Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

SNSD između SDS-a i SDP-a

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vuković   
sreda, 27. oktobar 2010.

Nakon višegodišnjeg tavorenja u parlamentarnom životu BiH i Republike Srpske, zlosluteći tihi nestanak sa političke scene, manje pod teretom kompleksnog nasljeđa, više zbog osipanja članstva i ideja, Srpska demokratska stranka igrom sudbine (rezultata izbora) ponovo se našla u prilici da sudbonosno utiče na budućnost partije koja je predvodila narod tokom građanskog rata i postavila temelje srpske državnosti zapadno od Drine. Istovremeno, SDS je i pred izborom koji značajno može da opredijeli budućnost Republike Srpske i dejtonske BiH.

Mladen Bosić, Ognjen Tadić i prvaci SDS-a ne biraju samo hoće li se privoliti koaliciji sa SNSD-om ili će na državnom nivou ući u avanturu uz blok koji se okuplja oko Zlatka Lagumdžije, iza kojeg stoje američki i zapadnoevropski zvaničnici i koji ovih dana na sve načine pokušavaju da isposluju koaliciju SDP-a i SNSD-a (Dugo su međunarodne i lokalne političke elite upravo u saradnji Lagumdžije i Dodika vidjeli snagu koja bi bila protivteža vlasti SDS-SDS-HDZ, ali se u međuvremenu potvrdilo da ni Dodik ni Lagumdžija, odnosno ni SDP ni SNSD nisu ništa mekši ni pitomiji kada su u pitanju nacionalni interesi Srba i Bošnjaka).

Ove stranke, inače dosadašnji saveznici SNSD-a, u svakom slučaju su dobrodošli u veći koalicioni blok, ali ne iz pozicije da sa nekoliko poslanika presudno odlučuju o raznim pitanjima, od donošenja strateških poteza, preko budžetske raspodjele do kadrovske politike.

U SDS-u su sasvim sigurno svjesni računice onih koji im danas čežnjivo šire ruke, a koji su ih svih ovih godina blatili na sva usta. Sada ih SNSD treba kako bi podijelila odgovornost pred teškim političkim i socijalnim izazovima koji predstoje Republici Srpskoj, ali i kako bi umanjila prostor za cjenkanje Đokićevoj SP RS i Pavićevom DNS-u, bez kojih Dodik nema većinu na republičkom nivou. Ove stranke, inače dosadašnji saveznici SNSD-a, u svakom slučaju su dobrodošli u veći koalicioni blok, ali ne iz pozicije da sa nekoliko poslanika presudno odlučuju o raznim pitanjima, od donošenja strateških poteza, preko budžetske raspodjele do kadrovske politike. S druge strane, Lagumdžija SDS-u može da ponudi vlast bez SNSD-a, najvećeg im protivnika na unutrašnjem planu, ali uz rizik da bi prvooštećena mogla da bude Republika Srpska, što SDS nikako ne želi.

Takođe, SDS može da uči na primjeru PDP-a, stranke uz koju je nastupala u predizbornoj kampanji, a koja se sada našla pred ambisom u koji ga vodi kratkovida, inadžijska i intereždžijska politika. Već i samim očijukanjem sa Lagumdžijom i SDP-om, motivisanim gorčinom Ivanićevog izbornog poraza za člana Predsjedništva BiH, pritiskom stranaca, potrebom da učestvuju u vlasti kako bi održali stranku ili čime već, PDP je nepovratno ušla u završnu fazu ideološkog odumiranja. SDS ne želi da zbog pogrešne odluke doživi slično.

Opet, koliko god to izgledalo čudno, koalicija SNSD-SDS ne bi bila neprirodna. Ove dvije srpske partije su odavno na istim nacionalnim talasima, a iako nikada nisu bile sestrinske stranke nisu ni stvarale lažno bratstvo, u kakvom su svojevremeno obje bile sa PDP-om. Međutim, ovaj put i njihova sudbina i ono u šta se zaklinju zavisi upravo od zajedničkog djel(ova)a. Ni strahovanje analitičara da bi Republika Srpska mogla da ostane bez opozicije ako bi SNSD i SDS podijelili vlast, nije naročito osnovano. Jer, kako god da se SDS opredijeli, vrijeme ionako radi za Dragana Čavića i njegovu DP, oko kojih će se u narednom periodu okupljati alternativne snage, a nikako oko SDS-a.

Kako god da se SDS opredijeli, vrijeme ionako radi za Dragana Čavića i njegovu DP, oko kojih će se u narednom periodu okupljati alternativne snage, a nikako oko SDS-a.

Kako bilo, u ponedjeljak su u Banjoj Luci lideri SNSD-a i SDS-a razgovarali o zajedničkoj saradnji na nivou BiH. Dodik je izjavio kako postoji obostrana saglasnost o mnogim pitanjima, odnosno visok stepen nacionalne odgovornosti! Novi predsjednik RS tvrdi da još nije razgovarao sa liderom PDP-a o zajedničkoj strategiji na nivou BiH, ponavljajući da je primarni zadatak postizanje dogovora između SDS-a i SNSD-a, a da bi ostale partije mogle da im se pridruže na jedinstvenoj  platformi. I šef SDS-a Mladen Bosić svjestan je šta od njih očekuje većina građana Republike Srpske. Prema njegovim riječima, dvije najveće srpske stranke imaju gotovo istovjetne stavove po brojnim pitanjima, a razlikuje ih to što je SDS za opstanak postojećeg Dejtonskog sporazuma, dok SNSD pregovara sa HDZ-om o konceptu BiH sa tri entiteta.

"Ako ne uđemo u Savjet ministara optužiće nas da nismo u funkciji sprovođenja Dejtonskog sporazuma, kao što je to bilo svaki put do sada", istakao je Dodik. Vrlo jasan signal šta nas očekuje narednih dana.

Međutim, ono što posebno privlači pažnju i istovremeno zabrinjava političku javnost su sve očiglednija nastojanja da se pod pritiscima izvana formira koalicija SNSD-a i SDP-a. Iako su do juče Dodik, Radmanović, Špirić, Vasić i ostali kategorički tvrdili da o takvoj koaliciji nema ni govora, retorika postaje sve umjerenija. Prvo je Radmanović, a sada i Dodik najavio kako su razgovori između ove dvije stranke neminovni i neophodni. Tako je, na pitanje da li će pregovarati sa SDP-om, Dodik odgovorio kako SNSD ima mnogo problema da sarađuje sa tom strankom, ali kako je realnost da je SDP jedan od pobjednika oktobarskih izbora. "Ako ne uđemo u Savjet ministara optužiće nas da nismo u funkciji sprovođenja Dejtonskog sporazuma, kao što je to bilo svaki put do sada", istakao je Dodik. Vrlo jasan signal šta nas očekuje narednih dana.

U tom slučaju, bila ona dobrovoljna ili iznuđena, koalicija sa SDP-om na nivou BiH za SNSD neizbježno znači nestabilnost i neizvjesnost, ali ne samo državne vlasti – što intimno priželjkuju i na šta računaju, već i dugoročne posljedice za ovu stranku, u šta će se Dodik i ostali uvjeriti već na izborima 2012. godine (za kada su najavljeni lokalni, ali bi se o istom trošku mogli da odigraju i vanredni parlamentarni izbori). Nažalost, ovo nisu dani kada se raspliću samo stranačke sudbine, već u koalicionim kontraverzama i protivrječnostima može da se sagleda i procijeni budući nacionalni udes.