako se srpska crkva i narod i na trenutak, makar i malo odvoje, više se neće pronaći u vrtlogu istorije a to će i narodu i crkvi biti kraj.“

Praštajte!

Rab Božiji

Vladan Vukosavljević

(Stanje stavri)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner