Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Republika Srbija i Republika Srpska |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 31. jul 2013. | |
Na javnoj debati o radu međunarodnog krivičnog suda, Munira Subašić iz „Udruženja majki Srebrenice“ je protestovala prilikom govora predsednika Srbije, sa transparentom „Republika Srpska genocidna“. Prilikom posete Predsedništva BiH, jedan od članova Predsedništva Bakir Izetbegović posebno je apostrofirao da se mora sagledati istina u vezi sa događajima u Sarajevu i Srebrenici, i jasno usred Beograda poručio da ne postoje dve srpske države. Ne treba podsećati da hrvatski član Predsedništva BiH Željko Komšić iz protesta nije došao u Beograd.
Gostujući u emisiji novinarke Sanele Prašović Gadžo sa BHT 1 predsednik Tomislav Nikolić je izneo jedan broj vrlo opasnih teza, koje za cilj imaju unitarizaciju BiH, nametanje krivice srpskom narodu, reviziju Dejtonskog sporazuma. Izjave idu na ruku onima koji bi da RS predstave kao zločinačku tvorevinu kojoj bi bila oduzeta sva ustavna prava ratifikovana u SB UN. Na upornu konstataciju dotične novinarke da srpski narod označi kao genocidan, uz već tradicionalno, ne slučajno, pominjan broj od 8000 muslimanskih žrtava, na nalik na koji je to onomad radio hrvatski novinar Aleksandar Stanković, samo tada tražeći izvinjenje hrvatskom narodu prilikom intervjua sa Borisom Tadićem, predsednik Tomislav Nikolić je već po ustanovljenoj matrici od strane prethodnog predsednika Srbije izjavio da „ kleči i traži pomilovanje za Srbiju zbog zločina koji je izvršen u Srebrenici koji je u ime naše države i našeg naroda učinio bilo koji pojedinac“. Nedopustivo je izvinjavati se za zločine pominjane u ime države i naroda, jer se zločini ne čine u ime države i naroda. Isti taj današnji predsednik Srbije je svojevremeno bio prvi koji je kritikovao svog prethodnika na mestu šefa države prilikom izvinjenja i hrvatskoj i muslimanskoj strani, upoređujući ga tada sa američkim plaćenikom. Ne znamo da li je Tomislav Nikolić danas na nečijem platnom spisku, ali znamo i u više navrata smo se uverili u političku nedoslednost predsednika. Koliki odjek ima ova izjava najbolje ilustruje i činjenica da se nedugo nakon ovih iznetih stavova predsednika Nikolića oglasio i ministar spoljnih poslova takozvane „države Kosovo“ Enver Hodžaj koji je rekao da predsednik Nikolić treba da se izvini i za zločine „pod pokroviteljstvom srpske države na tzv. Kosovu“. Kakav cinizam. Kakav apsurd. Svojim nepoznavanjem prava i Ustava Republike Srbije, naročito njenog člana 13 u kome se kaže da država Srbija „razvija i unapređuje odnose Srba koji žive u inostranstvu sa matičnom državom, sa nekompetentnošću, svojom nesigurnošću, i ne shvatanjem značaja da reči predsednika jedne države imaju posledice i da obavezuju, predsednik Tomislav Nikolić je nastavio sa izlaganjem i rekao da je nedavna izjava da je Republika Srpska država, „bila na ivici lapsusa“, posebno se pohvalio da je u Skupšine Srbije jedini put govorio stojeći, kada je pričao o „zločinu u Srebrenici“, a Srbe u BiH nazvao Bosancima. Posebno Srbe iz Republike Srpske boli činjenica da su nazvani “bosancima“. Time se Srbi uništavaju i poništavaju. Vrlo je opasan neprestan proces koji se odvija, da sve ono što je srpsko poprima obrise bosanskog s ciljem da ono što nije bosansko s vremenom prestane da se poima kao srpsko. Iako, kako reče Ivo Andrić, „strane sile rasturaju u ime njihovog mira i njihove koristi, i u to ime „ novog evropskog poretka“ određuju nam identitet i granice, granice koje nisu granice pravde i mira, nego rovovi sutrašnjeg i budućih ratova“, iako kao narod koji u određenim ne baš naklonim krugovima nama, polaze o toga da „Srbima niko ne može da nanese štetu kao mi sami sebi” potvrđujući reči Laze Kostića da je “najcrnji vrag, Srbin sebi sam“, iako nakon ovih izjava bošnjački političari zadovoljno trljaju ruke i naglašavaju da bi „lepe reči iz Beograda trebalo da prate i lepe političke akcije“, treba znati sledeće. Za međunarodnu zajednicu, vašingtonsku i briselsku administraciju, za određene članove Predsedništva BiH, za razna udruženja, za neobrazovanog i neupućenog predsednika, važno je da znaju da su se Srbi u Srbiji i Srpskoj kroz istoriju mnogo puta morali pokoravati, ali da se nikada nisu savili pred neprijateljem i osvajačem. Uvek smo bili spremni da odolimo nevolji i zlu. Spas smo tražili u trpljenju, upornosti, racionalnosti, pameti. Nikada nismo pristali na samopovredu i samonegaciju. Srbi su jedini koji nikada nigde nisu pobegli, i ostali su natovareni tim bremenom. Drugi su imali samo dobrobit i olakšice, Srbi samo probleme.
Na kraju, i ovako tragično i nasilno smanjenu državu treba definisati kao državu srpskog naroda i svih koji uz nas žive, i strpljivo i hrabro čekajući čas da se srpske zemlje ujedine. Kao što reče Aleksa Šantić: „I svuda gde je srpska duša koja, tamo je meni otadžbina moja.“ |