Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Uz Srbiju smo i kad greši

PDF Štampa El. pošta
Milorad Dodik   
sreda, 28. jul 2010.

(Večernje novosti 28.7.2010)

Ništa više ne može da bude isto. Kosovo je dobilo sve razloge za euforiju. A Srbija je dobila još jednu važnu poruku sveta: ovakvom odlukom sud je potvrdio kontinuitet lošeg odnosa prema njoj, bez obzira na to ko bio na vlasti. Sad je već svima jasno: stereotip o lošim momcima i lošoj državi na Zapadu nije promenjen. Možete menjati šta god hoćete, bilo koja demokratska struktura da dođe neće vas prihvatiti. Zato se Srbija mora okrenuti sebi, definisati svoje interese i ne očekivati mnogo. Ali, ne sme previše povlađivati međunarodnoj zajednici i pristajati na uslovljavanja. I kad vam deluje da će biti jako teško, morate ostati pri svom stavu. Ja sam to naučio odavno. Upravo to činim – prilično rezigniran zbog još jednog udarca koji je Srbija doživela u borbi za očuvanje Kosova, Milorad Dodik, premijer RS, kaže da je došlo vreme i da Srbija nauči da kaže "ne":

– Srbija mora da stvori poziciju da se nešto pita. Mora da nauči da ponekad "pokaže zube". Ali, mora i da zna dokle može da zategne.

Vlasti Srbije i dalje veruju da nije sve gotovo i da sledi nova faza bitke za Kosovo koju može da dobije?

– To je priča koja se temelji jedino na emocijama. Srbija će morati da se osvesti. Kosovo je sve manje deo Srbije. Ako nastavi da živi od imaginarne priče "Kosovo je Srbija", sama Srbija će se naći u problemu. To je, sasvim izvesno, gubitnička koncepcija. Ja razumem da je veoma teško odreći se Kosova i verujem da to nijedan političar ne može. Ali, ovo je sve manje odnos Kosova i Srbija, a sve više odnos međunarodne zajednice i Srbije. To mora da se shvati. Nisam neko ko veruje u teorije zavere, ali neke stvari su se jednostavno dogodile: Jugoslavija se raspala, Crna Gora se odvojila, Kosovo više nije u Srbiji. Koliko god u to ne mogli da poverujemo.

Mislite da Srbija sada treba da odustane?

– Srbija će se još mrcvariti, ali moj osećaj je da je to izgubljena stvar. Teško je to saopštiti ljudima i mnogima se neće svideti ovo što govorim. Ali, otvoreno da kažem: Srbiji nije interes da joj se Kosovo vrati. To je ogromno političko telo, ona bi se vrlo brzo mogla naći u situaciji da, zbog ispunjavanja raznih standarda, bude prinuđena da Albancima prepusti mesto predsednika ili premijera. Da li je Srbija spremna da ključno mesto prepusti Albancu koji će se opet baviti separatizmom? Samo pozivam na otrežnjenje.

Je li otrežnjenje pokušaj da se podelom dođe bar do nekog parčeta Kosova?

– Sve može biti predmet za raspravu u nekom budućem vremenu. Zašto ne izaći sa uslovima – ako želite da priznamo nezavisnost jednog dela Kosova, onda tražimo da sever pokrajine ostane u Srbiji, da srpski narod u delu koji ostaje van teritorije dobije poseban status, da se zaštite spomenici i manastiri...

Jeste li nekad otvoreno razgovarali sa predsednikom Tadićem na ovu temu?

– Pa, rekao sam mu da ne verujem u dobar ishod ove koncepcije. Nažalost, priča o nastupu u Generalnoj skupštini UN neće se završiti ništa bolje. Mislim da će to biti još veći poraz. A, posle toga više ne možete ništa.

Mislite li da će vam Tadić zameriti na ovome?

– Odnosi sa Tadićem nikad nisu bili zasnovani na njegovim zahtevima prema meni na određenoj vrsti ponašanja. Uvek je želeo da pomogne. Ali, Srbija će biti jača ako prihvati RS nego ako je skrajne.

Ipak, očekuje se podrška nekih važnih zemalja. Ne mislite da država mora da ide do kraja dok god ima prostora, dokle Rusija i Kina imaju veto...

– Niko se neće sažaliti nad Srbima. Ovo je priča o moći. Moć kreira pravo.

Vi ste se, dakle, od Kosova oprostili. Ali, i dalje ne dozvoljavate da BiH prizna proglašenu nezavisnost?

– Neka je svima jasno: mi nikada nećemo napustiti odbranu pozicije Srbije oko Kosova. Kakve god varijacije Srbije bile, šta god mi mislili o njima, staćemo iza njih. Nikada, nikada, nećemo dozvoliti da BiH prizna Kosovo. A, mnogi u Sarajevu to bi uradili još juče. Samo zahvaljujući našem zalaganju, to se nije dogodilo.

Dakle, iako verujete da je Kosovo izgubljeno, ostajete na pozicijama Srbije?

– Do kraja. I kada smo sigurni da greši, ostajemo uz Srbiju.

Jesu li počeli pritisci na vas da promenite stav?

– Niko ne dolazi da me ubeđuje jer znaju šta ću im reći. Što se tiče toga, potpuno sam komforan.

Kažete da je Srpska postala "zamorče" BiH i da odluka Suda može biti smernica da krenete istim putem kao Albanci. Spremate li to akciju dok je teren još vruć?

– Uveren sam da Bosna nema budućnost. Ona se može na silu održavati. Može ovako da "klapa" dok se spolja u nju uliva infuzija i stvara privid demokratije: kao svima nešto dobro, kao Evropljani nam nešto daju, a mi, kao, svi srećni... Ali, ne može to doveka. Bosna nije faktor dugoročne stabilnosti regiona. A neko drugo rešenje, mislim, jeste.

Koliko ste vi oročili to vreme?

– Srpska je u "Dejtonski sporazum" unela deo svog subjektiviteta. Veliki svet je stvorio ovu Bosnu da muslimane ne ostave same. Ali, ni Srbima ni Hrvatima život sa njima ne odgovara. Ova priča trenutno odgovara samo muslimanima koji veruju da mogu da ovladaju celom Bosnom. A to neće moći. Nas niko neće potčinjavati. Mi Srbi ne živimo u Bosni, nego u Republici Srpskoj. Bosna je za nas moranje. Nešto što želimo da stresemo sa leđa kao teret. To je jasno i strancima ovde koji se sastaju godinama svakog petka da donesu odluke o BiH. I toj "ambasadorokratiji" je jasno da multietničnost može negde da se sprovede, ali u Bosni je ona nemoguća. Bosna je mentalno podeljena zemlja. Bosna je jedna velika greška Zapada.

To Zapad nikad neće priznati, a vas će i dalje smatrati rušiteljem?

– Zapad to neće da prizna i zato ulaže ogromne napore da je na silu održi. Angažovane su razne bitange i vucibatine, poput Jelka Kacina. On je pozivao na rat, a sad nam drži pridike. Ja nikada nisam bio čovek rata, on je bio taj. Ja sam mirno živeo i slušao njega kako se dere i poziva na rat!

Koja je to crvena linija na kojoj ćete da presečete, da kažete da tako više ne može i da tražite referendum o nezavisnosti?

– Tu sam potpuno realan. Naši mogući saveznici oko te ideje nisu pobornici separacije. Ne podržava to ni Srbija. To narušava njenu teoriju teritorijalnog suvereniteta. Isto će nastupiti i Rusija. I Kina. Moramo da budemo pragmatični. Ko nam je saveznik u tom poslu? Ako ga nema, odluka da raspišemo referendum u ovom trenutku bila bi čist avanturizam. Ja imam emociju. Ali, kad bi se rukovodio samo emocijama, otišao bih daleko.

Čemu onda cela priča o mogućem otcepljenju?

– U ovom trenutku, mi želimo da jasno etabliramo naša prava da se u nekoj budućoj situaciji možemo ponašati na isti način kao sada Albanci. Mnoge zemlje koje su tražile nezavisnost nisu to pravo dobile odmah. Ako neko misli da može odmah, evo, neka izvoli. Ja mislim drugačije. Moramo da budemo strpljivi i da platimo cenu vremena u kome se nalazimo. U tom vremenu moramo da živimo za Srpsku i da je gradimo. Dakle, crvena linija je Republika Srpska. Od nje više ne damo nikom ništa.

Verujete li da je jednog dana moguće, iako Srbija sada ne pokazuje spremnost za to, da se Kosovo zameni Srpskom?

– U politici i životu sve je moguće. Možda je pitanje vremena kada će neko reći: za trajnu stabilizaciju je pravo rešenje Kosovo na stranu, Republika Srpska unutra. Zašto bežimo od savezništva Srbije i Srpske kao tabu teme? Zato što je neko u Vašingtonu rekao da o tome nije lepo pričati. Ne treba ignorisati veliki svet, ali ne treba ni sve prihvatiti. Njima je ovo mandat, a nama život.

Mislite li da će opozicija dobiti podršku stranog faktora da bi se vaša pobeda bar umanjila, ako ne može da se spreči?

– Veoma je jasna ta koncepcija. Ovde se još krajem prošle godine krenulo u snažnu akciju rušenja Dodika i SNSD. Odmah je Mladen Ivanić prešao u opoziciju, Draganu Čaviću je omogućen povratak u politiku. Čak je i SDS doživeo rehabilitaciju. Samo da bi se stvorio opozicioni front. Ali, jasno je da opozicija nema snagu jer ima podršku stranaca, ali ne i ljudi ovde. A oslanjanje na podršku stranaca je veoma opasno za samu opoziciju. Jasno je i opoziciji i njihovim mentorima da ne mogu da nas pobede i zato im je motiv da nam bar smanje uticaj, tako što bi da ugroze mehanizam zaštite vitalnog interesa u zajedničkim organima. Sadašnji član Predsedništva Nebojša Radmanović pokretao je to pitanje čak šest puta. Stavljanjem karti na Mladena Ivanića, stranci to žele da spreče.

Kandidat ste za predsednika Srpske. Hoće li vam taj mandat umanjiti nadležnost ili, pak, verujete da je tamo glavna "busija" za odbranu RS?

– Verujem u pobedu. I moju i moje partije. Ova vlast ima ogromne rezultate. Nema opštine gde nije urađeno nešto kapitalno. Siguran sam da će, posle izbora, Vlada i predsednik i dalje govoriti jednim glasom. A sa stanovišta pisanih ovlašćenja, funkcija predsednika je snažna i vrlo važna u kriznim vremenima. Možda ću samo imati još više posla. A glavni posao i dalje će biti borba za očuvanje Srpske. Jer, Srpska je moje životno opredeljenje.

Imate li osećaj da vam Srbija ponekad ne uzvraća istom merom na odanost koju pokazujete? Istanbulska deklaracija je poslednji primer...

– Nikad ljudi ovde neće prestati da budu odani Srbiji, čak i ako se ponekad, možda, i loše odnosi prema nama. Uveren sam da ovi ljudi često vole više Srbiju nego i sami Srbijanci. Isto tako znam da je mnogima u Srbiji Srpska daleko inostranstvo. Nažalost! A što se tiče Istanbulske deklaracije, ona za nas ne postoji. Možda postoji samo u Beogradu i Istanbulu. Za nas je to samo svedočanstvo kako je Haris Silajdžić potcenio Taduća i Gula pogrešno se predstavljajući kao predsednik BiH. A oni su neoprezno ušli u sve to.

(Razgovor vodila Dubravka Vujanović)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner